Categories
Blog Putovanja

Što sam naučio u Parizu?

Četiri dana prošloga tjedna proveo sam u Parizi na dodjeli World forum eDemocracy nagrade, a čiji sam i ja dobitnik. Bilo je zanimljivo na više razina. Prvo iznenađenje je bilo još na zagrebačkom aerodromu jer je check-in bio na onom drugom check-inu kojeg iskreno nikad nisam vidio otvorenog. Moj let je bio pravi AirFrance s pravim francuskim stjuardesama (ali zato all male u povratku). AirFrance airline food je jednako grozna kao i ova od Croatie. Za nekoliko dana opet idem na put, i u avionu ću provesti više desetaka sati tako da mi se želudac već veseli tom događaju.

Pariz u jesen je sasvim ok, bilo je nekih 15 stupnjeva i kiša je lagano padala, taman toliko da možete šetati okolo bez kišobrana. O Parizu sam otkrio kako on u stvari ne postoji. Naime, ono što mi smatramo Parizom je u stvari nekoliko manjih gradova koji su spojeni u jednu logičnu cjelinu. Sam Pariz je ono što bi nazvali centrom centra, no već možda kilčometar dalje na jednu ili drugu stranu od Eiffelovog tornja počinje drugi grad.

Sam forum se bavio problemima digitalnog identiteta, to su ukratko certifikati i metodologije kako biti prijavljen kod jednog “autoriteta” (authority) te kako taj spremljeni identitet koristiti na svim onim webovima gdje se inače morate ulogirati. Vrlo zanimljiva problematika obzirom na to budući da se preklapaju ovlasti javne vlasti (države koja vodi evidenciju o vašem stvarnom identitetu), institucija (primjerice banaka koje žele imati pod kontrolom vaš identitet čisto radi sigurnosti) i nekih utility kompanija (poput ISPa) a koji imaju infrastrukturu na kojoj bi taj digitalni ID mogao biti pohranjen. Kao i obično, odgovor je negdje između i biti će zanimljivo kako to riješiti. Najžešći primjer digitalnog identita je openID koji ima (navodno) izdanih oko 1.4 milijardi (da, dobro ste pročitali) certifikata.

Navečer drugoga dana otišli smo u razgledavanje Francuskog parlamenta što je bio jedan od impresivnijih dijelova konferencije, osobito stoga što smo imali sitni privilegij ući u parlament u vrijeme zasjedanja. Navačer se dodjeljivala i nagrada u impresivnom restoranu parlamenta, a koji se nalazi na sedmom katu pomoćne zgrade pa kroz staklene zidove možete promatrati Pariz u svom punom blještavilu (a kadrom Pariza apsolutno dominira kupola parlamenta s ogromnom Francuskom zastavom pod svjetlima reflektora -> Republika).

U petak smo radili prezentacije pojedinačnih projekata, i uz izuzetak googlea i twittera, moram reći kako su podaci koji vrijede za pollitika.com u odnosu na ostale prezentirane projekte apsolutno impresivni. to je ukratko broj posjeta, posjetitelja te ukupni utjecaj weba na politički život. Apsolutno se ne trebamo ničega sramiti, a iskreno, mislim da možemo i puno toga pokazati.

Cijelu fotogaleriju možete pogledati ovdje.

Eto i to je zadnje na temu Pariza, nemam namjeru više gnjaviti.

Misao dana:
Everything ends this way in France – everything. Weddings, christenings, duels, burials, swindlings, diplomatic affairs -everything is a pretext for a good dinner.

Categories
Blog

2009 eDemocracy awards

Kao što vjerojatno znate ja osobno tj. pollitika.com kao konkretni projekt – osvojili smo world forum 2009 eDemocracy award.

Iako je cijela pollitika dobila nagradu, konkretni “okidač” za nominaciju je bio podsite kojeg smo napravili u jeku kampanje za lokalne izbore, a koja se zove popisbiraca.pollitika.com. to je ukratko web stranica na kojoj svatko može provjeriti koliko ima registriranih birača na bilo kojoj adresi u hrvatskoj. Pojava ove stranice napokon je razotkrila točne lokacije i načine na koji se manipulira biračkim popisima, trajno je senzibilizirala javnost na problem popisa birača (iako, za taj problem se znalo godinama) i drago mi je reći da je rješenje biračkih popisa i izbornog zakonodavstva dio ustavnih promjena o kojima se trenutno raspravlja.

Moj temeljni stav je tu vrlo jednostavan i glasi da ne možemo očekivati da imamo demokratsku vlast ako ona nije izabrana u fer i demokratskom izbornom postupku. Iako je priča o biračkim popisima najbolnija u vrijeme parlamentarnih (i uskoro predsjedničkih izbora); najveću štetu oni rade na lokalnim izborima gdje se događa da stanovništvo određenog grada ili općine (a imamo iznimno konkretni i ekstremni primjer Vrgorca) jednostavno nema legitimno izabranu vlast i tako već nekoliko izbornih ciklusa.

U svakom slučaju, trenutno sam u Parizu i večeras, negdje oko 23 sata primiti ću nagradu. Ceremonija dodjele nagrada događa se u Francuskom parlamentu. Nadam se da ću kasno navečer ili sutra imati prilike zakvačiti koju fotografiju čisto da vidite kako je to izgledalo.

Finaliste možete vidjeti ovdje. A na istom web siteu možete vidjeti i uputstva za praćenje događaja na twitteru, a sutra možete gledati videocast i sudjelovati u diskusiji putem chat room-a na radionici na kojoj će dobitnici nagrade (uključivo i mene) objasniti što oni točno rade.

