Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Trošarine kao alat kartelizacije tržišta

Vjerojatno ste primjetili članke koji su popratili prijedlog novih (naravno, većih) trošarina na duhanske proizvode, a koji bi trebao stupiti na snagu od 1. ožujka ove godine. Ono što je posebno zanimljivo, jedinstveno i dosada nikada viđeno (a vidjeli smo do sada doista svašta), je struktura tog povećanja. I dok će pušači na prvu vikati kako je riječ o velikom povećanju, oni malo analitičniji će to povezati s najavom Britsh American Tobacco-a o odlasku iz Hrvatske. Meni se nekako čini da treba kopati dublje, te je ovaj prijedlog pravilnika dio puno veće pan-europske igre u kojoj smo mi samo pješčanik lobističkog eksperimenta koji nastaje kao rezultat zanimljive sinhronizacije interesa jedne kompanije i političkih ciljeva vlasti.

Kao što je to u gornjem linku lijepo napisano, trošarine se kod nas koriste za krpanje proračunskih rupa i do sada nije primjećena primjena neke prepoznatljive strategije prema proizvodima koji podliježu trošarinama. Ako specifično promatramo cijene duhana na razini EU-a, vidjeti ćete kako je raspon cijena prosječne kutije cigareta između 2.5 do 11.3 EUR, gdje je Hrvatska (ekonomski vjerojatno najlošije stojeća država) u donjoj trećini cijena (po odobrenom cjeniku Carine, prosječna cijena je 25kn na 308 registriranih proizvoda).

Ako pogledate prijedlog novog pravilnika, ono što je odmah vidljivo i što puni naslove je podizanje trošarina na grijane duhanske proizvode za impresivnih 75% (sa svega mjesec dana najave, toliko o predvidivosti poslovne klime). U kunama, to je povećanje s 800 na 1.400kn po kilogramu grijanog duhana i vjerojatno najveća trošarina na grijani duhan u Europskoj uniji i vjerojatno najveće povećanje na bilo koji duhanski proizvod. To ukratko znači da će nakon ovog novog povećanja, trošarina po kilogramu za grijane duhane biti 60% veća od trošarine za obične cigarete i to je ujedno najzanimljivi dio. Naime, ako promotrite trošarine u drugim EU zemljama na grijane duhane, one su uglavnom vezane na trošarine na cigarete (jedan kilogram duhana je oporezovan slično kao i jedan kilogram grijanog duhana, no kako je uložak grijanog duhana lakši od cigarete, porezni teret po jednom ulošku je cca. 30% tereta cjedne cigarete). Hrvatska je danas upravo na tom prosjeku, ali izgleda da ćemo se ovim povećanjem trošarine na grijane proizvode lansirati jednim potezom u sam vrh EU.

https://taxfoundation.org/eu-vapor-tax/

Konzumacija duhana je loša za zdravlje i postoji cijeli niz taktika koje države koriste kako bi prisilile pušače na manje štetne aktivnosti. Pametnom trošarinskom politikom moguće je potrošače usmjeriti prema manje štetnim proizvodima, to je politika poznatija pod nazivom Tobacco Harm Reduction. Iako ne postoje definitivni podaci o točnim omjerima, postoji konsenzus kako su grijani proizvodi manje štetni od klasičnih cigareta.

Čemu onda služi ovakav drastičan porast trošarina na grijani duhan? Zdravstveni razlog ne može biti jer podizanje cijene 8% štetnijem proizvodu (cigaretama), a 75% manje štetnom (grijanom duhanu) nikako nije logično. S druge strane, ne može biti ni fiskalni jer i malo veći postotak od ovih 8% na cigarete (koji je uzgred rečeno najmanji rast trošarina u EU ove godine) državi nosi više nego ovaj ogromni rast trošarine na grijani duhan, osobito ako znamo da grijani duhan drži svega 5% posto tržišta.

