Ministarstvo financija pokrenulo je eSavjetovanje o izvanrednom porezu na dobit, pa sam čisto interesa radi bacio malo pogled na tu cijelu shemu i uočavam cijeli niz problema i nepravdi koje proizlaze iz ovako definiranog zakona (a za koje sam razmjerno siguran da ne jamče jednakost kako to naš ustav propisuje, čak i ne uzevši u obzir to da se obračun poreza proteže na protekle četiri godine, da će se porez odnositi na 2022. godinu kada poduzetnici nisu mogli znati da će on postojati, te da se u osnovicu za obračun koriste covid godine koje su bile osobito grube za neke od grupacija poduzetnika).
Napravio sam i okvirnu kalkulaciju (koja je vrlo gruba i vidim odavde da kalkulacija nije u svemu ispravna, osobito u situacijama gdje se pojavljuju gubici u prethodnim godinama, pa vam stoga dajem i excel tablicu za free download pa računajte sami).
Kriterij odabira u tablici su bila sva ona trgovačka društva koja su u 2021. godini iskazale prihod od 300 milijuna kuna ili većim (po javno objavljenim podacima FINA-e). Takvih društava ima ukupno 348 i to je najbliže što možemo doći procjeni koja će društva biti zahvaćena ovim zakonom. Ideja kalkulacije je bila da izračunam prosječnu dobit za protekli period od 2018-2021 i da onda vidim koliku dobit smiju ta društva imati a da ne prelete 120% prosjeka i uđu u prostor za Windfall porez.
Ono što je zanimljivo, postoji cijeli niz tvrtki koje za 2022. godinu moraju iskazati bitno nižu dobit od one iz 2021. da bi izbjegle plaćanje poreza. Excel tablica ima iskazanu bruto dobit po godinama za svako od društava, prosjek za sve četiri godine, kao i iznos maksimalne dobiti za 2022. godinu a koji ne “okida” windfall tax. U kolumni “postotak” nalazi se podatak koliko dobit za 2022. može biti veća ili mora biti manja a da ne bi ušli u kategoriju oporezivanja po ovom porezu.
Također je zanimljivo i vidljivo kako postoji niz kompanija koje mogu raznim računovodstvenim manevrima izbjeći plaćanje poreza (tu je situacija osobito zanimljiva za one koji funkcioniraju sa stranim dobavljačima ili tvrtkama koje su matice pa postoje pravila o transfernim cijenama koje se mogu “korigirati” da se podese bilance), potom imamo sve one kompanije koje funkcioniraju s intelektualnim vlasništvom (autorskim pravima i drugime gdje također postoji prostor), pa onda imamo pitanje što sa svim onim kompanijama koje su oslobođene plaćanja poreza na dobit temeljem olakšica (za investicije, nisam pratio tu regulativu dugo vremena ali pretpostavljam da postoje oslobođenja ovisno o visini investicije), pa potom imamo građevinare i njima slične koji tipično osnuju trgovačkog društvo za jedan objekt (kako bi kasnije izbjegli troškove jamstvenih rokova, to vam je kod nas praktički legalizirano izbjegavanje obveza) – pa stoga uopće nisu na radaru, onda imamo grupe poduzetnike koje prihode “razvuku” na više trgovačkih društava iako posluju kao jedno, a uvijek se možemo pitati za razlike u tretmanu tipično uslužnih djelatnosti gdje je kriterij prihoda u odnosu na druge kompanije sasvim drugačiji (200mil prihoda u uslužnoj djelatnosti je slično 1mlrd u proizvodnji a možda i daleko više u trgovini) – ima nekoliko društava koja su jedva ispod 300mil kuna prihoda a iskazuju dobit koja je bitno veća od 200mil kuna godišnje. Da ne govorim o tome da je teoretski moguće (a sada i financijski oportuno) dogovoriti s kojim od kupaca da ne plati fakturu na vrijeme kako bi ta potraživanja u trenutku predaje porezne prijeve bili stariji od 120 dana i mogli ubaciti u sporna potraživanja (dakle jeftinije je zadužiti se za obrtna sredstva nego plaćati kazneni porez na dobit). I na kraju tu su holding kompanije koje fakturiraju svojim tvrtkama kćerima svoje usluge upravljanja pa mogu “dozirati” porez na dobit i kroz taj parametar i izvući ga u društvo koje ne upada u kriterij posebnog poreza. Ukratko, čini mi se da ima dosta nepravde u kriterijima jer kriterij prihoda nije osobito logičan ili pravedan, te kako su se neki veliki dobitaši provukli ispod crte (ima nekoliko tvrtki koje su taman ispod 300mil kuna ali iskazuju dobit koja je vrlo bliska tom iznosu), dok će neki koji nisu zaslužili biti zahvaćeni.
