U početku bijaše riječ.
2. kolovoza 2004. godine napisao sam prvi post na mome blogu, blog sam otvorio djelomično na Anderlonov nagovor, a djelomično zato što sam pratio blog_hype po svijetu. Svega nekoliko dana kasnije, zaslužio sam svoje mjesto na almost_cool listi sa svojim postom o Zinio readeru.
Promatrajući sada postove koje sam pisao tijekom posljednjih dvadesetak mjeseci, jasno je kako su teme o kojima pišem uglavnom politika, informatika, pomalo literatura i muzika i nezaobilazna hrana (odnosno lokacije gdje se možete dobro prehraniti).
Prve suvisle komentare sam zaradio svojim negodovanjem oko Azre, naime loše podnosim psovke, vulgarne i bezobrazne ljude te ne podržavam vulgarnosti niti pod krinkom umjetnosti. Nepristojnost je dio kućnog odgoja (tj. nedostatka istog), niskog obrazovanja (pod teorijom da ti možda ni 16 godina školovanja nisu pomogli u tome) i općenito pokazatelj stupnja razvoja na društvenoj ljestvici. Iz svega gore navedenog ne slušam Azru i općenito izbjegavam ljude, knjige, filmove ili bilo što drugo u čemu ima neprimjerenih izraza.
Svoje mjesto na cool listi sam zaradio (ako me sjećanje ne vara) svojim postom o AdEaters večeri u lisinskom, to je ujedno bio i dan kada me posjetilo nekih 300 ljudi i kada sam po prvi puta završio na naslovnici blog.hr-a.
Politika je kao što sam rekao (i pisao već mjesecima) vjerojatno jedan od motiva zbog kojih pišem ovaj blog. Naime izluđuju me povremeni potezi naše vlasti koji su toliko daleko od realnog svijeta i koji su povremeno toliko loši, pogrešni ili u cijelosti nepotrebni da je to frustrirajuće. U jednome razgovoru kojeg sam svojevremeno vodio (a kasnije i citirao na blogu) jedan moj srednjoškolski profesor je (za političare) rekao slijedeće;
Tužna je to istina, jer našu državu vode mediokriteti i ponekada čudni likovi koji zapošljavaju below_average ekipu da kroz nabujali birokratski aparat provode njihovu viziju svijeta. U posljednjih petnaestak godina, ova država je provela maksimum vremena u traženju sebe same istovremeno zadovoljavajući apetite onih koji su pod krinkom osamostaljenja države u stvari rješavali svoja stambena (i ostala) pitanja. Istovremeno, brine me i društvo koje me okružuje jer su hrvati (čini se) zaboravili raditi, a mnogi iz raznih razloga čak niti ne dobiju svoju priliku za rad.
Muzika je moja važna odrednica, spadam u ono što bi zvali “alternativcima” i nekada sam živio u uvjerenju kako su Depeche mode upravo to. U međuvremenu sam se koncentrirao na “darkere” tipa Nick Cave ili u zadnjih godinu-dvije Johnny Cash, iako mi muzika osamdesetih i devedesetih nije strana, pa tako rado poslušam i REM, Talking Headse ili Floyde (a i mnoge druge).
Informatika mi je srast, hobi ili kako to već želite nazvati (u obzir dolaze i ostali, u mom slučaju sasvim primjereni izrazi tj. dijagnoze poput opsesije ili fiksacije).
Hrana je važna stvar jer kao što je ručak sredina čovjekovog dana, a jedan dan je analogija života tako i ručak treba jako ozbiljno shvatiti. Obožavam dobro jesti i voljan sam proputovati kilometre i kilometre radi dobrog ručka.
Nakon što se ujutro izživciram slušajući vijesti, preslušam koji cd, napišem blog i pojedem nešto, prije spavanja obavezno pročitam knjigu. Tijekom mojih studentskih dana naučio sam prije spavanja uzeti knjigu u ruku i pročitati, danas je to refleks bez kojeg ne mogu zaspati, pa su stoga knjige važni dio svakodnevnog rituala, a da ih čitam u većim količinama govori i podatak da u Algoritmu imam popust na količinu (loš sam u vraćanju pa knjige kupujem a ne posuđujem).
Eto, ovaj post bi bio kratka inventura ovog bloga i on u svojoj suštini pokazuje na sve što bi ovaj blog trebao predstavljati.
Od današnjeg dana, ovaj blog boravi na novoj adresi: HTTP://MRAK.ORG
Osvježite svoje bookmarke, podesite RSS feedove.
Misao bloga:
One of the most important things you learn from the internet is that there is no “them” out there. It’s just an awful lot of “us”.
Share the post "death is not the end… (4:27, Nick Cave & the Bad Seeds, Murder Ballads, 1996)"