Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Categories
Business Ekonomija

Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.

Share the post "Program gospodarskog oporavka"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

(Porezna) Čudovišta

Ne znam koliko ste vidjeli najavu novih poreza na imovinu koju je jučer (iz neba pa u rebra) najavio ministar financija Ivan Šuker? Rečeno je puno toga u malo vremena i bez pretjeranog smisla no jedan od dijelova koji je mene zainteresirao je slijedeći:

Ministar financija Ivan Šuker pojasnio je da će poduzetnici koji su i vlasnici jahti ili apartmana morati na kraju godine prikazati da su na jahti zaradili sedam posto od nabavne vrijednosti plovila, ili da ostvaruju prihod od najmanje pet posto od nabavne vrijednosti apartmana…

…Šuker je rekao i kako je bio čest slučaj da jedan poduzetnik osnuje tvrtku na području državne skrbi koja bi dobro poslovala, ali bi koristila olakšice koje joj pruža status područja od posebne državne skrbi, i tvrtku u Zagrebu koja bi, uobičajeno, poslovala s gubitkom. Time se sprečava prelijevanje dobiti s jednog društva na drugo.

Izmjenama se uvodi i plaćanje poreza na dobit po odbitku po stopi od 20 posto na sve usluge koje su plaćene osobama sa sjedištem u državama kojima je porezna stopa ispod 12,5 posto. Naime, time bi se trebale spriječiti najčešće fiktivne isplate tvrtkama u poreznim oazama, a točan popis država na koje se to odnosi Šuker će tek donijeti. (tportal)

Treba odmah razgraničiti nekoliko stvari, a prva od njih je ova prva rečenica citata koja je duboko sporna iz puno razloga. Kao prvo, ima apsolutno smisla da troškovi vlasnika pa i darovi u naravni budu oporezovani kao dohodak što oni u biti jesu (jer, da nema tog dara onda bi morali kupiti tu uslugu na tržištu). No to nije baš tako jednostavno, jer (barem po mom mišljenju), poduzetnik, direktor ili predsjednik uprave bi morao imati neka veća prava nego što mu to uobičajeno pripadaju. Ja znam reći da je u takvim situacijama dobrobit tog poduzetnika/vlasnika/direktora direktno povezano s dobrobitio tvrtke kojom upravlja, no jednako tako, mi kakvi već jesmo (od mesa i krvavi) često znamo pretjerati i iskoristiti i uzeti više nego što je primjereno. Svejedno, pitanje je da li se takav trošak može regulirati administrativnom mjerom i primjerice reći da je minimalni prihod koji je potrebno ostvariti sedam posto vrijednosti plovila? Ugostite primjerice svog stranog gosta na jahti i potpišete ugovor od 100 milijuna nečega što samo po sebi nema veze sa samom jahtom i hoće li onda to porezna priznati kao prihod te jahte ili ne? Što ako je loša sezona, uostalom da li je realno ostvariti 7% vrijednosti jahte u jednoj godini?

Što ako ste se primjerice odlučili uzeti neki apartman (na moru, planini ili pak stan u gradu) kao kompenzaciju za teško naplativi posao i u biti ste tako samo spasili svoje potraživanje? Ili, što ako se bavite čistim mešetarskim poslom pa ste primjerice pokupovali par stotina tisuća kvadrata nekog zemljišta ili neke zgrade koje će stajati nekoliko godina dok ne ishodite sve dozvole (eto, recimo HOTO već četiri godine ima brdo nekretnina u svom vlasništvu a koje su prazne)?

A ova fora s porezom na dobit je u najmanju ruku smiješna, naime to je još jedan administrativni potez kojim se želi spriječiti odlijevanje novca u inozemstvo. No, kao što su poduzetnici sposobni i snalažljivi da li netko doista misli da će ovakva mjera spriječiti bilo koga osim onih doista najmanje upućenih u problematiku poreznih oaza? Da, nakon ovoga neće više biti moguće plaćati direktno u Panamu pa koliko god trošak bio opravdan (recimo puno je brodova s panamskom zastavom), no platiti ćete umjesto toga u njemačku ili švicarsku pa će onda oni na temelju trostrukog ugovora proslijediti dalje. Osim toga, neke tvrtke iz totalno legitimnih razloga koriste porezne oaze kao mjesto za registraciju poslovanja. Primjerice, Google koristi Delaware za neke svoje aktivnosti i da li će onda i na te transakcije biti potrebno platiti porez?