Trošarine je kao problem aktualizirao BAT, a u jednom od svojih govora premijer Plenković je direktno povezao najavu odlaska BAT-a iz Hrvatske s problemom trošarina. To je donekle čudan argument, budući da BAT-ova tvornica 80% svoje proizvodnje cigareta plasira u izvoz, dok istovremeno uvozi gotovo 90% sirovina pa je stoga pitanje trošarine za veliku većinu njihovog poslovanja neutralno ili u cijelosti irelevantno. Dapače, iz brojnih medijskih objava u zadnjih nekoliko mjeseci mogli ste naučiti kako BAT upravo muče grijani duhanski proizvodi (koje i BAT uvozi u Hrvatsku). Zašto bi BAT tražio povećanje poreza za proizvod kojeg i sam prodaje u Hrvatskoj? Čim čujete da netko sebi traži da mu država podigne porez, mislim da to zavređuje da se svi zapitamo što je stvarno na stvari. Još je čudnije, kakve veze ima tvornica s trošarinama na grijane proizvode kada ih uopće niti ne proizvodi. Ako je tvornica u egzistencijalnom problemu, tada su razlozi nešto drugo. Ono što doista žulja BAT je činjenica da njihova konkurencija drži 80% tržišnog udjela (većinom Philip Morris International), dok ukupna prodaja grijanih duhana raste svake godine u visokom dvoznamenkastom postotku uglavnom na štetu potrošnje cigareta. Za razliku od British American Tobacco-a, njegovi konkurenti na domaćem tržištu nemaju tvornicu koju bi mogli zatvoriti, pa nemaju niti polugu za pregovore oko trošarinskih modela. Tu je ključ zajedničkog djelovanja proizvođača i vlade koji će implementacijom ovog pravilnika trajno promijeniti odnose na tržištu, a pod općom i javnosti prihvatljivom porukom krpanja rupa u trošarinskom sustavu zbog kojeg država ostaje bez 200 milijuna kuna godišnje.

Gotovo identičnu medijsku kampanju je BAT posljednjih mjeseci provodio i u Rumunjskoj, ali je tamo uočena pretjerana sličnost ničim izazvane serije članaka pa je kampanja izgubila malo na vjerodostojnosti, a tamošnja je Vlada odbila BAT-ov prijedlog za povećanjem trošarina na grijane proizvode (a slični scenarij pritiska se dogodio i propao u drugim državama, ali je evo kod nas čini se uspio).

https://www.bat.com/group/sites/uk__9d9kcy.nsf/vwPagesWebLive/DO9PXEZ2

Zanimljivo, na samim stranicama BAT-a se navodi kako je njihov stav da oporezivanje treba reflektirati relativan rizik koji pojedini proizvod ima i kako bi pretjerano oporezivanje dovelo do umjetnog dizanja cijena i smanjenju motivacije pušača na prebacivanje na manje štetan proizvod. Tako da je ova taktika zalaganja za veće trošarine u koliziji s općim korporativnim narativom, dok je taktika prijetnje zatvaranjem ili prenamjenom pogona uobičajena i već viđena.

BAT želi zadržati i povećati svoj tržišni udio, a Vlada želi zadržati velikog ulagača i tvornicu pa stoga ne čudi novo pronađeni “kompromis” oko trošarina, osobito kada je izgledno kako će ove godine cijeli niz tvornica morati biti zatvoren (manjim dijelom kao žrtve pandemije, a dijelom kao posljedice desetljeća lošeg upravljanja uglavnom s državom povezanih društava).

Kako god okrenuli, činjenica jest kako je Hrvatsko tržište minijaturni udio ukupnog BAT-ovog koncerna i stoga gotovo nebitno, te kako se lobiranjem za povećanje trošarina na neke duhanske proizvode (gdje su neuspješni) pokušavaju promijeniti odnosi na tržištu, ali i kreirati zanimljivi i očigledno usamljeni presedan na razini cijele EU, a sve uoči revizije direktive 2011/64/EU koja se bavi ovim temama. Win situacija za proizvođača je očigledna, al ostaje pitanje kakvu je to garanciju BAT dao Vladi da će zadržati radna mjesta i na koji rok? Pisani dokument sigurno ne postoji jer bi to bilo u dubokoj koliziji s EU pravom, tako da naša Vlada u najboljem slučaju ima usmeno obećanje o nezatvaranju tvornice (o kojoj usput rečeno, teško da ćete pronaći koju informaciju na samim stranicama BAT-a, kada su kupovali tvornicu kupovali su tržišni udio a ne pogon), a to obećanje može trajati zauvijek, a možda samo koji mjesec, tek toliko da prođu prvi sljedeći izbori. Ovim pravilnikom se otvara i novi presedan – samo je pitanje vremena što će slijedeće tražiti od Vlade BAT, ili neka druga tvrtka koja će se ugledati u ovaj “uspješan” model pritiska, a bez konkretnog jamstva. I u konačnici, loša je ovo referenca za ulagače u Hrvatsku gdje ne znaš tko će ti određivati pravila po kojima posluješ, a znaš da se mogu drastično promijeniti preko noći.

