Priča o vijećnicima prebjezima nije još došla do kraja, danas je SDP ostavio vladi da do kraja mjeseca razriješi situaciju s prebjezima u Velikoj Gorici ili će oni dati ostavku. WTF? Meni je ta ekipa strašno simpatična, no fascinira me da nisu apsolutno u stanju napraviti odlučni potez; nije mi jasno što ovime žele postići – dali su im ultimatum (HDZu ili kome već) i ovi bi se sada trebali strašno uplašiti jer će Tonino Picula (kojeg ionako teško da možemo zamisliti da napravi neki teški, macho, donekle bezobrazni a u svakom slučaju ne prijeteći potez) dati ostavku, i to u gradu u kojem je do nedavno žario i palio naš ministar financija kojem je gubitak grada očigledno teško pao?
Da sam ja Ivo (uzevši u obzir da će se uopće pozabaviti ovom temom), ja bih mrtav hladan pričekao kraj mjeseca i dočekao informaciju o ostavci; svima super, SDP je napravio odlučnu akciju, HDZ je opet na vlasti i što bi rekli to je jedna win-win situacija :)
Nema načina da se taj problem riješi jer bi zakonsko reguliranje da je stranka vlasnik mandata odvela ponovno u partijski sustav iz kojega bježimo. Zamislite da vam stranka, poput Đapića određuje slobodno kada će nekoga smijeniti ili zamijeniti, ili odvedite to korak dalje i zamislite situaciju u kojoj stranka dobije izbore na jednoj listi i potom ih odmah zamijeni s nekim sasvim trećim ljudima.
Nadalje, nema načina niti da spriječite te vijećnike/zastupnike da idu negdje drugdje jer uvijek mogu izigravati neutralne a potom (u dogovoru s njima idealnom opcijom) dizati marljivo ručice.
Jedini način da to profunkcionira je da se birači tu i tamo sjete toga, te na izborima kazne one koji su napravili propust; dakle one stranke koje su u startu imale ljude koji su bili potkupljivi ili pak one stranke ili opcije koje su takve prebjege vrbovale i/ili prigrlile.
Nego, moj kolega i novopečeni bloger arsenyev (znam, baš ga opako reklamiram, no njegovi Putevi Dersu Uzale su dobili već treći i četvrti dio na www.bestseler.net-u i taj putopis fakat morate pročitati). U svakom slučaju, poslao mi je link na sjajan članak 2006: The year of oil colapse koji ukratko objašnjava što bi se moglo dogoditi (i zašto) tijekom 2006 godine, a neposredno nakon toga sam imao prilike slušati o razlikama između indije i kine i zašto je Indija ta koja će postati svjetska sila, da bi me danas dočekala informacija o rastu BDPa u hrvata.
Teorija ovog prvog članka kaže kako je 90% ekonomskog rasta amerike u posljednjih nekoliko godina nastalo na temelju rasta građevinarstva i rapidne izgradnje novih stambenih jedinica. Ništa strašno, rekli bi, no stanovi su oblik krajnje potrošnje i financiraju se kreditima – dakle novcem koji će biti zarađeni kroz dugo vremensko razdoblje – ako, tj. kada, taj lanac pukne – na tržištu će se pojaviti ogromna količina stambenih jedinica koje neće biti moguće prodati, građevinari i prateća industrija ostaju bez posla, sve skupa ulazi u recesiju, vrijednost nekretnina pada a prihodi padaju čime će direktno biti pogođena Kina budući da se američka industrijska baza preselila u Kinu. Kina ima BDP koji raste stravičnim postotkom (9% ili većim) te je njihov interni pritisak na rast standarda ogroman i ako nestane potražnje, ili bolje rečeno ako nestane rapidnog rasta potražnje koji je trenutno na djelu – njihove interne efikasnosti isplivavaju na površinu. Kinezi su specifični i po tome što imaju ograničenja na broj djece, tj. obitelj smije imati najviše jedno dijete i za pretpostaviti je da se to pravilo daleko strože provodi u gradovima (industrijskim centrima) nego u provincijama – što me dovodi do pitanja što će se desiti kroz 30-40 godina kada postojeća ekipa završi u mirovini a istovremeno nema dovoljno novih radnika koji će ovim prvima isplaćivati mirovinu; istvoremeno Indija nema tih ograničenja a njihova ekonomija (polupostojeća ali također rapidno rastuća) nije orijentirana isključivo na Ameriku pa je stoga za očekivati kako će lakše proći kroz recesiju uzrokovanu nadolazećim američkim kolapsom.
U svakome slučaju vrlo crne prognoze.
Slična se sudbina piše i nama jer bi trebalo vidjeti koliki udio rasta BDPa kod nas ovisi o gradnji stambenih jedinica odnosno o rastu krajnje potrošnje – dok nam istovremeno industrijska baza i dalje stagnira i polako ali sigurno odumire (sva sreća eto imamo ovaj pravilink o otpadu koji će sam po sebi biti zaslužan za 1% BDPa). 4% rasta BDPa je sjajna brojka, no mislim da kada se uračuna samo rast cijena nafte u prošloj godini (dakle rast cijena energije) što je tipično uvozni proizvod, mislim da nam taj rast neće biti toliko sjajan, oduzmimo malo građevinske operative, auto cesta koje se više ne grade i situacija nikako ne miriše na dobro.
Misao dana:
I wanted to join the Army the sign said ‘Be All That You Can Be’, they told me it wasn’t enough.
Share the post "lest we forget… (4:21, The Walkabouts, Ended Up A Stranger, 2001)"