Prije nekoliko mjeseci napisao sam blog objašnjavajući kako je i zašto predsjednik vlade korumpirana osoba, tekst možete pročitati, bio je dosta kopiran i citiran no sažetak argumentacije je u tome da je korumpiran po zapovjednoj odgovornosti (toliko znamo zasada, nitko ne isključuje i druge pojavne oblike koji će biti vidljivi naknadno). Nakon što sam objavio tekst bilo je tu svega i svačega, od onog nekog frustrirano-nabildanog HDZ-ovca koji je pokušao moj blog svesti na ad-hominem, pa do samog predsjednika vlade kojem sam bio “drug Rakar” koji je, valjda u okviru neke zavjere, krenuo pisati tekst o njemu (iako, tekst je samo zapažanje trenutka), preko uobičajenih telefonskih uvjeravanja i ukazivanja na moje najbolje interese, do ispričavanja i molbi da više ne pišem jer je eto, “šef osjetljiv”. Njemu za informaciju, jer se na SOA-u ionako ne može osloniti, niti sam ja drug Rakar niti postoji zavjera (a ako postoji dvojbe, ima niz ljudi u vladi moj broj telefona pa neka nazovu ili pozovu na kavu pa im sve objasnim, nije nikakav problem). Kako god okrenuli, jučer su stečeni uvjeti za nastavak tog teksta, pa kako ne želim predsjedniku HDZ-a kvariti SEO (iako, pitam se da li je to uopće moguće) neću ga ovom prilikom spominjati ali u biti svi znamo o kome se radi, zar ne?
Prva tema o kojoj vrijedi pričati je sada već (donekle) bivši Barbarić od HEP-a koji je trebao dobiti pedalu, no kako ga predsjednik vlade u biti nema ovlasti smijeniti, ovaj je preduhitrio birokratski aparat davši ostavku što mu navodno osigurava backup poziciju u tom istom HEP-u. Priča o dotičnom se raspliće već duže vremena i ona možda ima ili nema temelja, teško je to reći u našem fluidnom društvu, no činjenica je da je upravo u njegovom mandatu nestalo brdo novaca te je očito nastala neka šteta za HEP. Kreativci apologeti su naravno skočili i krenuli objašnjavati kako se cijela situacija odigravala na burzi gdje nema direktnog kontakta između prodavatelja i kupca, no svi smo nekako zaboravili ili olako ignorirali da je većinski kupac diktiran odnosima na tržištu (a ti odnosi su kreirani umjetno), a još je manje primjećena informacija kako je famozna energija poravnanja u tom kritičnom trenutku za HEP bila na povijesno visokoj razini i to u redovima veličina. Dakle, da su ti famozni viškovi bili u nekom očekivanom prosjeku još bi mogli pravdati situaciju, no ako su oni nekoliko puta veći od najvećeg dosadašnjeg uravnoteženja onda vrijedi razmotriti barem teoretsku mogućnost da je riječ o kaskadnom efektu koji nije nužno nastao slučajno.
Potom je tu i pitanje “rekonstrukcije” vile koja je sada okupirana bagerima i koja se pomalo pretvara u građevinski otpad. Zanimljiv mi je bio i taj bezobrazluk ignoriranja elementarnih činjenica. Naravno da postoji “presumpcija nedužnosti” te ona naravno postoji s razlogom, no postoje situacije koje su toliko nevjerojatno očigledne da ne možemo previše preispitivati da li se nešto dogodilo ili nije (poput primjerice ilegalne gradnje), nego je uloga suda i pravosuđa da tu indiskreciju i bahatluk izmjeri i pretvori u primjerenu kaznu. Niti sekunde nije bilo upitno da li je vila izgrađena ili nije, to je moralo svima biti bjelodano i očito, pitanje je samo koja će biti konsekvenca (osim naravno rušenja, koje ide ili bi barem trebala ići po definiciji).
I tu dolazimo do tog, za nas eluzivnog koncepta vladavine prava kojeg često zazivamo a nikako da shvatimo. Poštivanje zakona je doslovno dno dna, to je najmanji zajednički nazivnik, neizrečeni društveni ugovor u kojem svi koji obitavamo na ovom prostoru unaprijed pristajemo da nećemo živjeti i djelovati po standardima i pravilima koja su lošija od zakona koje smo donijeli u demokratskoj i zakonodavnoj proceduri. Poštivanje zakona države u kojoj živiš nije nikakvi uzvišeni ideal kojem treba stremiti, nego donji minimum civiliziranog ponašanja u uređenom društvu.