Dogovor između dva subjekta kojim se podešavaju tržišni omjeri i/ili utječe na krajnje cijene i konkurenciju smatraju se kartelskim ugovorima. Istina je da rijetko vidite cijelu jednu Vladu kao dogovornu stranu, ali kod nas se svašta događa pa ni ovo nije neka velika iznimka (ako proizvodimo juhe, cipele ili brodove zašto bi duhan bio iznimka?). Ono što će tek postati zanimljivo je utjecaj te naše novonastale iznimke na ukupnom EU tržištu, a tu će se naši vlastodršci morati suočiti s nizom zanimljivih i potencijalno neugodnih pitanja, a ovisno o odgovoru će ovisiti njihova eventualna budućnost u Briselskim hodnicima koji loše podnose i dugo pamte pogodovanja ovakvog tipa.

Misao dana:
One of the saddest lessons of history is this: If we’ve been bamboozled long enough, we tend to reject any evidence of the bamboozle. We’re no longer interested in finding out the truth. The bamboozle has captured us. It’s simply too painful to acknowledge, even to ourselves, that we’ve been taken. Once you give a charlatan power over you, you almost never get it back.

Categories
Ostalo Priroda i društvo

Društvena nedoumica

Od prije nekoliko dana, na Netflixu možete pogledati dokumentarni film „Social dilemma“. Kroz dokumentarac, autori razgovaraju s nizom važnih aktera i kritičara silicijske doline i društvenih mreža. Već sam odabir naslova velikim dijelom objašnjava premisu filma i poziciju autora, jer u znanosti, društvena nedoumica opisuje situaciju konflikta između kratkoročnog interesa pojedinca i dugoročnog interesa zajednice. Razgovor s arhitektima društvenih mreža i njihovim kritičarima koncentriran je i začinjen konkretnim, igranim primjerima utjecaja društvenih mreža kako bi plastičnije ukazao na problem s kojim smo suočeni iako ga često i ne smatramo problemom. Sve ono o čemu govori „Social dilemma“ smo naravno već vidjeli ranije – u drugim filmovima, dokumentarcima i na široko čitali posljednjih godina, no ovdje je sve sabijeno u jednostavnih i lagano razumljivih devedesetak minuta pa dokumentarac svakako treba pogledati, a po potrebi pokušati prisiliti ovisnike o društvenim mrežama s kojima ste okruženi da ga pogledaju također.

Svi mi znamo ili barem osjećamo da su društvene mreže u nekoj mjeri štetne, osjećamo kako u nama stvaraju ovisnost sličnu onoj koju pokazuju narkomani, alkoholičari ili kockari. Imamo stvarnu potrebu provjeriti notifikacije ili osvježiti zid na Facebooku ili Instagramu što je u jednome času uspoređeno s potezanjem poluge na „Black Jack“ aparatu u kockarnici. Svaki puta kada osvježimo zid on pokaže nešto novo i do sada neviđeno, a svako to osvježavanje otpušta malo dopamina u našim glavama. Aplikacije koje koristimo dizajnirane su i u njihovo stvaranje su uložene doslovno milijarde dolara i angažirani su najpametniji ljudi na planeti kako bi nas učinile ovisnima o sadržaju kojeg pružaju. Ipak, za razliku od narkomana, alkoholičara ili kockara – društvene mreže ne ispoljavaju nikakvu direktno mjerljivu štetu na našu neposrednu okolicu pa smo stoga dodatno zbunjeni. Istovremeno, pravi cilj kompanija koje su stvorile društvene mreže je „rudarenje“ naše pažnje, koristeći cijeli niz različitih trikova pokušavaju nas natjerati da što je moguće više vremena dnevno potrošimo na njihovim platformama. Trošak tih platformi plaćaju oglašivači koji tu istu platformu koriste kako bi nam plasirali informaciju za koju misle da smo zainteresirani. Ukratko, sagrađen je tehnološki ekosustav koji hrani samog sebe, koji u svojem centru čvrsto drži nas kao korisnike društvenih mreža bez da nas je išta pitao ili upozorio da na dnevnoj bazi na nama provodi eksperimente čiji je jedini cilj produbiti ovisnost i produžiti korištenje platforme i naše pažnje za još koju dodatnu minutu dnevno.