Misao dana: He said that there was death and taxes, and taxes was worse, because at least death didn’t happen to you every year.
Share the post "Windfall tax – porez na izvanrednu dobit"
Vjerujem da ste pročitali članak na Index istragama koji objašnjava mehanizam kojim je novac kojeg uvjerljiva većina nas uplaćuje u drugi mirovinski stup nizom arbitrarnih i meni se čini očigledno kriminalnih transakcija pretočen u imovinu aktualnog ministra Ivana Paladine. Šteta prema mirovinskim fondovima je procijenjena na otprilike 12 milijuna kuna, što znači da je svatko od nas tko je obveznik plaćanja u drugi mirovinski stup (a to je u ovome času više od 80% radno sposobnih građana) sudjelovao u gradnji Paladinovog malog ilegalnog carstva s oko 10 kuna.
Mehanizmi kako se to dogodilo su detaljno opisani u seriji Indexovih članaka, no teško je ne postaviti nekoliko pitanja na koje bi nam netko morao dati odgovor.
Esencija problema je otprilike sljedeća; obavezni mirovinski fondovi upravljaju danas s otprilike 130 milijardi kuna i svake godine, ne računajući prinose, povećavaju se za oko 7 milijardi kuna novih uplata. Budući da su to najsnažnije financijske institucije u zemlji, za očekivati je da zapošljavaju najkvalitetnije moguće ljude koji će najvećom mogućom pažnjom upravljati tim novcem i donositi za svoje članove najpovoljnije moguće poslovne odluke. Ako je to tako, kako je onda moguće da su OMF-ovi odlučili kupiti obveznice Instituta građevinarstva Hrvatske nepunih godinu dana prije nego što je IGH završio u blokadi i potom u predstečajnoj nagodbi (s time da morate znati da u trenutku izdavanja obveznica Zakon o predstečajnoj nagodbi još nije postojao). Svaka moguća imalo temeljita analiza morala je pokazati značajne rizike investicije u takvu vrijednosnicu, i ti rizici su bili barem dijelom ugrađeni u obveznicu kroz vrlo visoki obećani prinos od 9%. Vrijedi reći kako nije moguće zaraditi novac bez rizika, no to ne znači da se novcem budućih umirovljenika smije igrati ruski rulet. Savjesna i temeljita analiza poslovanja IGH (povijesti, trendova, tržišta) morala je pokazati visoku vjerojatnost default događaja, posljedično stečaja, kao i neizvjesnosti naplate obveznice. Konteksta radi, IGH je u 2012. godini iskazao gubitak od nevjerojatnih 449 milijuna kuna, što je 50% više od ukupnih prihoda te godine i ne postoji izgovor kojeg bilo koji analitičar može dati a da pritom opravda ovu investicijsku odluku (a koja je donesena u lipnju 2012., usporedbe radi 2011. godinu je IGH završio s 13.5mil kuna dobiti i 429mil kuna prihoda). Vrijedi podsjetiti da 2012. godine kada su OMF-ovi odlučivali o kupovini, na snazi je bila i tadašnja, puno konzervativnija verzija Zakona koji regulira njihovo ponašanje. Pitanje je stoga kako je uopće moguće da sredinom najgore poslovne godine u povijesti IGH nekolicina analitičara u više fondova daju pozitivno mišljenje na kupnju tako rizično i izvjesno nenaplativog instrumenta?
