Categories
Muzika Priroda i društvo

hang on to your emotions… (3:46, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

Dakle jučerašnji dan je prepun paradoksa. Prvo je Severina pobijedila na Dori (a Dora je za one koji ne znaju vrsta vatrogasne zabave koju prenosi televizija i ono što bi se uredno moglo odraditi u sat i pol vještim managementom razvučeno je na puna tri dana), a potom je, kako to ona sama kaže “zahvalila žiriju što je prepoznao njezinu urbanu pjesmu“, koja se, usput rečeno, zove “Štikla“.

I da bi na kraju loše postalo još gorjim, Točni Huljić (to je isti onaj lik koji je mahao s dva CD/DVDa u emisiji Otvoreno kada se diskutiralo o ZAMPovom porezu na prazne medije) je rekao (pazi, ovo je copy&paste):

“Ovo je najbolja Dora dosad. Podaci o visokoj gledanosti pokazuju nam da narod želi takvu kulturu masovne zabave i da nema baš ništa protiv nje.”

Iako bih se pritisnut argumentima morao složiti s Huljićem, isto tako moram ukazati kako je neprimjereno riječ “kultura” koristiti u kontekstu zabave koju pruža Dora (uz svo dužno priznanje rijetkim izuzecima). Osim toga treba upozoriti da vrlo često ono što ljudi hoće nije istovjetno onome što ljudi trebaju, pa bi stoga ljudi koji vode ili barem usmjeravaju ono što bi se trebalo zvati kulturnim životom zemlje trebali to imati na umu.

Ne razumijem se previše u muziku, no vjerujem da bi se nekom matematičkom formulom mogla izračunati muzička i tekstualna vrijednost pojedine pjesme, te sve one koje potpadaju ispod određenog rezultata ili koje prirodno poželite otplesati s palčevima pod pazuhom treba naplatiti nekakvu trošarinu i ujedno zabraniti pojavljivanje na nacionalnim medijima.

Put prema društvu kulture je dugotrajan i bolan, a Dora sasvim sigurno ne pomaže (jadni Matoš Šenoa [tek toliko o meni kulturnome]).

Misao dana:
Compare music to drinks. Some is like a strong brandy. Some is like a fine wine. The music you’re playing sounds like Diet Coke.

Categories
Blog

death is not the end… (4:27, Nick Cave & the Bad Seeds, Murder Ballads, 1996)

U početku bijaše riječ.

2. kolovoza 2004. godine napisao sam prvi post na mome blogu, blog sam otvorio djelomično na Anderlonov nagovor, a djelomično zato što sam pratio blog_hype po svijetu. Svega nekoliko dana kasnije, zaslužio sam svoje mjesto na almost_cool listi sa svojim postom o Zinio readeru.

Promatrajući sada postove koje sam pisao tijekom posljednjih dvadesetak mjeseci, jasno je kako su teme o kojima pišem uglavnom politika, informatika, pomalo literatura i muzika i nezaobilazna hrana (odnosno lokacije gdje se možete dobro prehraniti).

Prve suvisle komentare sam zaradio svojim negodovanjem oko Azre, naime loše podnosim psovke, vulgarne i bezobrazne ljude te ne podržavam vulgarnosti niti pod krinkom umjetnosti. Nepristojnost je dio kućnog odgoja (tj. nedostatka istog), niskog obrazovanja (pod teorijom da ti možda ni 16 godina školovanja nisu pomogli u tome) i općenito pokazatelj stupnja razvoja na društvenoj ljestvici. Iz svega gore navedenog ne slušam Azru i općenito izbjegavam ljude, knjige, filmove ili bilo što drugo u čemu ima neprimjerenih izraza.

Svoje mjesto na cool listi sam zaradio (ako me sjećanje ne vara) svojim postom o AdEaters večeri u lisinskom, to je ujedno bio i dan kada me posjetilo nekih 300 ljudi i kada sam po prvi puta završio na naslovnici blog.hr-a.

Politika je kao što sam rekao (i pisao već mjesecima) vjerojatno jedan od motiva zbog kojih pišem ovaj blog. Naime izluđuju me povremeni potezi naše vlasti koji su toliko daleko od realnog svijeta i koji su povremeno toliko loši, pogrešni ili u cijelosti nepotrebni da je to frustrirajuće. U jednome razgovoru kojeg sam svojevremeno vodio (a kasnije i citirao na blogu) jedan moj srednjoškolski profesor je (za političare) rekao slijedeće;

…nemreš ti iz njega ništa izvući, živio na selu i do osamnaeste nije vidio ništa drugo osim crkve, možeš ga tući, okrenuti naopačke i tresti, možeš mu raditi štogod hoćeš ali ništa pametnoga iz njega ne bude izašlo

Tužna je to istina, jer našu državu vode mediokriteti i ponekada čudni likovi koji zapošljavaju below_average ekipu da kroz nabujali birokratski aparat provode njihovu viziju svijeta. U posljednjih petnaestak godina, ova država je provela maksimum vremena u traženju sebe same istovremeno zadovoljavajući apetite onih koji su pod krinkom osamostaljenja države u stvari rješavali svoja stambena (i ostala) pitanja. Istovremeno, brine me i društvo koje me okružuje jer su hrvati (čini se) zaboravili raditi, a mnogi iz raznih razloga čak niti ne dobiju svoju priliku za rad.

