Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (2023)

Uglavnom, ne baš svake ali gotovo svake godine napisao bih neki sažetak što je bilo i što nas čeka (npr. 2022. ili nešto stariji iz 2018.), zanimljivo je pročitati ovaj posljednji, osobito stoga što nažalost većina napisanog vrijedi i danas, a ne vidim da će se nešto promijeniti u godini koja dolazi. Svejedno, evo nekoliko razmišljanja pa učinite s njima štogod želite:

  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Schengen. Vidim da naša vlada to pokušava proturiti kao njihov jako veliki uspjeh, ali objektivno on ima vrlo malo veze s njima. Počeci projekta Schengen su nastali odmah po ulasku u EU i trajali su godinama uglavnom iz različitih političkih razloga koji nisu direktno povezani s nama samima. Susjedi Slovenci su u EU ušli u svibnju 2004. godine, a u Schengen u prosincu 2007. godine, dakle njihove tri i pol u odnosu na naših devet i pol godina se ne čine kao neki veliki uspjeh. Svejedno, sjajna je vijest da napokon ulazimo i u to društvo. Napredujemo, polako ali ipak napredujemo i ima mjerljivih i vidljivih koraka koje smo zakoračili.
  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Euro. Mišljenja su tu podijeljena iako doista ne razumijem zašto. Kuna nikada nije bila naša prava valuta, to su više bili bonovi koje smo koristili u dućanima i u međusobnom kliringu. Sve iole veće investicije smo oduvijek računali u drugim valutama, njemačkoj marci ili kasnije euru. Automobile, nekretnine, s njima trgujemo isključivo eurima. Naši političari godinama o investicijama i krađama govore u eurima, jedini koji navode kune su DORH i Uskok. Kao i sa Schengenom, ni devet i pol godina prolaznog vremena da dođemo do Eura nije neko veliko postignuće, ali svejedno je dobro da smo ušli i u tu grupaciju. Za minijaturne zemlje poput naše, koja je ionako ekonomski u cijelosti ovisna i indeksirana na naše zapadne susjede, ima smisla da ukinemo taj komadić virtualnog suvereniteta i damo velikim dečkima da upravljaju tim segmentom javnog dobra.
  • Kada smo već kod Eura, postoji ta priča o tome kako će financiranje pojeftiniti, no ja ne vidim da je bilo što imalo slično tome moguće. Da, od časa kada smo krenuli o tome pričati krenula je ova inflacijsko recesijska spirala, ali mi je zanimljivo da naši političari nikako da o tome progovore. Nisam ekspert, ali znam da postoji nešto što se zove Nacionalna Referentna Stopa, što je bazična cijena kapitala na koju banke prilikom kreditiranja nadodaju svoje marže i rizike. Aktualna stopa je 0.08%. Ulaskom u Euro, mijenjamo to s ECB-ovom stopom koja je sada na 2.75% (s jasnim naznakama da će agresivno i brzo narasti kako bi se matchirala s inflacijom eurozone), a to meni neukom kaže da ćemo vrlo brzo u siječnju početi korigirati kamatne stope na kredite, i to uzbrdo. Pročitajte Bloombergov tekst o Švedskoj i što se tamo dogodilo. Švedsku zovu “kanarincem” u Europskoj uniji i tamo se stvari događaju prije nego drugdje. Očekujte povećanje cijene kapitala.
  • Da bi priča o Euru bila kompletnija, vrijedi spomenuti kako se solidni dio bankovnih rezervacija odnosi na valutne rizike i sada će ta količina novaca biti odjednom oslobođena. Banke sjede na ogromnim količinama novca koja će sada biti još veća. Btw. ako promatrate strukturu prihoda banaka, onda ćete vidjeti kako je jedan značajni dio njihovih profita vezan za devize i devizno poslovanje i odjednom taj cijeli segment nestaje. Kombinirano s ostalim elementima, očekujte povećanje ne samo kamata nego i cijena svih drugih bankarskih usluga.
  • Jedina preostala organizacija u koju bi trebali ući je OECD, ulazak u taj klub bi nas trajno svrstao u ekonomski napredne zemlje (pa makar bili i na kraju tog popisa, barem zasada) te bi nam vjerojatno otvorio mnoga vrata za daljnji razvoj koji nam je prijeko potreban. Poput ulaska u EU, OECD zahtijeva razne prilagodbe i “reforme” (koliko god ta riječ bila izlizana i lišena značenja) koje će na duži rok za nas sve skupa biti pozitivne.
  • Slon u sobi je svakako i rat u Ukrajini. On velikim dijelom utječe na energetski mix koji nam je dostupan i cijene energije su dramatično narasle u proteklih godinu dana što je generiralo veliki inflacijski pritisak. Na 1kW potrošene energije, mi moramo uvesti 480W iz drugih zemalja (to je neka generalna brojka) i iznimno smo energetski ovisni. Dio rasta cijena energije se već prelio i evidentiran je u inflaciji i padu “rasta” BDP-a, no zbog načina na koji je vlada intervenirala u tržište (a to prevedeno znači da su solidni dio cjenovnog udara u ovome času prelili na HEP i INA-u, kako krajnji potrošači ne bi bili zahvaćeni), puni efekti nisu još uvijek evidentirani i za očekivati je kako će se sve skupa preliti negdje u drugoj polovici sljedeće godine gdje nas onda očekuje još jedan cjenovni šok. LNG terminal dijelom ublažuje situaciju, no LNG nikada neće biti dobavljiv po cijenama ruskog plina iz jednostavnog razloga što je to tehnološki nemoguće izvesti. Mogućnosti vlade za subvencijama su limitirane i imaju ograničeno trajanje (i nakon godina pandemije i sada rata jednostavno se bliže svojim krajnjim limitima), a i HEP i INA imaju ograničeni prostor absorpcije gubitaka (što će ih na dugi rok financijski oslabiti za energetsku tranziciju koja nam je nasušno potrebna), tako da show program u energetici tek slijedi. Očekujte povećanje cijena energije na duži vremenski rok.
