Categories
Ekonomija

Digitalna ekonomija besplatnog

Jeste li znali da začeci zaštite autorskih prava proizlaze iz razdoblja u kojem su tiskarski strojevi postali široko rasprostranjeni, dakle negdje tamo krajem petnaestog, početkom šesnaestog stoljeća? Zanimljiva je to analogija jer nam se nešto slično događa i danas. Široka rasprostranjenost tiskarskih strojeva omogućila je tada mnogima da umnožavaju knjige prilično jeftino što nije bio osobiti problem ako ste umnožavali bibliju ili neke državne dokumente. Na istim strojevima mogli ste umnožavati i druge tiskovine koje si bile kritične prema crkvi ili državi te je iz nastojanja da se kontrolira umnožavanje informacije nastao cijeli niz zakona i propisa koji su regulirali tko je taj koji može umnožavati neku informaciju i pod kojim uvjetima, da bi nešto kasnije ta inicijativa počela štititi izdavače (koji su tada ujedno bili i tiskari) kako njihov proizvod nitko drugi ne bi mogao umnožiti u određenom vremenskom razdoblju.

Zaštita intelektualnih prava bila je kreirana da bi zaštitila tiskanu riječ i taj cijeli koncept nije se puno širio do deventaestog stoljeća i industrijske revolucije kada više nije bilo potrebno štititi samo pisanu riječ nego i konkretne izume i inovacije. Vrijedi reći kako su tadašnji zakoni u svojoj biti štitili fizički proizvod, bila to knjiga ili stroj, a tek u dvadesetom stoljeću stižemo do punog značenja intelektualnog vlasništva koje danas može štititi i ideje koje možda i nemaju materijalni oblik.

Koncept zaštite intelektualnog vlasništva kakvog danas poznajemo prilično je teško primjeniti na svijet digitalnog, a još manje na umreženi svijet interneta u kojem za razliku od onog materijalnog, izraditi kopiju originalne informacije ne samo da sa sobom više ne nosi nikakav trošak nego je i toliko jednostavno da uopće ne treba uložiti nikakav osobiti trud.

Da ste prije nekoliko stotina godina odlučili iskopirati nečiju knjigu, taj cijeli proces je uključivao sasvim mjerljivi trošak, pa je sukladno tome i kasnija distribucija “ukradenog” proizvoda nosila sa sobom želju za povratom investicije. Tako da je distribucija, makar ilegalna dijelom bila ograničena, a dijelom je uključivala i ekonomsku naknadu za korištenje. U digitalnoj ekonomiji to nije tako, slobodno možete otići na jedan od stotina tisuća portala i pronaći na njemu zanimljivu informaciju (bila ona u obliku teksta, slike, videa ili nekom drugom) te je uz nekoliko poteza mišem iskopirati i objaviti na svojem facebook profilu, ponuditi poveznicu na nju na svom twitter računu ili objaviti na svom blogu ili portalu.

Kopiranjem sadržaja i objavom na svojoj internet stranici niste doduše umanjili vrijednost prvotne informacije, ali ste originalnom izdavaču dramtično otežali povrat investicije u kreiranje i objavu informacije. Pojednostavljeno rečeno, ako ste iskopirali vijest s neke internet stranice otežali ste tom izdavaču da kroz svoje internet aktivnosti vrati trošak uložen u novinare, lekture i korekture, urednike i svu onu infrastrukturu koja je uopće bila potrebna da bi ta vijest ugledala vaš monitor.

Lakoća kopiranja sadržaja (računalo) i daljnje distribucije (internet) već su značajno nagrizli temelje poprilično profitabilne muzičke industrije, distribucija video sadržaja je također na udaru već nekoliko godina i jedino što je drži je količina podataka koju je potrebno preseliti s jedne lokaciju na drugu kako bi pogledali primjerice cjelovečernji film, a gore spomenutu izdavačku industriju knjiga na životu drži navika da knjigu čitamo iz papirnatog medija što je balans kojeg uređaji poput Amazonovog Kindlea i drugi eČitači dramatično mijenjaju. Amazon već danas prodaje više digitalnih knjiga nego onih tvrdo ukoričenih, a sedam posto čitatelja knjiga posjeduju neki od eČitača (pazite, to su oni koji čitaju redovito i najveći su konzumenti tiskanog štiva).

Internet portali koji pružaju vijesti zasada su najlošije su prošli u ekonomiji digitalnog, jer za razliku od papirnatih novina koje se na kiosku natječu s drugim novinama, web portali se natječu sa baš svakom web stranicom na internetu. Pokušaj da limitirate pristup svojim sadržajima u najmanju ruku nisu dočekani s dobrodošlicom od strane konzumenata informacije koji su na internetu navikli da sve, ili gotovo sve, dobijaju lagano i besplatno, dok je legalnost stjecanja od sekundarne važnosti.