Za razliku od toga, politika (kao uostalom i svi koji se bave javnim poslom, neovisno o tome koji je to posao i jesu li ili nisu do te pozicije došli kroz izborni proces, imenovanja ili na neki drugi način) bi morala stremiti prema standardima ponašanja koju su bitno stroži od pukog poštivanja i zadovoljavanja zakonske norme. U nekim zemljama, političari odstupe zbog nesmotrenog emaila, toblerone kupljene pogrešnom kreditnom karticom, zbog neplaćanja TV pretplate, neprijavljene kućne pomoćnice, no kod nas je to daleko teže pa tako i velike i teško transgresije poput izravne štete državi, ministarstvu ili javnom poduzeću prolaze nekažnjeno i to ne zato što smo veliki zagovornici procesa i legalisti (pa slijepo vjerujemo konceptu nedužnosti do dokazivanja krivnje) nego uglavnom zbog kombinacije osobnih taština jer se kažnjavanje posrnulih podanika smatra slabošću (gdje je percipirana osobna slabost i priznanje pogrešnog odabira suradnika nadređena općem dobru i gore spomenutoj vladavini prava), neodlučnosti u donošenju teških odluka (jer smo mi tradicionalno uvijek reaktivni a rijetko kada proaktivni). Čak i kada do smjene dođe, kao što je to jučer bilo s ovim Lovrinčevićem i Filipovićem, ignoriramo očigledno i u pozadini se ispričaju priče koje, iako možda čak i točne, ponovno stvaraju prostor da se tvrdi kako je do smjena došlo iz nekog drugog razloga a ne očiglednog.
Bizarno, ako ćemo baš i o razlozima, postoje dvije priče vezane uz Lovrinčevića, prva je ona koja je objavljena u Nacionalu, a koja (pod pretpostavkom da su snimke autentične, a zasada ne vidimo da nisu), jasno implicira kako je dotični tražio za “nas” (tkogod taj “nas” bio) isplatu polovice alociranog marketinškog budžeta. Čisti, jedan kroz jedan, mito i korupcija i bez ikakvog dvoumljenja situacija u kojoj je kazneni progon očigledan a odogovornost na svakoj razini jasna.
No, razlog zbog kojeg je napravljeno razrješenje ministra i posebnog savjetnika (posebni savjetnici su oni koji nisu u radnom odnosu u ministarstvu) je, ako ćemo baš doslovno promatrati, drugi tekst u drugom mediju, gdje informacija naizgled dolazi od istih autora (kao i snimke), a koji defacto govore o tome kako je državni dužnosnik/posebni savjetnik proslijedio određene informacije saborskom zastupniku (da, taj zastupnik je predstavnik oporbe ali istovremeno i predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) – a informacije koje je prenio se u biti odnose na sumnju o određenim koruptivnim radnjama u sektoru energetike. Zanimljivo, zar ne?
Ali, da se trenutak vratimo na zakone kao donji minimum normalnog ponašanja. Ako se sjećate, prije nešto malo više od godinu dana, Allianz je u zadnjim trenucima iskočio iz vlaka koji je trebao preuzeti Fortenovu, a što je rezultiralo bijesom politike i produženih ruku politike. Taj bijes i nemoć se pretvorila u konkretni zakonski prijedlog koji će ovih dana omogućiti političko diktiranje i kreiranje alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati privatnu imovinu građana u politički sponzorirane i predodređene projekte. A sve zato kako bi se (vjerojatno) spriječio još jedan promašaj u preuzimanju Fortenove, vjerojatno zbog od ranije slomljenog ortačkog kapitalizma. Naravno, nije tu Fortenova i odabrani budući vlasnik jedini predodređeni korisnik, vjerujem da je žestoka klika lobista iza cijelog prijedloga te da žele ponoviti iskupljivanje loših plasmana banaka kroz premošćivanje financiranja, izdavanje različtih obveznica ili vlasničkih dokumenata na način na koji smo to radili ranije s Nexe, Ingrom, IGH, Ledom i na različite druge načine kroz koje smo javno spaljivali novce mirovinaca (da, OMF-ovi su zločinci sami za sebe, ali čini se da povremeno pokazuju barem nekakve naznake postojanja kičme, AIF je dizajniran kao beskičmenjak od početka).