Odgovor leži u činjenici da OMF-ovi vjerojatno uopće nisu slobodnom odlukom “kupili” ove obveznice, nego ako malo bolje pretražite internet, vidjeti ćete kako je IGH u istome trenutku kada je plasirao obveznice objavio kako je i iskupio svoje komercijalne zapise u gotovo istoj vrijednosti (a možemo “nagađati” kako je struktura vlasnika komercijalnih zapisa istovjetna ili vrlo slična strukturi vlasnika nove obveznice). To bi također značilo i da su OMF-ovi bili dobro upoznati s financijskom situacijom IGH-a najmanje godinu dana prije default događaja, te da su iz tog razloga utjecali na izdavatelja i kreirali obveznicu koja u svojim osiguranjima plaćanja ima i nekretnine (to također znači i da su se propustili naplatiti na vrijeme i time kasnije oštetili članove OMF-ova, ali vjerojatno i prekršili cijeli niz drugih zakona koji reguliraju trgovačka društva, obvezne odnose i pravila ponašanja na tržištima kapitala).
Svejedno, u času kada je IGH otišao u predstečajnu nagodbu (što se vidjelo godinu dana ranije, iz orbite, čak i lošim dalekozorom), OMF-ovi su se našli u situaciji da je obveznica odjednom nenaplativa. U instrumente osiguranja plaćanja ove obveznice naveden je u zalog i cijeli spektar raznih nekretnina, a koje su tijekom vremena, to sada znamo, redom završile kao privatna imovina aktualnog ministra Paladina. Na direktno pitanje zašto su prodali u bescjenje svoje potraživanje po osnovi obveznica, odgovor OMF-ova je vrlo proziran i neuvjerljiv, naime oni kažu kako Zakon koji regulira njihovo djelovanje izrijekom zabranjuje stjecanje nekretnina pa su stoga radije prodali obveznicu pod velikim diskontom nego da prekrše zakon. Znamo da je 54.5% obveznica ministar Paladina stekao za 200.000EUR kroz ortački ugovor sa Sergejem Gjadelkinom iako su se te obveznice u tome času nalazile u B2 kapitalu (kojeg naš Sergej, barem nominalno, nije mogao/smio kontrolirati pa je dobro pitanje koje bi se mogao upitati motivirani tužitelj; koju je točno polugu Sergej imao prema B2 kapitalu), a analogno tome za pretpostaviti je kako su i OMF-ovi prodali svoje obveznice sa sličnim diskontom. Pravu cijenu stjecanja mi ne znamo, a brojka od 30% koja se pojavljuje u Indexovom članku je bazirana na nekoj od internih valuacija jednog od fondova a koji se našao u javno dostupnom dokumentu; to nije jamstvo da je obveznica doista prodana za 30% nominale, prava istina je najvjerojatnije puno, puno gora za članove OMF-ova (ali spreman sam biti iznenađen :).
Taj gore navedeni alibi kojeg su OMF-ovi iskoristili je, gledajući povijesnu perspektivu, vrlo smiješan. Naime, OMF-ovi su stekli obveznicu koja je u svojoj pozadini imala “fail safe” zalog nekretnina; mislim da je validno pravno pitanje da li je u slučaju naplate svojeg potraživanja (iako je izrijekom zabranjeno u zakonu), osobito ako govorimo u kontekstu pažnje dobrog gospodara, bolje prodati obveznice za kikiriki (kao što su to učinili OMF-ovi) ili se naplatiti u značajno većem iznosu (ili u cijelosti, a možda i zaraditi) kroz prodaju nekretnina? Prateći tu izvrnutu logiku OMF-ova, svaki financijski papir koji kao osiguranje plaćanja u sebi sadrži nekretnine (što je ultimativno i univerzalno prihvaćeno sredstvo osiguranja) a koji bi mogao dovesti do situacija da OMF-ovi steknu nekretnine je za same OMF-ove nevjerojatno rizičan i neprihvatljiv instrument(!?).