Zamislite situaciju da ste novinar koji je objavio vijest kako su Somalijski pirati oteli brod uz obalu Afrike, kako ćete naplatiti tu informaciju ako ne kroz marketinške aktivnosti na internet stranicama svoje novine? No tu istu infromaciju će u roku od nekoliko sekundi preuzeti desetine ako ne i stotine drugih web portala. Ono što je prije desetak minuta bila velika ekskluziva i “breaking news” odjednom je postala masovna roba bez tržišne vrijednosti na stotinama web stranica. Upravo ta situacija se dogodila prošle godine kada je google news (još jedan besplatni news servis) prebrojao 11.264 izvora za jednu te istu vijest.

Druga varijanta je naravno da odlučite naplatiti pretplatu kako bi korisnici pristupili ekskluzivnom sadržaju, no kako iskustvo Londonskog Timesa kaže, rezultati nisu ohrabrujući. Promet na njihovoj web stranici od časa kada su dopustili pristup sadržaju samo pretplatnicima smanjio se impresivnih 97%. U ljetnim mjesecima ove godine uspjeli su evidentirati dvije stotine tisuća transakcija od čega polovica otpada na one pretplatnike papirnatog izdanja koji su odlučili aktivirati i besplatnu digitalnu pretplatu, dok se preostalih sto tisuća sastoji od kupovine pojedinačnih članaka ili mjesečne pretplate.

Rijetko koja novina ima financijsku snagu da preživi pad čitanosti na jednu tridesetinu, a upravu se to desilo Londonskom Timesu. No čak i bez plaćene pretplate pad prihoda događa se i svim hrvatskim medijima s tom razlikom što Times pretendira na publiku od više od pola milijarde konzumenata koji govore engleski jezik, dok naši mediji taj isti teret moraju raspodijeliti na četiri i pol milijuna osiromašenih građana od kojih polovica ionako nema pristup internetu. Jedina reakcija koju u takvoj situaciji možete poduzeti je smanjiti troškove poizvodnje vijesti kako bi taj trošak pratio prihode, što će neminovno dovesti do toga da i sami pribjegavate kopiranju vijesti s drugih portala, a kvaliteta novinarske informacije srozati će se do razine tabloida i čitljivosti. Čekajte, pa to se već dogodilo!

p.s. ovo je tekst koji sam napisao za prošlotjedni Obzor

Categories
Priroda i društvo

Poziv za pomoć

Krajem mjeseca kolovoza predstavio sam udrugu Vjetrenjača čiji je primarni zadatak promocija prava na pristup informacijama. Iako već sam naziv udruge daje vrlo široko polje djelovanja, ono što nas doista interesira je identificirati zanimljive podatke (datasetove) i potom ih na odgovarajući način prezentirati javnosti. U protekla dva mjeseca napravili smo nekoliko manjih ali zanimljivih projekata:

Vizualizacija državnog proračuna

Na ovom prvom projektu pokušali smo pokazati i grafički prikazati odnose među proračunskim stavkama. Uspjeli smo privući nekoliko desetaka tisuća posjetitelja te je informacija o vizualizaciji prenesena u četrdesetak medija. Kao konkretni rezultat možemo reći da se na stranicama Ministarstva financija pojavio državni proračun u XLS formatu (što je prvi puta), a vjerojatno iz želje da usporedba ovogodišnjeg proračuna s ovime koji je u procesu donošenja kontni plan za 2011 je u cijelosti promijenjen i pomiješan kako bi se otežala analiza.

Vizualizacija rasta duga

Napravili smo i animaciju rasta unutarnje i vanjskog duga (te državnih jamstava). Cilj ovoga je bio da na jednostavan način pokažemo kako raste javni dug i kako bi svima bio jasan ritam rasta tog duga kojeg svi zajedno moramo vraćati u godinama koje dolaze.

Korisnici javnih sredstava EU iz Hrvatske

U želji da pokažemo kolika je razina transparentnosti u Europskoj uniji, pokazali smo i na primjeru proračunske potrošnje EU-a iz 2009. godine koji su to korisnici javnih sredstava unije iz Hrvatske.

Ovih dana dovršavamo još jedan projekt koji imamo namjeru predstaviti vrlo brzo, a to je proračunski kalkulator.

Ono što sam htio postići ovim dnevnikom je da zamolim sve Vas koji čitate mrak.org da razmislite te ako ste ikako u mogućnosti da pomognete Vjetrenjači da postigne svoj cilj. Najjednostavniji način da to napravite je donacijom i svaka donacija je dobrodošla. Prikupljene donaciji biti će iskorištene za razvoj alata ili objavu informacija poput ovih gore navedenih; no jednako tako pokazati će nam da nas ima još koje zanima transparentnost te da su projekti koje Vjetrenjača radi zanimljivi svima.

Jasno je da ovo nisu vremena u kojima nije lagano tražiti a još teže dobiti financijsku podršku, no nekako mislim da bi transparentnost javnih podataka značajno utjecala na zakonitost poslovanja države, te pomogla u povećanju konkurentnosti društva u cjelini. Da Vam pomognem u odluci, napominjem kako je svaka donacija Vjetrenjači porezno priznati rashod do 2% ukupnog prihoda ili dohotka iz prethodne godine (dakle, potvrde za donacije vrijede i za fizičke i pravne osobe).