  • Naša vlada ima tu tendenciju sakrivanja troškova i sakrivanja problema pod tepih. Recimo, jedan solidni dio troškova koji se moraju platiti nalazi se negdje između bolnica i HZZO-a, vjerojatno u milijardama. Taj dug, iako postoji, nije evidentiran (barem ne tamo gdje bi trebao biti). Slična situacija se sada dogodila i s ovim pokušajem intervencija u cijenama energenata. Razlog je vjerojatno dvostruki, prvi zato da se izbjegne cjenovni šok i solidna kontribucija cijena energenata prema inflaciji (i bez toga smo među pogođenijima u EU, s punim efektima vjerojatno na samom dnu, ili vrhu, zavisi kako gledate). Efekti te odluke su samo kratkoročni, a posljedice dugoročne. Očekujte stoga još jedan “val” inflacije sljedeće godine (i to samo naš val, drugi ga neće imati).
  • Ako imate mogućnost, krenite intenzivno razmišljati o instalaciji solara, toplinskih pumpi i svega drugoga što može ili smanjiti vašu potrošnju energije ili osigurati energetsku neovisnost (potpunu ili djelomičnu). A ako je moguće, bježite od fosilnih goriva u svim njihovim agregatnim stanjima. Povrati na zelene projekte jesu i biti će još brži, a era jeftine energije je prošla na dugi rok ako ne i zauvijek.
  • Tu je naravno i pitanje svjetske recesije. Puno se priča o tome i teško je u stvari reći što se događa i kako će cijela situacija završiti, no sve više i više glasova ide u smjeru da će do recesije doći, a ako pratite moj nedjeljni newsletter, vidjeti ćete da je moje mišljenje kako ulazimo u konstalaciju događaja bez jasnog presedana u povijesti. Istovremeno imamo smanjenje ekonomije, on-shoring i friendly-shoring, odnosno raspad globalizacijskog modela. Posljedice na svijetu, europu a posljedično i nas su nejasne i veliko je pitanje hoćemo li izvući kraći ili deblji kraj te batine (samodostatnost nam je niska, uvozimo puno energije, ovisimo o vanjskim partnerima koje će kriza žestoko opaliti, ovisimo o turistima koji dolaze iz zemalja koje će kriza žestoko opaliti pa će im sposobnost dolaska biti uništena ili značajno smanjena). Krize su vremena kada se bogatstva gube i stvaraju i treba je dobro iskoristiti.
  • Lokalno gledano, promatrajući poteze vladajućih, rekao bih da se HDZ priprema za izbore koji bi mogli uslijediti relativno brzo, možda čak na proljeće. Potezi koji su prethodili, osobito promatrajući državni proračun ukazuju da se ide u prilično ranu pripremu za izbore. Rani, proljetni izbori imaju smisla za HDZ jer će i dalje moći jahati na uspjesima Schengena i Eura, bez stvarnih, vidljivih i bolnih efekata inflacije i potencijalne recesije. Kao i sve vlade do sada, većina poteza koji se rade su kratkog daha i u svojoj biti koncentrirane na potrošnju i stumuliranje potrošnje (povećanje plaća, socijalnih davanja, nove privilegije i slično) ili pak usmjerene na investicije s nevjerojatno velikim horizontima povrata (autoceste, mostovi i slično) – mi vrlo malo toga radimo da bi povećali proizvodni kapacitet (bez obzira govorimo li o proizvodima ili uslugama) i ta kratkoročna zadovoljstva nauštrb dugoročnog prosperiteta nas kao kletva prate desetljećima, vjerojatno zato što smo lišeni državnika u našoj politici. I baš zato mislim da možemo očekivati izbore u novoj godini.
    • Update 05/01: razmijenio sam s Mladenom par mailova pa me podsjetio kako je postojeći zakon o izborima dramatično izvan ustavnih limita, i sada nakon provedenog popisa stanovništva je ovo stanje neodrživo. Dakle, da bi imali legitimne izbore, nužno je promijeniti zakon o izboru zastupnika, što onda, ako bi aktivno krenuli u promjenu zakona, izbore smješta najranije u drugu polovicu godine.
  • Ako pratim prošlogodišnje predikcije, vrijedi spomenuti kako je oporba napravila točno ono što sam od njih i očekivao, a to je jedno veliko ništa. U proteklih godinu dana nije bilo nikakve značajnije konsolidacije, nismo dobili nikakve nove ljude ili naznake novih ljudi koji bi se mogli nametnuti kao protuteža vladajućoj stranci. Nikakve iole značajnije ili korisne ideje nisu lansirane u javni prostor, a otpor vlasti se manifestira kroz nekolicinu politički raštrkanih i nekoordiniranih pojedinaca. Otužno.
  • Pravna država nam također nije nimalo napredovala u protekloj godini. Pravosuđe (kao uostalom i bilo koji drugi segment društva) nije doživio nikakvu iole značajniju ili spomena vrijednu reformu koja bi državu učinila pravednijim mjestom za život. Konstalacija snaga u Saboru je takva da se ministri bezbolno mijenjaju, loši se mijenjaju gorima od sebe.