Misao dana:
Getting a standing ovation was kind of humbling that so many people are so happy that I have been named for this award. A lot of people say you’re due – maybe you are, maybe you aren’t – it’s an accolade.

Categories
Politika Priroda i društvo

Nije baš svako kretanje akcija

‘Ako se ponovi kriza poput one u jesen 2008, naše mogućnosti obrane daleko su manje. Potrošili smo sve mehanizme i rezerve koje smo imali i moramo priznati sebi da smo prošli mnogo bolje nego što se itko mogao nadati’, rekao je Željko Rohatinski, guverner HNB-a obraćajući se prisutnima na 19. konferenciji Zagrebačke burze u Splitu. (tportal)

Nisam već dugo drobio na temu ekonomije pa eto, posložilo se nekoliko događaja koji su mi taman razvezali jezik. Rohatinski je jučer govorio o krizi. Ono što je on otprilike rekao je to da je HNB u proteklim godinama pokušavajući obuzdati pretjerani unos gotovine u državu banke natjerao na velike rezerve. Taj potez je povećavao hrvatima cijenu kapitala, no u času kada je pukla kriza imali smo padobran u obliku velikih bankovnih rezervi čijim je otpuštanjem održana koliko-tolika likvidnost sustava. S druge strane, zbog pretjerane osjetljivosti državnog proračuna na fluktuacije u zemlji, osobito na potrošnju koja je dramatično pala (od uvoza pa na dalje) – država je u stvari ta koja je “posaugala” sve novce na tržištu te je financiranje banaka prema stanovništvu i poduzetnicima praktički stalo (ne baš, ali otprilike). Problem je u tome što je rohatinski svoje karte ispucao i sada očajnički za stolom pogledava druge igrače sve se nadajući da će netko nastaviti njegov niz. Nekako si mislim da je neshvaćen i usamljen.

Ako malo bolje razmislite, i imajući u vidu što HNB može napraviti, ono što se desilo je da je HNB svojim mjerama kupio državi vrijeme, a što je država morala iskoristiti da sredi svoje financije (a pritom osobito mislimo na potrošnju države). Naravno, i država je imala svoj set problema, počevši od neočekivano visokog pada proračunskih prihoda, akutnog problema državne potrošnje pa do odlaska prethodnog premijera u samom središtu krize. Novo/staro vodstvo ne pokazuje neke osobite znakove razumijevanja problema i čini se da maksimalno pokušavaju iskoristiti vrijeme koje im je Rohatinski kupio ali bez osobitog cilja ili barem ne metode kojom će nastaviti gore spomenuti pobjednički niz. U tom smislu i jučerašnje upozorenje Lovrinčevića koje ukratko kaže kako financijskih rezervi ima za još nekih 5 mjeseci što (vidi čuda) se poklapa baš s krajem predsjedničkih izbora.

Obol cijeloj stvari će dati i Milan Bandić koji je također očito zatečen krizom u koju smo uletili pa je tako Zagrebačka blagajna praznija za nekih 600mil kuna. Kako se to moglo desiti, nitko pojma nema, no to po svoj prilici neće biti Bandićev problem jer on želi svoje gradonačelničke uspjehe preslikati u predsjedničke dvore.

Kada već govorimo o neodgovornoj državi, spomenuo bih još dva detalja. Unatoč početnim skepsama oko Jadranke Kosor, ono što se posljednjih dana pokazuje (ili barem meni to tako izgleda) je to da se žena pokazuje kao sasvim solidni komunikator. Prodala nam je uspješno priču o Slovencima, s nekoliko sjajnih izjava je pokopala već potkopanu oporbu i u stvari njoj stvari idu sjajno. Problem je što hoda po nasapunanoj dasci koja će prije ili završiti, a proždrljiva svjetina dolje čeka i pjeni (iako ne osobito organizirano) već mjesecima. Kritična masa nije ovdje ali smo blizu. Da bi spriječila neminovno, Jadranka je očito gurnula Pedra u liku i djelu Berislava Rončevića. Čini se kako će Bero biti prvi predan svjetini, a sve valjda u nadi da će glad malo splasnuti. Mislim da je Berislav Rončević samo još jedna od antikriznih mjera za dobijanje na vremenu, no isto tako je to i važna paradigma u našem društvu koja se s ovim primjerom pomiče. Ovo je prvi puta da ministar odlazi na optuženičku klupu i ako smo u stanju optužiti (bivšeg) ministra obrane tko je onda siguran u svoju poziciju? Nije to niti tako loše, makar je sam potez u svojoj biti neiskren i krajnje sebičan.

Dolazimo u doba državnog proračuna i opet ćemo gledati bijesnog Šukera po TV ekranima. Unatoč očiglednome, prijedlog proračuna će biti na liniji ovogodišnjeg (valjda posljednje verzije) makar očekujemo daljnji pad gospodarstva, a savjet gore navedenog Rohatinskog je štednja. Očito će i ovi proračuni biti zamišljeni s rebalansom na pameti, a što će se morati rješavati tamo negdje kada istekne petomjesečni rok kojeg spominje Lovrinčević a što (možda) više i neće biti problem ove vlade.

I da se vratimo na Rohatinskog, iako su motivi bili sasvim sporedni, Rohatinski se pokazao u posljednjih godinu dana kao jedini igrač u ovoj državi s kakvim-takvim kartama. No njegov pobjednički niz je na izmaku i on će pokupiti svoje žetone i otići; statistika radi protiv njega i tu nema pomoći. Nitko ne očekuje da će Šuker ili Jadranka izvući asa iz rukava (jer je Rohatinski aseve do sada već potrošio) i svi se pitaju što je dalje.

Koja je vaaš exit strategija?

Misao dana:
I have all the money I’ll ever need – if I die by 4:00 p.m. today.