Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Share the post "Kriza povjerenja"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)

Ovo je šesti dio iz serije, prvih pet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Da ne bi mislili kako je sve samo jedna velika zavjera nesposobnih poduzetnika, stranaca koji grabe kriške kolača ili nesposobne birokracije, evo i dva primjera kako zakonodavci rasturaju vlastitu industriju na dva vrlo jednostavna i plastična primjera od kojih se oba odnose na PDV iliti Porez na dodanu vrijednost.

Ne znam koliko vam je poznato, no zakonom o PDVu knjige su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost tj. na njih se primjenjuje stopa poreza od 0% (makar se čini da je to isto u praksi i nije). Knjiga je, što bi rekao Berislav Škegro “ono između korica”, no postoji i definicija što knjigu čini knjigom no to je u biti papirnati proizvod s minimumom stranica (čini mi se četrdesetak) a koji se izdaje jednom godišnje ili rjeđe (ima UN definicija tog pojma negdje, googlajte malo). Dakle, recimo da bi jedan zbornik radova godišnje konferencije zadovoljio definiciju da je knjiga. No, ono što jako malo ljudi zna je da je temeljem pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (to je podzakonski akt kojeg propisuje ministar) knjiga također oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost no usluga tiska nije. Ovo vam se možda čini zbunjujućim, no fora je u tome da ako kupite knjigu u knjižari tada u prodajnoj cijeni nije sadržan PDV, no ako ste izdavač knjige i onda naručite u tiskari knjigu tada vam je tiskara dužna obračunati 23% PDVa kao i na bilo koji drugi proizvod. Sam bog zna zašto je to tako ali krajnja je konsekvenca da postoji nekoliko totalno bizarnih efekata takve odluke.

Prvi i najjednostavniji je razlika između toga tko je u stvari naručitelj knjige. Ako je primjerice naručitelj knjige neko trgovačko društvo ili obrt, ono može napraviti odbitak pretporeza za tu knjigu. Recimo da hipotetska knjiga košta 10 kn u proizvodnji, naručili ste tisuću komada i tiskara će vam ispostaviti račun na 12.300 kuna koliko je iznos troška knjige uvećan za PDV. Trgovac napravi odbitak pretporeza (dakle ovih 2.300kn) i potom knjigu prodaje po nabavnoj cijeni od 10kn. Sve pet, jednostavno i čisto. No, ako tu istu knjigu naruči i izdavač je neka neprofitna ustanova (recimo neka nevladina organizacija) tada na taj iznos oni moraju platiti PDV i nemaju pravo odbitka i prodajna cijena te knjige ne može biti manja od 12,30kn. Nadam se da ste uočili razliku.

Zamislite sada da se na primjer zovete Sveučilište u Zagrebu, te ste po pravnom ustroju neprofitna organizacija koja se eto bavi djelatnošću kojoj je izdavanje knjiga core_business. Svaku takvu knjigu morate kupiti od tiskare uvećanu za trošak PDVa i istovrsna knjiga će vas kao organizaciju koštati više nego bilo koju drugu knjižaru u državi; i to za točno 23%. Postoje dva načina da izbjegnete tu situaciju, jedno je da izdavač knjige (npr. monografija vašeg sveučilišta, zbirka radova ili udžbenik) uopće ne bude vaša organizacija nego neko drugo trgovačko društvo koje ima pravo na odbitak poreza i potom na prodaju knjige vašoj organizaciji bez poreza ili pak da knjigu odlučite tiskati u inozemstvu. Naime, knjigu koju ste odlučili tiskati u inozemstvu kada ona dođe na carinarnicu neće nitko oporezovati iz jednostavnog razloga što su knjige oslobođene plaćanja PDVa (i to na dva temelja, jedan je temeljem zakona o PDVu a drugi po famoznom protokolu H koji jamči preferencijalni tretman knjige i neoporezivanje).

Pravilnikom o PDVu originalna ideja zakona o PDVu je promijenjena i kao efekt dio poslovnih subjekata su u podređenom odnosu na druge (što je samo dio problema), no daleko veći je taj što je zbog sulude primjene propisa praktički svaki inozemni pravni subjekt u prednosti i konkurentniji na našem domaćem tržištu od bilo kojeg domaćeg subjekta. I onda se čudimo zašto se knjige tiskaju u Ljubljani, Španjolskoj ili npr. Kini ili Hong Kongu?