Iskoristite novu godinu najbolje što možete jer nakon godina pandemijskog kaosa ulazimo u prostor ekonomske neizvjesnosti i ako pažljivo odigramo, mogli bi čak i zaraditi.

Misao dana:
Temperatures, petrol prices, the price of the dollar: the golden triangle of our summer. These are facts beyond our control and all we hope now is to see them all rising indefinitely. Sometimes the figures are mixed up in a prophetic confusion, as in 1980 in the US deserts. There, the price per gallon: 51.18, 51.20, 51 .25, varied from one place to another as an exact reflection of the temperature graphs: 100, 110 and 120 degrees Fahrenheit. With the question of confidence always lurking just beneath the surface: what price would you accept petrol rising to? What point do you think the dollar could go up to (with the implication: before causing a crash in world economies)? What record level can the heat reach (before causing a volatilization of energy and the beginnings of a worldwide insomnia)? Our artificial destiny is written in these asymptotic curves.

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Kako su naše mirovine završile kod slučajnog ministra Paladine

Vjerujem da ste pročitali članak na Index istragama koji objašnjava mehanizam kojim je novac kojeg uvjerljiva većina nas uplaćuje u drugi mirovinski stup nizom arbitrarnih i meni se čini očigledno kriminalnih transakcija pretočen u imovinu aktualnog ministra Ivana Paladine. Šteta prema mirovinskim fondovima je procijenjena na otprilike 12 milijuna kuna, što znači da je svatko od nas tko je obveznik plaćanja u drugi mirovinski stup (a to je u ovome času više od 80% radno sposobnih građana) sudjelovao u gradnji Paladinovog malog ilegalnog carstva s oko 10 kuna.