Borba za našu pažnju postoji otkako postojimo, u samom filmu u nekoliko se navrata ilustrira analogija mađioničara koji pokušava svoju publiku zainteresirati pokazivanjem trikova, optičkih varki i dobro uvježbanih pokreta koji se naočigled ne čine mogućima što ih čini zabavnima. Nisu mađioničari jedini, iste ili slične trikove koriste apsolutno svi, od umjetnika kojima pjevaju ili nas nasmijavaju, preko prodavača ili marketingaša koji nam žele prodati proizvod pa sve do političara koji nas pokušavaju uvjeriti kako je upravo njihova politička struja superiorna, bolja i u biti jedina koja može ostvariti neki opći društveni cilj s kojim se naravno trebamo svi zajedno identificirati. Razlika između prethodnih primjera i društvenih mreža je u tome što jedan pjesnik može okupiti publiku od deset, stotinu ili tisući ljudi, pisac može napisati knjigu koju čitaju stotine tisuća ili milijuni, TV voditelj može u doba dnevnika zaokupiti cijelu naciju – no način kojim im pristupa je svima podjednak, svaki član publike izložen je apsolutno istom sadržaju, dok su društvene mreže za apsolutno svakoga drugačije. Podatkovni centri s tisućama računala sakupljaju svaki podatak koji su o vama ikada saznali, te koriste matematičke i statističke formule kako bi temeljem vašeg dosadašnjeg ponašanja i ponašanja ljudi koji su slični vama (a koje nikada niste upoznali ili uopće znate da postoje) servirali sadržaj za kojeg s najvećom mogućom dozom sigurnosti mogu u tome času predvidjeti da će vas zanimati, a sve kako bi vas pred ekranom zadržali još koju minutu, kako bi svoj stvarni život koji se događa oko vas zamijenili ovim virtualnom dopaminskom terapijom.

Dodatni problem je i asimetrija, dok društvena mreža o nama zna apsolutno sve, jer kroz sumu naših objava, komentara, lajkova i fotografija neumorno grade naš psihološki i potrošački profil tijekom godina, mi istovremeno o samoj društvenoj mreži znamo vrlo malo. Nejasno je i nikada objašnjeno kako i kojim algoritmom Facebook, Instagram ili Twitter odlučuju čiju i koju će nam objavu plasirati, a svako novo ažuriranje aplikacija koje se događa u gotovo tjednom ritmu, dodaje neke nove funkcionalnosti i nove načine kako zaokupiti vašu pažnju. Borba je dakle nepravedna jer s jedne strane imamo pojedinca zarobljenog u eksperimentu, dok nas s druge strane aplikacije promatra i analizira nepoznati broj računala, algoritama ali i psihologa, marketingaša i tko zna sve koga, a samo zato da bi nas koristeći različite trikove i varke natjerali da konzumiramo neki sadržaj i u konačnici kupili proizvod.

„Društvena dilema“ se kroz svojih devedesetak minuta uglavnom bavi odnosom nas, kao korisnika i platforme društvene mreže i ukazuje na neke očigledne disfunkcionalnosti u našem ponašanju ili pokazuje znakove ovisnosti kako bi ih lakše prepoznali. Vrlo malo se govori o odnosima oglašivača i oglašavanja i plasiranja marketinških poruka u trenucima kada smo na njih osjetljivi, a donekle je površno ilustriran utjecaj platformi na socijalni inženjering koji se događa. Naravno da su spomenute nezaobilazne priče o izbornom inženjeringu u americi, ruskim utjecajima te su paušalno navedeni nizovi drugih zemalja u kojima su društvene mreže korištene kako bi se plasirale odgovarajuće informacija i pokrenuli ili preokrenuli trendovi. Dokumentarac je od Sundance festivala na kojem je prvi puta prikazan dobio i dodatak koji se odnosi na poglavlje o COVID-19 epidemiji i dijelom govori o tome kako algoritam grupira i očigledno raspoznaje teorije zavjere te ih sustavno promovira dijelu populacije kojem očigledno ne treba puno da takve teorije prigrli.