Ali smiješni dio njihovog alibija je u biti ovaj; ako promatrate što je napravio ministar Paladina, nekretnine nisu uopće u njegovom vlasništvu nego se vode na Auctoru kao skrbniku čiji je posao unovčiti te nekretnine. Tko kaže da OMF-ovi nisu mogli napraviti apsolutno istu shemu i tako se pokušali naplatiti i pritom uopće ne prekršiti zakon (ili barem da daju dojam da su se trudili)? Iz imovinske kartice ministra Paladina znamo koliko te nekretnine i potraživanja vrijede danas, tako da su naši OMF-ovi i ovdje kolosalno pogriješili u svojim procjenama.
Problematični dio (što je ujedno i osnov šanse da se sva ta imovina i u međuvremenu stečeni prihod vrati u početno stanje), a koji se odnosi na ministra Paladina je činjenica da je on cijelo ovo vrijeme povezana osoba, a povezane osobe ne smiju glasati na skupštinama, uključivo i na skupštinama imatelja obveznica. Dobro je pitanje i zašto nije preispitan status Paladine obzirom da je moralo bit poznato kako je on potencijalno povezana osoba (povezanom osobom ga čini više elemenata, činjenica da je bio predsjednik uprave IGH, činjenica da je barem neko vrijeme bio i dioničar IGH, te naravno ortački ugovor koji je na svjetlo dana izronio tek kroz Indexovu istragu). U trenucima kada su se razvrgavale prethodne odluke o namirenju iz prodaje nekretnina (vidi Indexov članak), članovi skupštine imatelja obveznica su znali ili morali znati da postoji vjerojatnost da je Paladina povezana osoba. Još jedan proziran odgovor vjerojatno leži u činjenici da je na skupštini glasao kroz institut skrbničkog računa putem opunomoćenika pa su članovi skupštine mogli ustvrditi da ne znaju tko je stvarni vlasnik te da povezanosti nema (malo neuvjerljiv argument kod obveznice sa svega nekoliko vlasnika, ali bitno je da postoji barem minimalni osnov za “deniability”; bilo bi zanimljivo vidjeti zapisnike o glasanju i kako je skrbnik glasao i u čije sve ime, da li je glasanje bilo pojedinačno ili skupno jer i to ima konsekvence u potencijalnom sudskom postupku, kao i preispitati da li skrbnik ima zakonsku obvezu prijaviti ili odgovarati za glasanje povezanih osoba, što je u konkretnom slučaju morao znati).
Kako god okrenuli, promatrajući ovu cijelu krimi priču iz današnje perspektive, moramo odlučiti vjerujemo li OMF-ovima da su napravili detaljnu i savjesnu analizu koja je unatoč tome što upošljavaju najbolje analitičke umove, svejedno dovela do milijunskih gubitaka za članove (te da nisu svjesno sudjelovali u procesu dovođenja IGH u default), ili pak govorimo o cijelom kaskadnom nizu situacija u kojoj su OMF-ovi demonstrirali krajnji nemar i ne samo propustili zaštititi imovinu fonda nego možda čak i otvoreno pogodovali trećim stranama na štetu svojih članova (u ovome slučaju ministru Paladini kao krajnjem vlasniku obveznica). A ako je to tako, legitimno pitanje je koja je bila protučinidba i prema kome točno?
Obavezni mirovinski fondovi do 2014. godine uopće nisu imali zakonsku obvezu izvještavanja o svojim rezultatima, a do danas nije definiran ni obvezni raspon podataka koji bi se u takvom izvještaju morao naći (što je veliki propust HANFA-e), pa se kao rezultat izvještaji pojedinačnih fondova bitno razlikuju u opsegu, sadržaju ali i metodologiji (ili nedostatku iste). Transparentnost poslovanja OMF-ova je mala ili nikakva i u osnovi im moramo vjerovati na riječ da posluju savjesno i/ili uspješno. Ja pak smatram da im ne treba previše vjerovati i da sve treba preispitati jer o tome, ali doslovno, ovise naše mirovine.