To ukratko znači da ako ste nevladina organizacija, neprofitna organizacija ili u krajnjoj liniji organ državne uprave ili samouprave  i odlučite tiskati knjigu, obzirom na odredbe zakona o PDVu, jednostavno vam je jeftinije tiskati knjigu u inozemstvu i to za najmanje 23% koliko iznosi stopa PDVa. Ne znam kako vama no meni je ovo totalno bizarno.

Drugi primjer je razlikovanje između famoznih R1 i R2 računa. R1 račune imaju trgovačka društva, a R2 imaju obrtnici. Razlika je u obračunu. R1 poduzetnik, čim izda fakturu ulazi u obvezu plaćanja PDV-a (i to 30 dana po isteku tekućeg poreznog razdoblja), dok R2 poduzetnik ima obvezu plaćanja PDV-a tek nakon što mu je faktura plaćena. Dakle, vi primjerice izdate fakturu na milijun kuna svome kupcu, i potom 30 dana nakon izdavanja fakture na temelju zakona o PDVu morate državi uplatiti dodatnih 230.000kn PDV-a unatoč činjenici da niste naplatili svoju uslugu ili proizvod. Istovremeno, obrtnik te novce mora dati državi tek u času kada on sam naplati to potraživanje.

Načelno, očito je da su R1 poduzetnici u nepovoljn ijem položaju jer uvijek moraju angažirati više novaca kako bi plaćali svoje obveze po osnovi PDVa na vrijeme. Ako su vam rokovi naplate dugački (dakle 30 dana ili veći, a kome nisu), vi objektivno morate dio gotovog novca držati slobodnog kako bi državi platiti obvezu PDVa. Angažiranje dodatnog kapitala košta i samim time su troškovi veći (naravno mate pravo i na odbitak poreza i slično, tako da to nije baš tako jednostavno, ali generalni princip je točan). Fora je i da se država oprala bilo kakve odgovornosti, jer ako kažemo da je trenutno iznos nenaplaćenih platnih naloga oko 30 milijardi kuna u našoj državi, onda znamo da je nekih 30mlrd/100*0,23 (dakle oko 6.9 mlrd kuna) tog iznosa nenaplaćeni PDV kojeg su poduzetnici morali platiti državi. Država je dakle naplatila skoro 7mlrd kuna PDVa makar su vama ljudi dužni (opet, nije baš sve tako jednostavno ali bit je da je suma nenaplaćenog PDVa u tome 6.9mlrd kuna). Malo nekorektno? Što mislite, bi li interes države bio da pravosuđe funkcionira bolje kada bi znali da je između državne blagajne i ubiranja 7mlrd kuna nesposobni pravosudni aparat?

No idemo korak dalje, uzmimo situaciju da ste naplatili svome kupcu neku uslugu milijun kuna, i na to ste naravno morali platiti 230.000kn PDVa. Ako ste R1 poduzetnik, a vaš kupac bankrotira i njegov dug postane nenaplativ, izgubili ste milijun kuna koliko je koštao vaš proizvod ili usluga plus dodatnih 230.000kn koliko ste državi morali platiti na ime fakturiranog PDV-a. Istovremeno, ako ste obrtnik i napišete istu takvu fakturu i vaš kupac propadne i dug postane nenaplativ tada ste izgubili “samo” milijun kuna, u odnosu na vašeg R1 prijatelja koji je izgubio 23% više od vas za totalno istovrsni proizvod. Čini li Vam se ovo fer? Jednakost je kategorija zagarantirana ustavom, no nažalost R1/R2 su do dana današnjeg ostali kao prihvatljiva kategorija unatoč činjenici da je jedan dio poduzetnika u očito podređenom položaju u odnosu na druge.

Misao dana:
This country has come to feel the same when Parliament is in session as when the baby gets hold of a hammer.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio peti – “Stranci”)

Ovo je peti dio iz serije, prva četiri dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti.

