Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

accountancy shanty… (1:17, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Čitam jučer prijedlog državnog proračuna za 2006 i vjerojatno bi se grohotom smijao da slučajno nisam porezni obveznik koji mora popuniti ovaj “neprenapuhani” proračun.

Unutra ima dosta zabavnih detalja, eto primjerice porez na dobit kojeg sam spominjao prije neki dan u blagajni ove godine očekuje više od 30% povećanja. Država dakle očekujemo da poslujemo profitabilnije nego ikad (no to je u stvari povezano s odredbom iz 2004 kada je ukinuto pravo izvanredne amortizacije koja se koristila kao porezni štit za odgodu plaćanja poreza; ta je direktiva načelno protiv MRSa, no i sam način amortizacije kod nas je takav tako da smo negdje valjda na nuli oko toga). Za porez na naftu i porez na alkohol se očekuje ista količina novaca. Ako nam ekonomija raste 4%, a cijena nafte se u protekloj godini (a osobito u posljednjih 6 mjeseci) udvostručila kako je to moguće? Ispada da ćemo pive piti manje ali bezalkoholnih sokova dvadesetak posto više, od duhana se očekuje 4% više iako TDR javlja 6% manje prihode.

Država ima namjeru prodati dosta zemljišta i jako, jako puno stambenih objekata.

Osnovnom aritmetikom, ispada da sudeći po sumi novca potrebnih za isplate plaća u državnom sektoru radi oko 240.000 ljudi. to je 25% ukupnog proba zaposlenih. Jedan od četvero radi u državnoj upravi ili od države sponzoriranim institucijama. Strašno.

Anyway, na rasporedu je i zakon o računovodstvu koji predviđa da se naše knjigovodstvo počne koristiti međunarodnim računovodstvenim standardima; ovo je u teoriji bilo i ranije no neke od naših poreznih odredbi su u direktnoj suprotnosti sa MRSovima, a ista stvar vrijedi i za vrednovanje zaliha, amortizaciju, otpise potraživanja (koji su vjerovali ili ne kod nas porezno nepriznati rashod osim u specifičnim slučajevima). Vidim da su se obveze čuvanja dokumenata značajno produžile i nestala je obveza ispisa dnevnika glavne knjige (taj dnevnik glavne knjige je inače zanimljivi dokument temeljem kojega se čuda mogu skužiti, no ako imate imalo složeniju tvrtku i ažurirano poslovanje tada dnevnik služi skoro pa ničemu [barem ovaj ispisan na papiru kako zakon nalaže] jer se sastoji od jednostavno previe stavaka – kod mene u firmi ažuriranje troška zalihe generira ponekada po 100.000 stavaka i svaka čast onome koji se u tome snađe jer ja bez opakog servera i maltene google pretrage teško da mogu sam nešto skužiti).

No daleko najbitnija stvar su propisani izvještaji jer se po prvi puta traži izvještaj novčanog toka ili cash-flowa kako se to kaže na engleskom. Ovo je kritična stvar zato jer je novčani tok osnova poslovanja tvrtke i u principu uopće nije bitno da li vam tvrtka posluje s dobiti ili ne nego da li ima pozitivni ili negativni novčani tok.

Eto male (donekle jednostavne) ilustracije;

Napravite nekome blog i fakturirate to 10.000kn. Za kreiranje bloga niste utrošili materijala i recimo da niste imali nikakav trošak jer ste radili sa besplatnog internet terminala. Na kraju godine, iskazali bi dobit od 10.000kn i na nju platili 2.000kn poreza; osam tisuća kuna možete baciti kroz prozor, dati u dobrotvorne svrhe ili uplatiti prvu ratu prednjeg desnog kotača za Maybach (zato što ste hrvatska tvrtka i hrvat svoju teško zarađenu dobit troši na opipljive dokaze njegovog materijalnog bogatstva).

No prvi kotač Maybacha košta 20.000kn i on se smatra imovinom čiji će se trošak kao porezni odbitak raspodijeliti na slijedećih pet godina.

Obzirom da ste deset tisuća kuna uplatili za kotač, a morate još i platiti 2.000kn poreza na dobit ispada kako vam nedostaje 2.000kn koje negdje morate posuditi.

Ovih 2.000kn je negativni novčani tok, morate se zadužiti da bi to platili (posuditi od banke), a 8.000kn dobiti imate samo na papiru i nemate je od kuda isplatiti.

Ako ste uspjeli pratiti ovaj pojednostavljeni slučaj, jasno je kako imate imaginarnih 8.000 kuna dobiti, a u stvarnosti se morate zadužiti kako bi uopće platili porez. Dobit tvrtke je kategorija koja služi državi kako bi vam odrapila porez, ona nema stvarne veze između koliko novaca imate ili nemate na računu niti objektivno pokazuje kako u stvari poslujete. Naravno, važno je da tvrtka iskazuje dobit jer to znači da tvrtka napreduje, no novčani tok tj. koliko tvrtka generira cache-a, a to pak pokazuje imate li ili nemate novaca da račune platite na vrijeme.