I posljednje, negdje u nekom od komentara napisano je kako je ovih 12 milijuna samo kap u moru od 130 milijardi kuna i zašto se uzbuđujemo na tako minornom gubitku. Moj argument je apsolutno identičan, ovo doista je malena kapljica, no more se sastoji od puno kapljica poput ove i pitanje je koliko je ovakvih investicija bilo, kao i na kojim se sve razinama manipulira ili oštećuju članovi fonda; koliko još ima novopečenih bogataša poput Ivana Paladina, a koji su svoje male tax-free imperije stvorili o trošku članova mirovinskih fondova?. Uz malo sreće, ovo će biti kapljica koja će preliti čašu i natjerati regulatora HANFA-u da se ozbiljno pozabavi OMF-ovima, kao i zakonodavca da u nadolazećoj i neizbježnoj “reformi” mirovinskog sustava nepovratno ugradi mehanizme transparentnosti, odgovornosti i nužnosti vezanja nagrade za rezultate koji u ovom času nedostaju.
p.s. samo da bude totalno jasno, duboko vjerujem da je individualizirana štednja (kroz obavezne, dobrovoljne mirovinske fondove i na cijeli niz drugih načina) jedini mogući oblik mirovine koji jamči iole smislenu mirovinu, na državnu mirovinu I stupa nemojte previše računati (osobito ako ste mlađi), to što sam vrlo kritičan prema našim OMF-ovima ne znači da ne podržavam taj model (dapače)
Misao dana: “A man approaching retirement called the retirement office to inquire about his pension. Afterward, he was asked if his wife worked. “She’s worked all her life making me happy”, he replied. “Yes sir, but has she earned money to receive her pension?” “When we got married we agreed on an arrangement”, he said. “I would earn the living, and she would make the living worthwhile”.
“Make the living worthwhile”…have we forgotten the very essence of that? Have we forgotten to live for someone else, that doing so IS what makes a living worthwhile?”
Share the post "Kako su naše mirovine završile kod slučajnog ministra Paladine"
Vjerojatno ste primjetili članke koji su popratili prijedlog novih (naravno, većih) trošarina na duhanske proizvode, a koji bi trebao stupiti na snagu od 1. ožujka ove godine. Ono što je posebno zanimljivo, jedinstveno i dosada nikada viđeno (a vidjeli smo do sada doista svašta), je struktura tog povećanja. I dok će pušači na prvu vikati kako je riječ o velikom povećanju, oni malo analitičniji će to povezati s najavom Britsh American Tobacco-a o odlasku iz Hrvatske. Meni se nekako čini da treba kopati dublje, te je ovaj prijedlog pravilnika dio puno veće pan-europske igre u kojoj smo mi samo pješčanik lobističkog eksperimenta koji nastaje kao rezultat zanimljive sinhronizacije interesa jedne kompanije i političkih ciljeva vlasti.
Kao što je to u gornjem linku lijepo napisano, trošarine se kod nas koriste za krpanje proračunskih rupa i do sada nije primjećena primjena neke prepoznatljive strategije prema proizvodima koji podliježu trošarinama. Ako specifično promatramo cijene duhana na razini EU-a, vidjeti ćete kako je raspon cijena prosječne kutije cigareta između 2.5 do 11.3 EUR, gdje je Hrvatska (ekonomski vjerojatno najlošije stojeća država) u donjoj trećini cijena (po odobrenom cjeniku Carine, prosječna cijena je 25kn na 308 registriranih proizvoda).