Mehanizmi kako se to dogodilo su detaljno opisani u seriji Indexovih članaka, no teško je ne postaviti nekoliko pitanja na koje bi nam netko morao dati odgovor.

Esencija problema je otprilike sljedeća; obavezni mirovinski fondovi upravljaju danas s otprilike 130 milijardi kuna i svake godine, ne računajući prinose, povećavaju se za oko 7 milijardi kuna novih uplata. Budući da su to najsnažnije financijske institucije u zemlji, za očekivati je da zapošljavaju najkvalitetnije moguće ljude koji će najvećom mogućom pažnjom upravljati tim novcem i donositi za svoje članove najpovoljnije moguće poslovne odluke. Ako je to tako, kako je onda moguće da su OMF-ovi odlučili kupiti obveznice Instituta građevinarstva Hrvatske nepunih godinu dana prije nego što je IGH završio u blokadi i potom u predstečajnoj nagodbi (s time da morate znati da u trenutku izdavanja obveznica Zakon o predstečajnoj nagodbi još nije postojao). Svaka moguća imalo temeljita analiza morala je pokazati značajne rizike investicije u takvu vrijednosnicu, i ti rizici su bili barem dijelom ugrađeni u obveznicu kroz vrlo visoki obećani prinos od 9%. Vrijedi reći kako nije moguće zaraditi novac bez rizika, no to ne znači da se novcem budućih umirovljenika smije igrati ruski rulet. Savjesna i temeljita analiza poslovanja IGH (povijesti, trendova, tržišta) morala je pokazati visoku vjerojatnost default događaja, posljedično stečaja, kao i neizvjesnosti naplate obveznice. Konteksta radi, IGH je u 2012. godini iskazao gubitak od nevjerojatnih 449 milijuna kuna, što je 50% više od ukupnih prihoda te godine i ne postoji izgovor kojeg bilo koji analitičar može dati a da pritom opravda ovu investicijsku odluku (a koja je donesena u lipnju 2012., usporedbe radi 2011. godinu je IGH završio s 13.5mil kuna dobiti i 429mil kuna prihoda). Vrijedi podsjetiti da 2012. godine kada su OMF-ovi odlučivali o kupovini, na snazi je bila i tadašnja, puno konzervativnija verzija Zakona koji regulira njihovo ponašanje. Pitanje je stoga kako je uopće moguće da sredinom najgore poslovne godine u povijesti IGH nekolicina analitičara u više fondova daju pozitivno mišljenje na kupnju tako rizično i izvjesno nenaplativog instrumenta?

Odgovor leži u činjenici da OMF-ovi vjerojatno uopće nisu slobodnom odlukom “kupili” ove obveznice, nego ako malo bolje pretražite internet, vidjeti ćete kako je IGH u istome trenutku kada je plasirao obveznice objavio kako je i iskupio svoje komercijalne zapise u gotovo istoj vrijednosti (a možemo “nagađati” kako je struktura vlasnika komercijalnih zapisa istovjetna ili vrlo slična strukturi vlasnika nove obveznice). To bi također značilo i da su OMF-ovi bili dobro upoznati s financijskom situacijom IGH-a najmanje godinu dana prije default događaja, te da su iz tog razloga utjecali na izdavatelja i kreirali obveznicu koja u svojim osiguranjima plaćanja ima i nekretnine (to također znači i da su se propustili naplatiti na vrijeme i time kasnije oštetili članove OMF-ova, ali vjerojatno i prekršili cijeli niz drugih zakona koji reguliraju trgovačka društva, obvezne odnose i pravila ponašanja na tržištima kapitala).

