Dotakli smo se problematike mirovinskih fondova pa da podijelim s Vama nekolicinu zrnaca za razmišljanje na tu temu.
Mirovinski sustav kojeg trenutno koristimo postoji u našim krajevima još iz vremena Habsburške monarhije i vladavine Marije Terezije (ovo nije šala nego stvarni podatak). Ukratko, cijeli se sustav bazira na piramidalnoj shemi koja podrazumijeva da će uvijek biti više obveznika plaćanja nego korisnika mirovina.
I dok ta shema i dan danas dobro funkcionira u sustavu posmrtne pripomoći (vidi ironije), sam mirovinski sustav se urušio krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih kada se veliki broj neproizvodnih radnika i viškova prelio u mirovinske fondove i kada je odnos zaposlenih i umirovljenih u kratkome roku dramatično promijenjen. Naravno, to nije isključivi razlog, jer bi se prije ili kasnije identična stvar desila i sama od sebe budući da se rok doživljenja dramatično povećao, dok radni vijek prilično sporo prati tu promjenu (i s dobrim razlogom, ako mogu dodati).
Situacija je da mi danas u Hrvatskoj imamo svega 1.2-1.3 zaposlena na jednog umirovljenika, odnosno čak i kada bi zaposlili sve nezaposlene taj se odnos ne bi popeo iznad 1.5-1.6. Ako pak kažemo da je prosječna netto plaća u hrvatskoj nekih 4.300kn, a znamo da je doprinos za mirovinsko osiguranje fiksnih 15+5%, tada nije teško uočiti kako umirovljenik iz gospodarstva može računati na 4300*0,15*1.3 u najboljem slučaju, dakle na 838kn. Prema podacima koje sam pronašao na stranicama revije za socijalnu politiku, čini se kako je u 2004 godini prosječna mirovina bila nešto veća od 1.550kn, što znači da se prosječna mirovina pokriva tek malo više od 50% iz prosječnog osobnog dohotka. U nekom grubom totalu, broj umirovljenika je nešto iznad jednog milijuna što znači da mjesečno trošimo nekih 1.55 milijardi kuna odnosno nešto više od 18 milijardi kuna godišnje ili gotovo jednu petinu državnog proračuna samo na umirovljenike.
Zanimljivo je i da recimo mi nešto mlađi koji smo korisnici drugog mirovinskog stupa od početka, možemo više očekivati od drugog stupa (koji je 1/4 našeg davanja za mirovinsko osiguranje), nego od prvoga stupa. Očigledno je da je drugi stup (i treći ako ga možete koristiti) rješenje za naše mirovine, jer od prvoga stupa ne možemo očekivati ništa dobroga.
Postoji li dakle rješenje za umirovljenike? Iskreno, mislim da ne. Gospodarstvo teško da može podnijeti veću poreznu represiju i razlika između prikupljenog novca i isplaćenih mirovina mora dolaziti iz državnog proračuna. Ono što se može učiniti je donekle racionalizirati sam mirovinski sustav u kojem trenutno živi nekih 7.000 službenika koji troše nekih 1% svih sredstava za mirovinu, potom, iz nekog očekivanog gospodarskog rasta mogli bi se pokriti transferi, a moj osobni favorit je otpuštanje trećine državnog aparata čime bi vrlo lagano i komotno dignuli sve mirovine za 50% ili, još bolje, mogli bi smanjiti porezno opterećenje na plaće i (nadam se tim potezom) povećali osnovice za obračun mirovinskog doprinosa.
Ukratko, u ovim okolnostima i uz ova pravila igre jednostavno nema prostora za buduća povećanja mirovina i bilo tko koji obećava bilo kakav rast mirovina, a pritom u istoj rečenici ne pokaže gdje će taj novac odrezati iz postojećeg državnog proračuna, taj ili žestoko laže ili priča gluposti (odaberite koja vas od te dvije opcije manje plaši).
Misao dana:
If my answers scare you, then stop asking scary questions.
Share the post "Mirovinski fondovi…"