Ovo je ujedno i strukturni problem naše cijele države jer nedostatak Gotovine (vidi ironije) generira nelikvidnost i puno problema, a nelikvidnost raste uglavnom iz nepoznavanja upravljanja tvrtkom tj. upravljanja novčanim sredstvima, obvezama i investicijama. Da je u posljednjih petnaestak godina izvještaj novčanog toka bio obavezan, onda bi se tisuće poduzetnika valjda pitalo zašto taj izvještaj kontinuirano pokazuje negativne brojeve i vjerojatno učinilo nešto da to riješi. Ovako, to nije bilo nužno, priučeni poduzetnici nisu znali a jedine institucije koje su to tražile su bile banke koje temeljem tog izvještaja odlučuju hoće li vam dati kredit ili neće. Njih ne zanima niti bilanca niti dobit previše, no novčani tok je izvještaj koji pokazuje možete li ili ne vratiti dani vam kredit.

Još kada bi se MRSovi doista počeli koristiti kako su i napisani onda bi sve bilo cool, ovako bojim se da će mnoge stvari ostati preregulirane i da će kastrirati potencijalno dobar koncept. No to je možda neka druga bitka.

Misao dana:
There’s no business like show business, but there are several businesses like accounting.
Categories
Business Ekonomija

back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)

Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.

Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.

Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).

Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.

Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.

No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).

Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.

Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.

U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.

Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.
Categories
Business Ostalo

money changes everything… (4:43, The Smiths, The World Won’t Listen, 1986)

Ovo je izvadak iz knjige koju je Finsko-Ruska trgovačka komora izdalo kao vodič finskim gospodarstvenicima za poslovanje u rusiji. Priručnik je izdan 2003 godine i našao se pod velikom kritikom svih struktura jer je u državno sponzoriranom dokumentu jasno opisano kako prepoznati situaciju u kojoj se očekuje mito, što dati kao mito i kako ga predati. Da bi povećali užitak čitanja slobodno možete na svakom mjestu gdje piše Rusija napisati i Hrvatska (kako bi osjećaj deja-vua bio u cijelosti opravdan);

Russia is the land of small gifts. Gifts are given not just to friends but also to people and groups one does business with. A Russian government official may feel insulted if he is not remembered in some way, even if business has been done with him several times. A secretary can obstruct or facilitate access to a business executive depending on whether or not one has built a good relationship with him or her. Even the little people should be regarded as humans, not just as small gears in a big machine. A big machine might stop if a tiny but important gear is not well oiled.

HOW TO RECOGNIZE THE DESIRE FOR A BRIBE

The first clue that an office employee or government official desires a bribe is a delay in getting things done. Questions are not met with concrete answers. Everything is “being looked into.” Those who have worked extensively with government officials say that the desire for a bribe can be seen in the eyes.

An official who expects a bribe will lead the conversation down certain paths and give obvious hints. However, the foreigner unused to bribery procedures will not necessarily understand key phrases, such as the following:

You understand, of course, I would be very glad to. But it’s troublesome . . .
This could be taken care of, if you help me with one thing . . .
I could, on certain conditions . . .
We could discuss this in a different way . . .
I could facilitate a faster solution . . .
Gestures are also used; for example, rubbing the thumb against the index finger.

WHAT TO GIVE AS A BRIBE

There are no universally applicable instructions about what should be given as a bribe. Bribes range from packs of cigarettes and boxes of chocolate to “not so terribly small” sums to be transferred to Swiss bank accounts. An authority dealing with various licenses and inspections can point to small machines and gadgets and mention meaningfully that he or she too would have a use for them. The easiest bribery situation is when a government official asks for office supplies. The request might be for regular copy paper, which an office with a limited budget can’t afford. The largest bribes are given in those sectors where Russia’s big money lies. Requested service fees might include package tours to sunny climates or trips to Lapland.

Estimating the amount of the bribe is easier when the bribe recipient states his needs, as he often will do. He might request a certain sum of money, paid into a specific account. The charge even may be fixed, so that the amount can be learned in advance from other businessmen.

HOW TO GIVE THE BRIBE

There is a certain amount of know-how involved in giving a bribe. The situation is usually such that one doesn’t have an appropriate gift in one’s suitcase right then and there. The procedure for handing over the bribe must then be agreed upon beforehand. If money is to be paid into an account, it should be agreed how it will be paid. If the recipient of the bribe asks for material goods, they can be delivered by a courier at a predetermined time—for example, the next day. If a situation arises on the street—for example, with policemen—the bribe should be given right away.

There is always the risk in giving a bribe that competitors or the mafia will find out about it and use this knowledge to their advantage. One should give a bribe delicately, absolutely without witnesses, preferably using a Russian go-between. Whatever the situation, it must never be done with a grimace, however annoying or morally repulsive you find it. You can’t offend the recipient if you want the bribe to be effective. In some situations it may even be appropriate to give the bribe in an overdramatic manner, with speeches, as a gift to a “dear friend.”