Svejedno, u času kada je IGH otišao u predstečajnu nagodbu (što se vidjelo godinu dana ranije, iz orbite, čak i lošim dalekozorom), OMF-ovi su se našli u situaciji da je obveznica odjednom nenaplativa. U instrumente osiguranja plaćanja ove obveznice naveden je u zalog i cijeli spektar raznih nekretnina, a koje su tijekom vremena, to sada znamo, redom završile kao privatna imovina aktualnog ministra Paladina. Na direktno pitanje zašto su prodali u bescjenje svoje potraživanje po osnovi obveznica, odgovor OMF-ova je vrlo proziran i neuvjerljiv, naime oni kažu kako Zakon koji regulira njihovo djelovanje izrijekom zabranjuje stjecanje nekretnina pa su stoga radije prodali obveznicu pod velikim diskontom nego da prekrše zakon. Znamo da je 54.5% obveznica ministar Paladina stekao za 200.000EUR kroz ortački ugovor sa Sergejem Gjadelkinom iako su se te obveznice u tome času nalazile u B2 kapitalu (kojeg naš Sergej, barem nominalno, nije mogao/smio kontrolirati pa je dobro pitanje koje bi se mogao upitati motivirani tužitelj; koju je točno polugu Sergej imao prema B2 kapitalu), a analogno tome za pretpostaviti je kako su i OMF-ovi prodali svoje obveznice sa sličnim diskontom. Pravu cijenu stjecanja mi ne znamo, a brojka od 30% koja se pojavljuje u Indexovom članku je bazirana na nekoj od internih valuacija jednog od fondova a koji se našao u javno dostupnom dokumentu; to nije jamstvo da je obveznica doista prodana za 30% nominale, prava istina je najvjerojatnije puno, puno gora za članove OMF-ova (ali spreman sam biti iznenađen :).

Taj gore navedeni alibi kojeg su OMF-ovi iskoristili je, gledajući povijesnu perspektivu, vrlo smiješan. Naime, OMF-ovi su stekli obveznicu koja je u svojoj pozadini imala “fail safe” zalog nekretnina; mislim da je validno pravno pitanje da li je u slučaju naplate svojeg potraživanja (iako je izrijekom zabranjeno u zakonu), osobito ako govorimo u kontekstu pažnje dobrog gospodara, bolje prodati obveznice za kikiriki (kao što su to učinili OMF-ovi) ili se naplatiti u značajno većem iznosu (ili u cijelosti, a možda i zaraditi) kroz prodaju nekretnina? Prateći tu izvrnutu logiku OMF-ova, svaki financijski papir koji kao osiguranje plaćanja u sebi sadrži nekretnine (što je ultimativno i univerzalno prihvaćeno sredstvo osiguranja) a koji bi mogao dovesti do situacija da OMF-ovi steknu nekretnine je za same OMF-ove nevjerojatno rizičan i neprihvatljiv instrument(!?).

Ali smiješni dio njihovog alibija je u biti ovaj; ako promatrate što je napravio ministar Paladina, nekretnine nisu uopće u njegovom vlasništvu nego se vode na Auctoru kao skrbniku čiji je posao unovčiti te nekretnine. Tko kaže da OMF-ovi nisu mogli napraviti apsolutno istu shemu i tako se pokušali naplatiti i pritom uopće ne prekršiti zakon (ili barem da daju dojam da su se trudili)? Iz imovinske kartice ministra Paladina znamo koliko te nekretnine i potraživanja vrijede danas, tako da su naši OMF-ovi i ovdje kolosalno pogriješili u svojim procjenama.

Problematični dio (što je ujedno i osnov šanse da se sva ta imovina i u međuvremenu stečeni prihod vrati u početno stanje), a koji se odnosi na ministra Paladina je činjenica da je on cijelo ovo vrijeme povezana osoba, a povezane osobe ne smiju glasati na skupštinama, uključivo i na skupštinama imatelja obveznica. Dobro je pitanje i zašto nije preispitan status Paladine obzirom da je moralo bit poznato kako je on potencijalno povezana osoba (povezanom osobom ga čini više elemenata, činjenica da je bio predsjednik uprave IGH, činjenica da je barem neko vrijeme bio i dioničar IGH, te naravno ortački ugovor koji je na svjetlo dana izronio tek kroz Indexovu istragu). U trenucima kada su se razvrgavale prethodne odluke o namirenju iz prodaje nekretnina (vidi Indexov članak), članovi skupštine imatelja obveznica su znali ili morali znati da postoji vjerojatnost da je Paladina povezana osoba. Još jedan proziran odgovor vjerojatno leži u činjenici da je na skupštini glasao kroz institut skrbničkog računa putem opunomoćenika pa su članovi skupštine mogli ustvrditi da ne znaju tko je stvarni vlasnik te da povezanosti nema (malo neuvjerljiv argument kod obveznice sa svega nekoliko vlasnika, ali bitno je da postoji barem minimalni osnov za “deniability”; bilo bi zanimljivo vidjeti zapisnike o glasanju i kako je skrbnik glasao i u čije sve ime, da li je glasanje bilo pojedinačno ili skupno jer i to ima konsekvence u potencijalnom sudskom postupku, kao i preispitati da li skrbnik ima zakonsku obvezu prijaviti ili odgovarati za glasanje povezanih osoba, što je u konkretnom slučaju morao znati).