Jučer sam nešto spominjao strance, pa čisto da podijelim s Vama neka moja iskustva sa stranim tvrtkama i njihovim domaćim direktorima; sve tri priče su totalno istinite a imena su promijenjena kako bi zaštitili krivce.

Priča prva uključuje jednu veliku izdavačku kuću koja je u privatizaciji postala vlasništvo jedne strane medijske kompanije. Do njih sam došao preko nekih osobnih veza i bit priče je bila u tome da smo se koristeći te veze ubaciti u njihov supply chain. Ukratko, oni troše neke tiskarske usluge i u konkretnom slučaju odlučili su tiskati jednu knjigu (vodič) u nekoliko desetaka tisuća komada i desilo se taman da tehnički opis tog proizvoda odgovara mojim kapacitetima i karakteristikama strojeva i mogli smo cijeli posao odraditi u Zagrebu i jeftinije nego bilo koja druga tiskara. Uglavnom, otišao sam na sastanak s predsjednikom uprave, lijepo se mi upoznali, popričali uglavnom na engleskom a nešto na njegovom krnjem hrvatskom i krenuli diskutirati o businessu. Ja sam donio notebook, pokazao prezentaciju tko smo i što smo, donio i neke zanimljive uzorke što kompleksnih proizvoda što iznimno kvalitetnih i ukratko im objasnio zašto je upravo moja tvrtka kompetentna taj posao odraditi. Preporuke su bile tu, lik je bio zadovoljan, konekcija je kliknula i dobili smo go_ahead da napravimo ponudu. Naša ponuda je bila oko 30% jeftinija od ponude po kojoj su oni plaćali istovrsni proizvod a kojeg su tiskali ranije. Stvar se činila kao zicer; imamo podršku predsjednika uprave, 30% je velika financijska razlika, domaći ljudi iznutra nas guraju i sve pet. Nažalost, posao smo izgubili i posao je zadržao originalni dobavljač. Zašto? Zato što je originalni dobavljač iz domicilne zemlje odakle je investitor/vlasnik te domaće tvrtku i kada je ovaj čuo da gubio posao, prvo je sjeo u auto i došao do Zagreba a potom je otišao u sjedište vlasnika ove domaće tvrtke i nedugo zatim je došla direktiva da se unatoč financijski povoljnijoj ponudi koju smo dali stvar tiska u drugoj državi. Pojma nemam da li je netko dobio neke novce ili nije, no ono što se desilo je u biti totalno legalna stvar ali kao efekt hrvatski građani su jedan proizvod kupili za najmanje 30% više novaca nego što je on u biti vrijedio. Također, nekoliko desetaka tisuća eura razlike cijene umjesto da je ostalo u Hrvatskoj nepovratno je otišlo u inozemstvo, u razvijenu zemlju zapadne europe.

Priča druga, kada mi se ovo desilo bio sam u totalnom šoku nekoliko dana. Ponovno sam angažirao svoja poznanstva i osigurao da me preporuče predsjedniku uprave jedne velike tvrtke u Hrvatskoj koja je također u vlasništvu strane megakorporacije i koja doslovce u hrvatskoj vrti milijarde kuna i zapošljava pa sigurno koju tisuću ljudi. Ja sam došao tamo po malo žešćoj preporuci i lijepo su zamolili čovjeka da mi pomogne, da kanalizira nešto tiska prema meni (ionako troše milijune na tisak). Uglavnom, sjeo ja za stol s tom dobro poznatom TV facom i pričali mi, popili sokić i kavu, prodiskutirali kako je svijet malen i kako sam ja upoznao i po kojem ključu sam uopće došao do njega i došlo je vrijeme da govorimo o businessu. I objasnim ja tko smo i što smo, što sve možemo, kakve reference imam (a bilo ih je) i lijepo ga zamolim da mi da priliku da se barem natječemo da dobijemo posao, dakle da dobijemo priliku da damo ponudu i da pokažemo da ne samo da u nama imaju dobrog partnera nego da mogu nešto i uštediti u postupku. Ono što je slijedilo me šokiralo, no čovjek je rekao (otprilike, ne sjećam se točnog citata ali ovo je poanta priče uključivo i metafore koje su korištene):