Sve ovo skupa se us tvari svodi na jedno te isto. Baš kao i s prijedlogom promjena Zakona o poreza na dohodak motivacija zakonodavca uopće nije harmonizacija poreznih prihoda, niti ima neke strategije kako želimo uprihoditi te poreze nego je pozadina cijele priče samo krpanje rupa u državnom proračunu; nema tu diskriminacije ili neke osobite inteligencije nego čisto brute_force krpanje proračunskih rupa. Drugi motiv je nemogućnost i nesposobnost državne uprave da razlikuje sumnjive transakcije od onih legitimnih pa se stoga administrativnom mjerom ograničava poslovanje (što će se opet odraziti na onaj famozni Doing Business svjetske banke).

Slični prijedlog postoji i za automobile i oporezovanje automobila koji su u biti već poprilično oporezovani u Hrvatskoj te su bitno skuplji nego u drugim zemljama. Ne bi li bilo pametnije da se krene razmišljati o malo drugačijem pristupu problemu? Primjerice u drugim zemljama automobili su već odavno oporezovani Zelenim porezima. To bi otprilike moglo značiti da bi država recimo mogla smanjiti poreze i trošarine na uvoz automobila što bi automobile učinilo bližima pučanstvu (da, znam da trošimo velike novce na automobile no s pozicije sigurnosti i učinkovitosti smo i dalje nekih 10-12 godine u prošlosti). Smanjenjem trošarina u času kada su prihodi od uvoza automobila na donjem minimumu ništa se osobito ne bi dogodilo osim što bi pospješili prodaju novih automobila s jedne strane, srušili cijenu polovnih automobila s druge što bi neminovno živnulo taj industrijski sektor (a i izbjegli bi ovakve bombastične naslove). Mimo toga, uvođenjem zelenih poreza odjednom bi država dobila milijun i nešto novih poreznih obveznika koji bi razliku između smanjene trošarine i onoga što je država do sada uprihodila u one_off transakciji naplaćivala tijekom dužeg niza godina. Mimo toga, sustav zelenih poreza stimulira alternativne pogone i čiste i učinkovite automobile pa bi stoga imali i kakav-takav efekt na okoliš koji, koliko god mi primitivni bili, nije zanemariv.

Nažalost, naši vlastodršci nemaju osobite vizije a još manje strategije kako se postaviti prema prikupljanju poreza, te nove poreze smatraju isključivo flasterom na proračunsku potrošnju i ono što će se desiti (kao što već sada u biti imamo slučaj) je da će porezni sustav koji je u svojoj biti relativno dobro osmišljen biti prekrajan za dnevno-trezorske potrebe ministarstva financija bez razmišljanja o dugoročnim implikacijama pojedinačnih odluka na ukupni porezni sustav.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Share the post "(Porezna) Čudovišta"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Reset

sindikati sutra započinju s prikupljanjem potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu temeljem kojih će (ako vjerujemo najavama) između ostaloga, po izglasavanju ovih promjena rok trajanja prethodno dogovorenih kolektivnih ugovora biti vremenski ograničen te će ti ugovori po sili (novog) zakona isteći nekih šest mjeseci nakon što promjene budu izglasane.

Situacija je, što bi rekli, vrlo složena. S jedne strane podupirem inicijativu jer sam duboko uvjeren da bi se češće morali izjašnjavati na refrendumima o raznim stvarima koje određuju našu budućnost te je u biti nevjerojatno da u dvadeset godina ove države nismo imali niti jedan jedini referendum (ok, osim onog prvog, no i taj je imao trik pitanje). Nadalje, po meni, pravila oko referenduma su jedan od bitnih faktora vezanih za demokratizaciju društva i osnaživanje javnog života i taj dio ne samo da je u cijelosti ignoriran nego je u biti i vrlo efikasno suzbijan pa tako naši političari u beskonačno ograničenoj viziji toga što bi demoracija morala biti ne vide nikoga drugoga osim samih sebe (i ne, ovo nije ograničeno samo na vladajuću stranku nego na ukupnu masu koja čini ili je činila dosadašnje sazive Sabora).