Ako pogledate prijedlog novog pravilnika, ono što je odmah vidljivo i što puni naslove je podizanje trošarina na grijane duhanske proizvode za impresivnih 75% (sa svega mjesec dana najave, toliko o predvidivosti poslovne klime). U kunama, to je povećanje s 800 na 1.400kn po kilogramu grijanog duhana i vjerojatno najveća trošarina na grijani duhan u Europskoj uniji i vjerojatno najveće povećanje na bilo koji duhanski proizvod. To ukratko znači da će nakon ovog novog povećanja, trošarina po kilogramu za grijane duhane biti 60% veća od trošarine za obične cigarete i to je ujedno najzanimljivi dio. Naime, ako promotrite trošarine u drugim EU zemljama na grijane duhane, one su uglavnom vezane na trošarine na cigarete (jedan kilogram duhana je oporezovan slično kao i jedan kilogram grijanog duhana, no kako je uložak grijanog duhana lakši od cigarete, porezni teret po jednom ulošku je cca. 30% tereta cjedne cigarete). Hrvatska je danas upravo na tom prosjeku, ali izgleda da ćemo se ovim povećanjem trošarine na grijane proizvode lansirati jednim potezom u sam vrh EU.
https://taxfoundation.org/eu-vapor-tax/
Konzumacija duhana je loša za zdravlje i postoji cijeli niz taktika koje države koriste kako bi prisilile pušače na manje štetne aktivnosti. Pametnom trošarinskom politikom moguće je potrošače usmjeriti prema manje štetnim proizvodima, to je politika poznatija pod nazivom Tobacco Harm Reduction. Iako ne postoje definitivni podaci o točnim omjerima, postoji konsenzus kako su grijani proizvodi manje štetni od klasičnih cigareta.
Čemu onda služi ovakav drastičan porast trošarina na grijani duhan? Zdravstveni razlog ne može biti jer podizanje cijene 8% štetnijem proizvodu (cigaretama), a 75% manje štetnom (grijanom duhanu) nikako nije logično. S druge strane, ne može biti ni fiskalni jer i malo veći postotak od ovih 8% na cigarete (koji je uzgred rečeno najmanji rast trošarina u EU ove godine) državi nosi više nego ovaj ogromni rast trošarine na grijani duhan, osobito ako znamo da grijani duhan drži svega 5% posto tržišta.
Trošarine je kao problem aktualizirao BAT, a u jednom od svojih govora premijer Plenković je direktno povezao najavu odlaska BAT-a iz Hrvatske s problemom trošarina. To je donekle čudan argument, budući da BAT-ova tvornica 80% svoje proizvodnje cigareta plasira u izvoz, dok istovremeno uvozi gotovo 90% sirovina pa je stoga pitanje trošarine za veliku većinu njihovog poslovanja neutralno ili u cijelosti irelevantno. Dapače, iz brojnih medijskih objava u zadnjih nekoliko mjeseci mogli ste naučiti kako BAT upravo muče grijani duhanski proizvodi (koje i BAT uvozi u Hrvatsku). Zašto bi BAT tražio povećanje poreza za proizvod kojeg i sam prodaje u Hrvatskoj? Čim čujete da netko sebi traži da mu država podigne porez, mislim da to zavređuje da se svi zapitamo što je stvarno na stvari. Još je čudnije, kakve veze ima tvornica s trošarinama na grijane proizvode kada ih uopće niti ne proizvodi. Ako je tvornica u egzistencijalnom problemu, tada su razlozi nešto drugo. Ono što doista žulja BAT je činjenica da njihova konkurencija drži 80% tržišnog udjela (većinom Philip Morris International), dok ukupna prodaja grijanih duhana raste svake godine u visokom dvoznamenkastom postotku uglavnom na štetu potrošnje cigareta. Za razliku od British American Tobacco-a, njegovi konkurenti na domaćem tržištu nemaju tvornicu koju bi mogli zatvoriti, pa nemaju niti polugu za pregovore oko trošarinskih modela. Tu je ključ zajedničkog djelovanja proizvođača i vlade koji će implementacijom ovog pravilnika trajno promijeniti odnose na tržištu, a pod općom i javnosti prihvatljivom porukom krpanja rupa u trošarinskom sustavu zbog kojeg država ostaje bez 200 milijuna kuna godišnje.
Gotovo identičnu medijsku kampanju je BAT posljednjih mjeseci provodio i u Rumunjskoj, ali je tamo uočena pretjerana sličnost ničim izazvane serije članaka pa je kampanja izgubila malo na vjerodostojnosti, a tamošnja je Vlada odbila BAT-ov prijedlog za povećanjem trošarina na grijane proizvode (a slični scenarij pritiska se dogodio i propao u drugim državama, ali je evo kod nas čini se uspio).