“Gle, ja sam predsjednik uprave i u biti mogu narediti da upravo ti budeš naš dobavljač tiskanih materijala. No, ovo je velika korporacija i imamo različite razine managementa i naš vlasnik u biti prešutno tolerira da svaka razina managementa može do neke granice zagrabiti malo u tu teglicu pekmeza. Problem s tobom je taj što teglica koju ti mene tražiš je teglica koja nije moja, moja teglica je dvije tri razine iznad i puno je veća, a ova teglica koju ti tražiš je pod kontrolom jednog od mojih nižih direktora. Kada bih mu ja dao naredbu da ti budeš naš dobavljač, onda bih time zagrabio u njegovu teglicu i on bi zasigurno učinio sve što može da te što prije izbaci iz igre jer nisi njegov. Dakle, ono što mi u stvari moramo napraviti je naći načina kako da te ja povežem s njime a da on to ne zna, i da te on sam ubaci u svoju teglicu pekmeza.”

Ne znam da li ste shvatili ponatu diskusije no ja sam doslovce bio zatečen koliko mi je to čovjek plastično i iskreno objasnio. Nažalost od posla nije bilo ništa jer nikada nisam plaćao da bih dobio posao (postoji jedan izuzetak koji je bio baš svinjski odrađen i o kojem ću pisati prije ili kasnije, a koji je plod jedne ucjene pa sam bio satjeran uza zid, ono što je zanimljivo je da je i taj posao uključivao jednu vrlo produciranu TV facu).

Priča treća, ovo u biti nije priča nego moja obzervacija za koju nema stvarnog dokaza ali isto tako nemam razloga ne vjerovati da je to baš tako. Ona se odnosi na dobavljače. Papir je temeljna i pojedinačno najskuplja sirovina u grafičkoj proizvodnji, ovisno o proizvodu i količini on može sudjelovati u krajnjoj cijeni proizvoda i sa više od 50-60 ponekad i 70% finalne cijene proizvoda. Sve ostale sirovine (a njih ima doslovce stotine) su samo mali dio materijalnog troška. Papir je također jedna od temeljnih sirovina i s papirom se trguje na svjetskim burzama na isti način kao što se trguje sa zlatom, ugljenom ili naftom. To otprilike znači da su cijene papira širom svijeta manje-više dobro sinhronizirane te da cijena papira u najvećoj mjeri ovisi o vašoj udaljenosti od tvornice papira i udjela transportnog troška u prodajnoj cijeni papira. Cijena papira nadalje ovisi o volumenu vaše kupnje, uvjetima plaćanja, pakiranju i sličnim parametrima, no poanta je da će tiskara koja kupuje najveći volumen i plaća avansom biti svega nekoliko (ali doslovce nekoliko) postotaka u prednosti pred vama. Nema teorije da netko kupi papir 10% jeftinije od primjerice moje tvrtke (osim u vrlo, vrlo specifičnim okolnostima).

Cijela shema prodaje papira je vezana za nekoliko velikih svjetskih proizvođača i multinacionalnih distributera koji su redom povezani uz određene proizvođačke lance. To ukratko znači da su skoro pa svi trgovci papirom u hrvatskoj u stranom vlasništvu (ima izuzetaka, barem jedan sjajan i pokoji osrednji). No, to također znači i nešto drugo, a to je da su te tvrtke u grozničavoj borbi za tržišni kolač. Dakle, neovisno o tome što oni rekli, njima profit na ovako malom i fragmentiranom tržištu nije nužni kriterij jer se oni ovdje pozicioniraju u ovome času za buduća desetljeća trgovine i udio u ukupnom kolaču je ono što njih u ovome času u stvari zanima. Efekt toga je da su oni u biti voljni dati svoju robu (dakle papir) mnogima, pa čak i onda kada znaju ili naslućuju da postoji potencijalni problem u naplati, a to znači da će robu dobiti i onaj koji je nema namjeru platiti, a oni koji nemaju namjeru platiti svoju robu mogu onda i prodavati po daleko nižim cijenama, zar ne? Na taj način strani trgovci unose nered na lokalno tržište.

Eto, to su tri priče, naučite nešto iz njih.

Misao dana:
If you think a weakness can be turned into a strength, I hate to tell you this, but that’s another weakness.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio peti – “Stranci”)"

  • Facebook
  • X