Situacija u kojoj se zakoni kroje kako bi pogodovali točno određenoj kasti businessmana je od ranije poznata u političkoj teoriji i praksi i zove se crony kapitalizam, a ovaj specifični oblik nazivamo kleptokracija. Naša aktualna vlast jedan na jedan odgovara udžbeničkoj definiciji oba pojma. Promjena zakona koja će omogućiti alternativni investicijski fond je čisto pogodovanje i zaobilaženje uobičajenih tržišnih mehanizama koji bi osigurali zdravo financiranje projekata (mogli bi to nazvati i kontinuitetom socijalističke misli), a oni koji donose odluke, smatraju da ako se situacija legalizira kroz neko ministarstvo, izglasa na vladi i bude potvrđena u zakonskom tekstu kroz saborsku proceduru da je onda i ta krađa legalizirana i “jail free” za svoje sudionike, no nije to baš tako. Isto tako, nije ovo ni prvi puta da se sabor koristio kako bi se legalizirale određene manipulacije i krađe, ima primjera. Šteta što DORH/Uskok nemaju dovoljno znanja, volje ili autonomnosti da istražuju i utužuju takve situacije.
Kako god okrenuli, čak i ako pogledamo ukupnost svega što se događalo, a današnje otpuštanje Lovrinčevića i Filipovića lijepo uvezuje cijeli paket, sasvim je jasno kako se uvijek ista imena provlače kao krajnji korisnici cijele priče oko Barbarića i njegovog pogodovanja (na svim razinama), prije toga one milijarde plina koja je nestala iz INA-e, preko plina za cent u HEP-u, pa sve do sada ovog razrješenja ministra i njegovog savjetnika (btw. ovo je prvi puta da smo smijenili ministra zbog djelovanja njemu podređenih djelatnika, očito je i Filipović, kakav god da je bio, bio smetnja prema nečemu).
Razina nervoze je ogromna, i u cijelosti proporcionalna razmjerima grabeža koji se trenutno događa. Zanimljiva vremena su pred nama i više je nego očigledno kako nam slijedi eskalacija neke vrste, pa ako smo istrpili cijelu ovu predstavu, predlažem da ostanemo i pogledamo i vatromet.
Misao dana:
I must confess the activities of the Croatian governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement by Lord Vetinari. Outright theft as a policy had never occurred to him.
5 replies on “Naša vlada je kompromitirana i/ili korumpirana”
Jedina postojeća brana je, nažalost, EU policija pri korištenju EU novca. Oni reagiraju i “za kikiriki”, i DORH , još nisu našli način kako ne, mora reagirati… :-)
Tko je autor “Misli dana”? 😊
ah, misao dana je parafraziranje poznate rečenice Terrya Pratchetta iz serije knjiga Discworld :)
Sa frendovima sam dosta pricao o pojmu korupcije, i gdje su tocno granice toga. Ako ja svog poslovnog partnera odvedem na veceru i poklonim nesto iz svog asortimana koji prodajem, kao good will gesture, jeli se to racuna kao mito?
Znam…da.. trosenje para iz EU fondova za proslavu rodjendana je bizarno radikalan primjer idiotizma, i to je svakako vrijedno osudjivanja i kaznjavanja.
No ono sto zelim reci, je, jeli korupcija rezultat nedovoljno kompententnog sistema ili je jednostavno nacin na koji ljudi rade stvari, i po tome je nekako sastavni dio evolucijskog prezivljavanja – ingroup dynamics etc.
npr. u slobodnom trzistu ako moj frend ima biznis za prodaju prozora, a ja gradim zgradu, naravno da cu od njega uzet prozore, ne zbog nekog korumpiranog mracnog motiva, da podkopam sve druge koji prodaju prozore, nego zbog nekog, cisto zdravo razumskog ojacavanja prijateljskih veza i usluga koje mogu kasnije biti uzvracene (on ce mene zvat kad mu bude trebalo gradit zgradu etc..)