Kako god okrenuli, promatrajući ovu cijelu krimi priču iz današnje perspektive, moramo odlučiti vjerujemo li OMF-ovima da su napravili detaljnu i savjesnu analizu koja je unatoč tome što upošljavaju najbolje analitičke umove, svejedno dovela do milijunskih gubitaka za članove (te da nisu svjesno sudjelovali u procesu dovođenja IGH u default), ili pak govorimo o cijelom kaskadnom nizu situacija u kojoj su OMF-ovi demonstrirali krajnji nemar i ne samo propustili zaštititi imovinu fonda nego možda čak i otvoreno pogodovali trećim stranama na štetu svojih članova (u ovome slučaju ministru Paladini kao krajnjem vlasniku obveznica). A ako je to tako, legitimno pitanje je koja je bila protučinidba i prema kome točno?

Obavezni mirovinski fondovi do 2014. godine uopće nisu imali zakonsku obvezu izvještavanja o svojim rezultatima, a do danas nije definiran ni obvezni raspon podataka koji bi se u takvom izvještaju morao naći (što je veliki propust HANFA-e), pa se kao rezultat izvještaji pojedinačnih fondova bitno razlikuju u opsegu, sadržaju ali i metodologiji (ili nedostatku iste). Transparentnost poslovanja OMF-ova je mala ili nikakva i u osnovi im moramo vjerovati na riječ da posluju savjesno i/ili uspješno. Ja pak smatram da im ne treba previše vjerovati i da sve treba preispitati jer o tome, ali doslovno, ovise naše mirovine.

I posljednje, negdje u nekom od komentara napisano je kako je ovih 12 milijuna samo kap u moru od 130 milijardi kuna i zašto se uzbuđujemo na tako minornom gubitku. Moj argument je apsolutno identičan, ovo doista je malena kapljica, no more se sastoji od puno kapljica poput ove i pitanje je koliko je ovakvih investicija bilo, kao i na kojim se sve razinama manipulira ili oštećuju članovi fonda; koliko još ima novopečenih bogataša poput Ivana Paladina, a koji su svoje male tax-free imperije stvorili o trošku članova mirovinskih fondova?. Uz malo sreće, ovo će biti kapljica koja će preliti čašu i natjerati regulatora HANFA-u da se ozbiljno pozabavi OMF-ovima, kao i zakonodavca da u nadolazećoj i neizbježnoj “reformi” mirovinskog sustava nepovratno ugradi mehanizme transparentnosti, odgovornosti i nužnosti vezanja nagrade za rezultate koji u ovom času nedostaju.

p.s. samo da bude totalno jasno, duboko vjerujem da je individualizirana štednja (kroz obavezne, dobrovoljne mirovinske fondove i na cijeli niz drugih načina) jedini mogući oblik mirovine koji jamči iole smislenu mirovinu, na državnu mirovinu I stupa nemojte previše računati (osobito ako ste mlađi), to što sam vrlo kritičan prema našim OMF-ovima ne znači da ne podržavam taj model (dapače)

Misao dana:
“A man approaching retirement called the retirement office to inquire about his pension. Afterward, he was asked if his wife worked. “She’s worked all her life making me happy”, he replied. “Yes sir, but has she earned money to receive her pension?” “When we got married we agreed on an arrangement”, he said. “I would earn the living, and she would make the living worthwhile”.

“Make the living worthwhile”…have we forgotten the very essence of that? Have we forgotten to live for someone else, that doing so IS what makes a living worthwhile?”