Iako je „društvena dilema“ slikoviti i jednostavno razumljiv dokumentarac koji objašnjava problematiku društvenih mreža i načina na koje one utječu i svakodnevno mijenjaju naše ponašanje, istovremeno je malo napravljeno da se ponudi rješenje ili barem smjer rješenja. Najdalje što su autori otišli je iskazivanje brige i predlaganja rješenja u rangu od potpunog brisanja korisničkih računa na društvenim mrežama pa do jednostavnijih i „manje bolnih“ rješenja poput gašenja notifikacija ili limitiranja vremena koje dnevno provodite na tim platformama. Odgovornost kompanija za najveći socijalni inženjering u povijesti tek je spomenuta i dok se možemo složiti da su autori vrlo dobro definirali kratkoročni interes pojedinca u ovoj društvenoj nedoumici, vrlo malo je rečeno o tome što je to dugoročni interes zajednice u kontekstu društvenih mreža. Okvir za raspravu je ovim filmom postavljen, no diskusija tek započinje.

p.s. ovaj članak je u originalu objavljenu u Expressu

Misao dana:
“An open Facebook page is simply a psychiatric dry erase board that screams, “Look at me. I am insecure. I need your reaction to what I am doing, but you’re not cool enough to be my friend. Therefore, I will just pray you see this because the approval of God is not all I need.”

Categories
Priroda i društvo

Nizozemska

Nizozemski premijer prošlog je tjedna neposredno prije nego što je otišao na pregovore rekao kako ključni kriteriji za izradu novog EU proračuna moraju biti pažnja i poštivanje novca poreznih obveznika te modernizacija europskog proračuna. Iako je nizozemska bila načelno protiv zajedničkog duga kojim bi se financirao oporavak, voljni su bili pristati uz striktniju kontrolu trošenja tog novca. Protivnici takvog „strožeg“ pristupa su naravno zemlje na „dobitničkoj“ strani EU proračuna uključivo i Hrvatsku, a kojima predstavnici sjevernih „štedljivih“ i „savjesnih“ zemalja predbacuju neodgovorno financijsko ponašanje i apsolutno nepoznavanje koncepta „odgovornog ponašanja prema novcu poreznih obveznika“. Nije ni čudo što je u finalnim dokumentima kako bi se dobio nizozemski glas ugrađena „ručna kočnica“ koju može aktivirati bilo koja od EU zemalja ako zemlja primatelj nije ispunila svoja reformska obećanja.

Uz kombinaciju protestantsko-liberalnog mentaliteta nije neobično da im kažu da su više Nijemci od Nijemaca, osobito kada je potrošnja u pitanju, no njihova zemlja je bogata. Nizozemska je površinom nekih 10.000 km2 manja od Hrvatske ali na tom teritoriju živi gotovo četiri puta više stanovnika što je čini jednom od najgušće naseljenih zemalja na svijetu. Tih 17 milijuna stanovnika (koji su vlasnici više od 18 milijuna bicikala) godišnje stvore više od 900 milijardi dolara vrijednosti, što njihov BDP čini petnaest puta većim od Hrvatskog, i gotovo četiri puta većim po glavi stanovnika. S 54.4% javnog duga su jedna od najmanje zaduženih zemalja i ispod EU prosjeka. Četvero od deset zaposlenih u nizozemskoj su zaposleni na određeno vrijeme, drugi su najveći potrošači kave na svijetu i najveći uvoznici kakaovca. Imaju najveću koncentraciju muzeja i proglašeni su od UNICEF-a kao najbolja zemlja za život djece. Nizozemska je po svim kriterijima jedna od najslobodnijih, najdemokratskijih i najliberalnijih zemalja svijeta i prva koja je dopustila istospolne brakove (pa ne čudi da je Španjolska inkvizicija u prošlosti jednom prilikom osudila cijelu Nizozemsku na smrt zbog hereze).