Naravno stvari su malo kompliciranije kada se radi mixu politickih entiteta i privatnih biznisa, ali mislim da je tu ono u cemu je problem. Jesu li njihove politicke pozicije nedovoljno sanitizirane, u smislu da
ne postoji striktan zakon o tome s kim oni mogu suradjivati. Jer na kraju krajeva i oni su ljudi koji imaju poznastva sa drugim ljudima i zele sebi i svojim ljudima oko sebe izgraditi sto bolji zivot.
I tu zelim istaknuti tu klasifikaciju korupcije, i gdje je to neki networking i relationship building (koji je jedan od kljucnih evolucijskih dinamika za opstanak) a sa druge strane gdje je to upravo ova kleptokracija i crony capitalism o kojem pisete.
Zanima me vas pogled na to, mozemo li mozda dizajnirati zakone i sustav koji podrzava tu kompeticiju u nekom networking-u, a koji s druge strane osudjuje koristenje politicke pozicije za alokaciju sredstava u neke sebince svrhe i na racun naroda.
Super pitanje koje ima nekoliko elemenata.
Kao prvo, u privatnom businessu između dvije privatne (pravne ili fizičke) osobe funkcioniraju sasvim drugačija pravila i puno toga što je moguće i dopušteno, nije dopušteno u javnom sektoru. Npr. nemam problema primiti ili pokloniti skupi poklon poslovnom partneru ako je iz privatnog businessa i takav poklon, naravno uz uvjet da je legalno kupljen, evidentiran u poslovnim knjigama na ispravan način je legitimni potez. Znam zašto ga dajem ili zašto ga primam, najčešće zato da se proslavi neki zajednički uspjeh ili da se da nagrada za trenutak kada je netko napravio više od uobičajenog i očekivanog (napravio je američki “extra mile”).
Isto tako, u privatnom businessu, favorizirati ustaljene poslovne partnere je više nego uobičajeno i često znam reći da ću radije raditi s nekim koga poznajem, gdje imamo dugoročnu suradnju, nego da se koncentriram na najpovoljniju ponudu u tom trenutku. Kvalitetan (poslovni) odnos uvijek ima svoju vrijednost i ponekada to znači da ćeš svjesno platiti nešto više jer kompenziraš to na drugome mjestu (kroz brzinu isporuke, fleksibilnost poslovnog partnera, pouzdanost u kvalitetu isporuke ili usluge, financijske uvjete i odgode plaćanja i slično). Ipak, i u takvim uvjetima nije dopušteno raditi na štetu društva za koje radiš i treba imati jasnu sliku što je poslovni odnos, a što je odnos koji šteti jednoj od strana i nema opravdanja da se svjesno ide na štetu jedne od strana u trgovini (tu osobito treba paziti na razgraničenje između interesa pravne osobe i tebe kao fizičke osobe koja je zaposlena pa čak možda i vlasnik pravne osobe, raditi na korist sebe kao fizičke osobe/vlasnika na način da se ošteti pravna osoba koju zastupaš je očigledni kriminal, neovisno o tome koji su stvarni motivi).
U javnom sektoru je to totalno drugačije, kao prvo uvijek se radi o javnom novcu i prema javnom novcu je potrebno pristupati s dužnom pažnjom. Javni novac se mora svrhovito trošiti i pažnja dobrog gospodara je daleko striktnija nego što je to u privatnom businessu. To znači i da pokloni moraju biti primjerene vrijednosti (dovoljno da bude znak pažnje a ipak ne toliko skupi da se smatra ili može smatrati da je neka protuusluga potrebna), a ugovorena cijena mora biti povoljna za javnog naručitelja i po meni, kada je god to moguće, mora biti izvrgnuta testu tržišta ali unutar stvarnih i opravdanih potreba javnog naručitelja.
Načelno, čak i u javnom sektoru je sasvim jasno da u nekim situacijama postoji preferirani dobavljač (jer je roba ili usluga optimalna za problem koji se time rješava), ali čak i u takvim situacijama, mora se imati jasni i nedvosmisleni napor da se omogući tržišna utakmica na pravednim osnovama i ne bi se smio koristiti položaj kako bi se na bilo koji način pogodovalo bilo kome.
p.s. ne prihvaćam argument “tako se to radi kod nas” jer ako idemo tom linijom onda nikada nećemo postati bolje društvo nego što smo sada, dapače, to je samo alibi za daljnju eroziju