Eto, to bi bio ukratko moj apel. Bio bih zahvalan da se odazovete i donirate, a ako imate nekog prijatelja, kolegu ili bilo koga drugoga koji dijeli naše mišljenje ili ja zainteresiran za doniranje lijepo molim da mu proslijedite link.

Puno hvala.

Categories
Business Ekonomija Politika

Hrvatski Eliot Ness

Aludirajući na obruč koji se steže oko bivšeg premijera jedan je ugledni profesor na predavanju (o korupcijskim modelima) ovoga tjedna izgovorio slijedeću rečenicu: “…I vidimo kako se i borba protiv korupcije polako privodi kraju.”. Makar vjerujem da je to nespretno sročena rečenica ona je iznimno opasna jer mnogi očekuju kako će upravo uhićenjem bivšeg premijera borba protiv korupcije doći do svojeg logičnog vrhunca. No, to je totalno pogrešno jer će Sanaderov konačni pad u najboljem slučaju biti samo simbolična pobjeda (koja je po svojoj prirodi koruptivna jer je više nego očito kako je riječ o obračunu jedne političke frakcije s drugom)  i bilo bi jako loše za društvo u cjelini da taj događaj proglasimo ili na bilo koji drugi način promatramo kao kraj borbe protiv korupcije i takvim stavom u biti amnestiramo sve one druge koji su na nižim (ili višim) razinama u bilo kojem času participirali u različitim koruptivnim radnjama.

Iako ne treba olako odbaciti desetke milijuna kuna koji su iscurili u privatne i stranačke džepove kroz Fimi mediu, činjenica je kako je to i dalje samo kap u moru od stotinu i dvadeset milijardi kuna koliko je velik državni proračun na godinu, ili nekih tisuću milijardi kuna koliko je kroz državne račune prošlo u zadnjih dvadesetak godina. Na toliko veliku brojku, tih nekoliko desetaka milijuna kuna su vrlo sitni ulov i u biti poražavajući rezultat.

Istovremeno, ako promatramo subjekte koji su zahvaćene silno aktivnom borbom protiv korupcije onda ćemo vidjeti da pojedini sustavi uopće nisu zahvaćeni a pouzdano znamo kako se u njima sasvim sigurno dogodila pojedina afera. Tu su Hrvatske autoceste kod kojih diskutiramo o bojanju tunela ali ne i o trostrukom rastu cijene gradnje kilometra, HEP u kojem se doduše spominje 600 milijuna kuna (što je sasvim solidna cifra) no možda bi bilo dobro spomenuti kako treba znati razlikovati korupciju od političke odluke i ta konkretna priča je po svim svojim obilježjima ovo drugo.

Borba protiv korupcije očito ima malo rezultata i još manje povraćenog novca i malo naprednije demokracije znaju kako u biti treba investirati u prevenciju korupcije umjesto načelnih obračuna s korumpiranima.

Moj prijedlog za borbu protiv korupcije je oformiti mali iznimno stručan i moralno neupitan tim koji bi se sastojao od vrhunskih ekonomista, pravnika, revizora i informatičara. Recimo da ih bude pet-šest najviše. Potom, puštati taj tim (ili timove ako se ideja pokaže uspješnom) u javna poduzeća s autoritetom da pregledaju bilo koji dokument. Jamčim da bi takav tim vrlo brzo pronašao bolne i sporne točke unutar svakog sustava. Nije valjda da vjerujemo kako se u hrvatskoj brodogradnji dogodila samo jedna jedina koruptivna aktivnosti, ili kako je u pošti sve super, kako hrvatske šume ili hrvatske vode posluju sjajno ili kako je moguće da je primjerice MUP rasprodao svoje polovne automobile za svega tisuću-dvije kuna svaki?

Nalazi takvog tima nisu sami po sebi inkriminirajući dokazi no ukazuju na nepravilnosti koje bi potom Vlada kroz autoritet vlasnika i nalozima nadzornim i upravnim odborima morala rješavati. Ako to znači da treba otkazati managerski ugovor nekom članu uprave ili dati otkaz nekolicini direktora ili poslovođa na nižim razinama i pritom podijeliti i koju masnu otpremninu – mislim da je i to prihvatljiv trošak kako bi se koruptivno ponašanje presjeklo i zaustavilo jer je šteta koju takvi ljudi rade daleko nadmašuje trošak legalnosti njihove smjene.

Nisu dakle pravosudni i represivni organi jedini koji mogu napraviti nešto korisno i preventivno u borbi protiv korupcije. Naši političari to mogu napraviti i sami, pitanje je samo odluke i malo hrabrosti.

p.s. ovo je moja dvadeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.coe.int/ Hrvatska je članica vijeća Europe i ta organizacija (koja nije nužno sastavni dio europske unije) osim suda za ljudska prava ima u svome mandatu i stvaranje različitih rezolucija koje su obvezujuće za zemlje članica. Rezolucija o borbi protiv korupcije uključuje i stvaranje klime za prevenciju.