S druge strane, ova cijela priča o referendumu je besmislena i u biti to je politikanska igra. Sindikati moraju znati da referendum ne može uspjeti iz puno razloga. Prvi razlog je nerealno visoki broj potpisa koje je potrebno prikupiti od čega jedan dobar dio (barem nekih 15%) uopće nije dostupan sakupljačima potpisa, plus naravno dodatnih 15% koji uopće ne postoje kao ljudske jedinke (jel su preminuli, no naš državni aparat to jednostavno nije registrirao). To je naravno samo prva stepenica, druga stepenica je sam referendum gdje po trenutnim pravilima igre mora izići ukupno 50% birača (plus jedan) uključivo i ovih 15% koji uopće nisu ovdje i uključivo onih 15% kojima pozive na referendum objektivno treba isporučiti na groblja. Da ne kažemo ironiju sudbine da o odredbama Zakona o radu moraju odlučivati i ljudi koji o njemu ni na koji način ne ovise, nisu ovisili niti će ikada ovisiti (time mislim na onih 15% koji su izvan granice i koji u biti dobrano koriste prednosti toga da NISU zaposleni).

Ovaj igrokaz od referenduma je besmislen i zato jer su sindikati umjesto da organiziraju jedan pošteni i solidni štrajk (za kojeg očito nemaju snage ili konsenzusa) odlučili vrijeme gubiti na prikupljanju potpisa za referendum. Nije mi totalno jasan taj njihov blef jer i oni znaju što ih slijedi i Vlada zna što su ovi u stanju izvesti pa se taj sukob ne čini baš previše vjerodostojnim. No to se od njih niti ne očekuje, sindikati su razjedinjeni do krajnjih granica, dijelom su diskreditirani u javnosti te se ne mogu postaviti kao bilo kakva društvena snaga, a s druge strane su toliko premreženi osobnim i političkim interesima pojedinaca ili grupacija da kako god okrenuli sviraju onako kako njihovi gazde kažu(što je opet dodatna ironija sindikalnog pokreta koji bi morao osnaživati prava radnika, dok ti isti radnici svojim odlukama i podrškom ishlapljenim sindikalnim čelnicima produžuju mandate onima koji su se doslovce prostrli pred interese političara).

Bez obzira na sve gornje, ja ću svejedno potpisati za igrokaz referendum. A na samom referendumu ću glasati ZA promjene koje predlaže Vlada.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj su jedan od sukrivaca za neučinkovitu privredu i državnu upravu. Kolektivni ugovori su ti dokumenti koji čine gotovo pa nemogućim da otpustite nekog od silnih 270.000 trutova iz državne uprave (nisu ama baš svi trutovi, ali mislim da ćemo se svi složiti kako su u toj populaciji više nego prezastupljeni s postotkom koji je daleko izvan statističke pogreške). Kolektivni ugovori su nastajali godinama kroz različite aranžmane kupovine socijalnog mira (i produženja egzistencije ekipe na vlasti), te su nastajali u doba bogatstva i pijanstva naizgled nepresušne državne blagajne. Nije da su samo državni činovnici ovdje mastili brk nego su na krilima postignuća ovih državnih i ovi privatni tu i tamo nešto ušićarili.

Vrijeme je krize, vrijeme je suočavanja s odlukama donesenim u transu pijanstva i vrijeme je kada se moramo riješiti glavobolje konsekvenci prethodnih razdoblja.

HDZ je (povijesno gledano) loš blefer i revolveraš koji uvijek ustukne prvi, tako da je sada samo pitanje koliko je Jadranka Kosor ozbiljna u svojoj namjeri da istjera promjene Zakona o radu, jednako koliko su i sindikati ozbiljni u svojoj gore opisanoj neozbiljnoj namjeri da referendumom osiguraju zaustavljanje promjene Zakona o radu. Pitanje da li je to naganjanje mačke i miša, unaprijed dogovoreni igrokaz u kojem će se odigrati izmišljeni sukob titana doveden kroz medije do mitskih proporcija ili u cijeloj toj priči ima imalo trunke istine i iskrene namjere.

Nadam se da ima, jer ako Jadranka Kosor istjera ove promjene onako kako su predložene, moglo bi se dogoditi da to bude pojedinačno najkvalitetnija i dugoročno najkorisnija odluka koju će donijeti tijekom svog mandata.

I na kraju, čega se sindikati boje? Malo pregovaranja za šest mjeseci, pa već su jednom preveslali cijelu državu, zašto misle da to ne mogu ponoviti?

Misao dana:
Never let a stranger in your cab, in your house or in your heart… unless he is a friend of labor.

Share the post "Reset"

  • Facebook
  • X