Zanimljivo, na samim stranicama BAT-a se navodi kako je njihov stav da oporezivanje treba reflektirati relativan rizik koji pojedini proizvod ima i kako bi pretjerano oporezivanje dovelo do umjetnog dizanja cijena i smanjenju motivacije pušača na prebacivanje na manje štetan proizvod. Tako da je ova taktika zalaganja za veće trošarine u koliziji s općim korporativnim narativom, dok je taktika prijetnje zatvaranjem ili prenamjenom pogona uobičajena i već viđena.
BAT želi zadržati i povećati svoj tržišni udio, a Vlada želi zadržati velikog ulagača i tvornicu pa stoga ne čudi novo pronađeni “kompromis” oko trošarina, osobito kada je izgledno kako će ove godine cijeli niz tvornica morati biti zatvoren (manjim dijelom kao žrtve pandemije, a dijelom kao posljedice desetljeća lošeg upravljanja uglavnom s državom povezanih društava).
Kako god okrenuli, činjenica jest kako je Hrvatsko tržište minijaturni udio ukupnog BAT-ovog koncerna i stoga gotovo nebitno, te kako se lobiranjem za povećanje trošarina na neke duhanske proizvode (gdje su neuspješni) pokušavaju promijeniti odnosi na tržištu, ali i kreirati zanimljivi i očigledno usamljeni presedan na razini cijele EU, a sve uoči revizije direktive 2011/64/EU koja se bavi ovim temama. Win situacija za proizvođača je očigledna, al ostaje pitanje kakvu je to garanciju BAT dao Vladi da će zadržati radna mjesta i na koji rok? Pisani dokument sigurno ne postoji jer bi to bilo u dubokoj koliziji s EU pravom, tako da naša Vlada u najboljem slučaju ima usmeno obećanje o nezatvaranju tvornice (o kojoj usput rečeno, teško da ćete pronaći koju informaciju na samim stranicama BAT-a, kada su kupovali tvornicu kupovali su tržišni udio a ne pogon), a to obećanje može trajati zauvijek, a možda samo koji mjesec, tek toliko da prođu prvi sljedeći izbori. Ovim pravilnikom se otvara i novi presedan – samo je pitanje vremena što će slijedeće tražiti od Vlade BAT, ili neka druga tvrtka koja će se ugledati u ovaj “uspješan” model pritiska, a bez konkretnog jamstva. I u konačnici, loša je ovo referenca za ulagače u Hrvatsku gdje ne znaš tko će ti određivati pravila po kojima posluješ, a znaš da se mogu drastično promijeniti preko noći.
Dogovor između dva subjekta kojim se podešavaju tržišni omjeri i/ili utječe na krajnje cijene i konkurenciju smatraju se kartelskim ugovorima. Istina je da rijetko vidite cijelu jednu Vladu kao dogovornu stranu, ali kod nas se svašta događa pa ni ovo nije neka velika iznimka (ako proizvodimo juhe, cipele ili brodove zašto bi duhan bio iznimka?). Ono što će tek postati zanimljivo je utjecaj te naše novonastale iznimke na ukupnom EU tržištu, a tu će se naši vlastodršci morati suočiti s nizom zanimljivih i potencijalno neugodnih pitanja, a ovisno o odgovoru će ovisiti njihova eventualna budućnost u Briselskim hodnicima koji loše podnose i dugo pamte pogodovanja ovakvog tipa.
Misao dana: One of the saddest lessons of history is this: If we’ve been bamboozled long enough, we tend to reject any evidence of the bamboozle. We’re no longer interested in finding out the truth. The bamboozle has captured us. It’s simply too painful to acknowledge, even to ourselves, that we’ve been taken. Once you give a charlatan power over you, you almost never get it back.
Share the post "Trošarine kao alat kartelizacije tržišta"
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