Muzika je moja važna odrednica, spadam u ono što bi zvali “alternativcima” i nekada sam živio u uvjerenju kako su Depeche mode upravo to. U međuvremenu sam se koncentrirao na “darkere” tipa Nick Cave ili u zadnjih godinu-dvije Johnny Cash, iako mi muzika osamdesetih i devedesetih nije strana, pa tako rado poslušam i REM, Talking Headse ili Floyde (a i mnoge druge).

Informatika mi je srast, hobi ili kako to već želite nazvati (u obzir dolaze i ostali, u mom slučaju sasvim primjereni izrazi tj. dijagnoze poput opsesije ili fiksacije).

Hrana je važna stvar jer kao što je ručak sredina čovjekovog dana, a jedan dan je analogija života tako i ručak treba jako ozbiljno shvatiti. Obožavam dobro jesti i voljan sam proputovati kilometre i kilometre radi dobrog ručka.

Nakon što se ujutro izživciram slušajući vijesti, preslušam koji cd, napišem blog i pojedem nešto, prije spavanja obavezno pročitam knjigu. Tijekom mojih studentskih dana naučio sam prije spavanja uzeti knjigu u ruku i pročitati, danas je to refleks bez kojeg ne mogu zaspati, pa su stoga knjige važni dio svakodnevnog rituala, a da ih čitam u većim količinama govori i podatak da u Algoritmu imam popust na količinu (loš sam u vraćanju pa knjige kupujem a ne posuđujem).

Eto, ovaj post bi bio kratka inventura ovog bloga i on u svojoj suštini pokazuje na sve što bi ovaj blog trebao predstavljati.

Od današnjeg dana, ovaj blog boravi na novoj adresi: HTTP://MRAK.ORG

Osvježite svoje bookmarke, podesite RSS feedove.

Misao bloga:
One of the most important things you learn from the internet is that there is no “them” out there. It’s just an awful lot of “us”.
Categories
Muzika

I can’t explain… (3:21, Scorpions, Best Of Rockers ‘N’ Ballads, 1989)

Prošli tjedan sam uletio u jednu diskusiju s jednim od svojih odvjetnika (da, znam žestoko zvuči kada spominješ odvjetnike u pluralu) o muzici koju sluša, odnosno o tome kako je dida koji je na dočeku nove godine svirao neke meni nepoznate pjesmice (uglavnom domaće koje su meni uglavnom strane). I tako smo mi diskutirali i kako sam imao svoj notebook sa sobom i mojih 20+Gb iTunes muzike je bilo na raspolaganju pustio sam mu nekoliko odabranih pjesmica i potom je čovjek zaželio da mu snimim cijeli CD.

I ovo je postao zanimljivi zadatak jer sam htio složiti CD koji će biti reprezentativni presjek muzike koju slušam, ujedno treba biti i slušljiv netreniranom uhu (ne želimo nikoga preplašiti Tom Waitsom, zar ne?), a dodani bonus bi bio da čovjek actually bude zadovoljan i poželi slušati taj CD još koji puta ili da zaželi još koji CD. Isporuku CDa sam obavio danas i kroz desetak dana ću dobiti povratnu informaciju.

Ovo je play lista koju sam složio;

  • God Is in the House, Nick Cave & the Bad Seeds
  • Into My Arms, Nick Cave & The Bad Seeds
  • Rock Of Gibraltar, Nick Cave & The Bad Seeds
  • The Mercy Seat, Johnny Cash
  • Why Me Lord?, Johnny Cash
  • Solitary Man, Johnny Cash
  • Hurt, Johnny Cash
  • One, Johnny Cash
  • Orinoco Flow, Enya
  • Anywhere Is, Enya
  • Clocks, Coldplay
  • Porcelain, Moby
  • Hanging Upside Down, Balanescu Quartet
  • Don’t Fence Me In, David Byrne
  • Learning To Fly, Pink Floyd
  • Solsbury Hill, Peter Gabriel
  • Road Tripping, Red Hot Chili Peppers

Što mislite, da li je ovo jedna slušljiva playlista?

Misao dana:
She was convinced that she was anorexic, because every time she looked in the mirror she did indeed see a fat person.