Nizozemci su najveći izvoznici tulipana na svijetu (na 11.000 hektara koncentrirano je 90% svjetske proizvodnje tulipana), no sigurno niste znali da 80% svih lukovica cvijeća na svijetu dolazi iz nizozemske (usporedbe radi, Hrvatska je prošle godine ukupno izvezla cvijeća u skromnoj i spomena nebitnoj vrijednosti malo većoj od sedam stotina tisuća eura). Samo industrija cvijeća čini 5% nizozemskog BDP-a. Poznati su i po svojim vjetrenjačama kojih dan danas ima više od tisuću i nijedna od njih nije dobila milijardu kuna subvencija. Vjetrenjače su nekada bile korištene i kao sistem razmjene poruka, pa je postavljanje krila vjetrenjače na odgovarajući način davalo poruku o rođenju, smrti ili svadbi. Prvi javni prijevoz je organiziran u nizozemskoj još u sedamnaestom stoljeću kada su neki putnički brodovi dobili prve plovidbene redove. Nizozemske željeznice dnevno prevezu oko 600.000 putnika (dok naše u cijeloj godini prevezu jedva 20 milijuna), a Amsterdamski aerodrom ima najveći broj direktnih letova prema različitim destinacijama na svijetu (i šezdeset milijuna putnika godišnje u pre-covid periodu). Bez obzira na sjajnu prometnu infrastrukturu, prosječni Nizozemac svakodnevno vozi 3km na biciklu i četvrtinu svih svojih putovanja obavi na dva kotača. Najveći europski pub se također nalazi u Nizozemskoj, a Nizozemci su ujedno i drugi najveći izvoznici piva na svijetu (s više od dvije milijarde dolara izvezenog piva). Također, drugi su najveći izvoznici poljoprivrednih proizvoda na svijetu (s nevjerojatnih 94 milijarde dolara izvoza, njihova poljoprivreda sama je jedan i pol puta veća od cijele Hrvatske). Prvi su na svijetu po dostupnosti, obilnosti i nutricionističkoj vrijednosti hrane. Nizozemska je najveći proizvođač paprike, luka, rajčice i krastavaca (i unatoč tome nisu smislili ajvar) i čine 20% svjetskog izvoza krumpira i rajčice. Najveći su izvoznik piletine u EU, a jaja na cijelom svijetu te drugi najveći izvoznik sira. U nizozemskoj se godišnje proda – uglavnom turistima – više od šest milijuna pari drvenih klompi (primjerice Borovo proizvede jedva četvrt milijun pari cipela godišnje). Klompe su se uglavnom proizvodile od drveta vrbe kako bi bile otporne na vodu budući da je oko trećina površine nizozemske ispod razine mora, a oko polovice na razini mora. Nizozemci svaku uzvisinu veću od jednog metra smatraju brdom ili nazivaju malom planinom. Najveće brdo koje imaju je svega 322 metra visoko i ponekad ga zovu Nizozemske alpe.

Prva prava multinacionalna kompanija Dutch East India Company svoje prve dionice je izdala 1602. godine na Amsterdamskoj burzi koja se danas smatra najstarijom modernom burzom na svijetu. Sjedinjene Američke Države su najveći investitor u Nizozemskoj, a Nizozemci najveći investitori u Ameriku. Strane multinacionalne kompanije čine 1% ukupnog broja registriranih kompanija ali generiraju oko 18% nacionalnog BDP-a, dok multinacionalne kompanije u nizozemskom vlasništvu kontribuiraju dodatnih 12% BDP-a.

Nizozemski Philips je razvio odavno zaboravljene audio kasete, ali i CD, DVD i BlueRay medij. U nadrastanju svoje kolonijalne prošlosti, prvi su osmislili i razvili „fair trade“ certifikate prije četrdeset godina. Prvi mikroskop je napravljen upravo u nizozemskoj krajem šesnaestog stoljeća, a krajem devetnaestog nizozemac Martinus Beijerinick je ukazao kako bolesti mogu uzrokovati i organizmi koji su još manji od bakterije a koje je nazvao virusima. Turizam čini „svega“ 5% nizozemskog BDP-a ali zato zapošljava gotovo 10% radne snage, a makar je broj turista gotovo istovjetan našem svejedno ostvaruju gotovo deset puta veće prihode.

Nizozemska je zemlja koja je kroz stoljeća dobro iskoristila sve prednosti koje su im se pružile i trude se više proizvesti i prodati nego što sami potroše. Stoga, kada kažu da s novcem poreznih obveznika treba postupati pažljivo i s poštovanjem treba ako ništa drugo saslušati.

p.s. ovaj članak je prvo objavljen u Expressu

Misao dana:
In 1978 zip or postcodes were introduced in the Netherlands; they consist of four numbers followed by a space and then to capital letters and are replaced before the name of the town… they referred to the city block in a given street in which the house occurs and thus the Dutch postal code book is the size of a telephone book.