Da li znate tko je Mona Sahlin? Mona je trenutni švedski ministar održivog razvoja, no daleko je poznatija po tome što je 1995 godine morala dati ostavku zbog toga što je tijekom jedne press konferencije usputno spomenula kako je državnom kreditnom karticom 
povremeno kupila neke sitnice za sebe – konkretno spomenuvši poneku Tobleronu. Kako je Economist napisao, to je vjerojatno najskuplja Toblerona ikad.
Spominjem Monu Sahlin kao primjer situacije u kojoj je osoba bila prisiljena dati ostavku zbog pritiska javnosti, a sve radi minimalnog prijestupa (koji nije umanjen činjenicom da je Mona Sahlin uredno refundirala taj trošak). Njezin primjer nam se možda čini pretjeranim, no moderna europska praksa poznaje cijeli niz drugih sitaucija u kojima su drugi političari bili prisiljeni davati ostavke radi sličnih stvari, tako da Mona sasvim sigurno nije usamljena u svome činu.
Back to reality. Na samu staru godinu Jutarnji je objavio priču “Tik-Tak hrvatskih političara” koji su načeli tematiku premijerovih satova (na sreću drugih ministara, priča se zadržala na premijeru), a da bi nedugo nakon toga Nacional objavio cijelu reportažu i razotkrio kako premijer posjeduje cijelu kolekciju vrijednu oko 150.000eur (čemu je bila posvećena cijela emisija Otvoreno) a u kojoj je glasogovornik vlade Ratko Maček ustvrdio slijedeće;
Netko kupuje aute, jahte ili bunde, a premijer već 30 godina skuplja satove. On je 14 godina živio u inozemstvu gdje je imao firmu i u Hrvatsku se nije vratio sa zavežljajem već s tada najnovijim mercedesom, a onda je svojim novcem kupio i kuću. Nitko nikada nije tvrdio da je premijer siromah -Â kaže Ratko Maček, glasnogovornik Vlade reagirajući na napise o skupocjenim satovima premijera Sanadera. (via 24sata).
Naravno, cijela priča je jako zanimljiva iz više aspekata; naime ako je predsjednik vlade u svoju imovinu naveo biblioteku koju posjeduje, pitanje je zašto to nije učinio s kolekcijom satova (čini se, kako kaže Maček, da nitko u vladi nije u stanju shvatiti što je to pokretna imovina) odnosno kako je do tih satova došao. Maček (uočite kako samo Maček govori o Sanaderovim satovima) tvrdi da je to 30ak godina stara kolekcija i u jednome času eksplicitno tvrdi kako unutar mandata Ivo nije kupio nijedan sat (unatoč tome što se najmanje dva sata iz kolekcije proizvode nakon 2003 godine). I naravno, na kraju priče, vrijedni Nacionalovi novinari su sjeli put Innsbrucka i provjerili te tvrtke čiji je Ivo bio vlasnik da bi se ustvrdilo kako su obje tvrtke zatvorene (likvidacijom), kako su mu poslovni partneri bili ljudi sumnjive pozadine (uglavnom političke prirode i povezani s prethodnim austrijskim kancelarom) i kako ušteđevina kojom su satovi navodno kupljeni nije baš mogla doći iz te dvije tvrtke (a postavilo se i pitanje “stana” kojeg Ivo posjeduje a koji samo vrlo kompleksnom gramatičkom logikom možete pretvoriti iz vile u stan).
Dragutin Lesar je na upit o premijerovim satovima samo pitao gdje su računi i carinske deklaracije (budući da je po priznanju glasnogovornika premijer satove kupio za vrijeme svojeg tro i pol godišnjeg boravka u Austriji), a obećani računi do danas nisu pokazani (hmmm, gdje smo priču o računima već čuli?) – a da ne spominjemo kako se mačekov najnoviji mercedes pretvorio u polovni stari model (po slici čini se star 7-8 godina) s tablicama I – SPLIT 1 (držim posebno mjestu u srcu za ljude koji kupuju takve tablice).
Ukratko, ako spomenemo priču o bogatoj kolekciji satova bez pokrića, računima koji nedostaju (i to ne prvi puta), carinskim deklaracijama preko kojin se prešlo, likvidacijama tvrtki, samofinancirajućoj vili, pa onda još dodamo komentare Ankice Tuđman, spomenemo famoznih 800.000DEM koje je Ivo primio na ruke (a koji vjerojatno i danas stoje u nekoj dobro sakrivenoj ladici na tamnome i suhome mjestu) te na kraju pozovemo i Branimira Glavaša kao karakternog svjedoka koji je govorio o 300 ukradenih glasova…
Strašno me zanima kako će se Ivo iz ovoga izvući? U svakoj normalnoj državi ovo bi bilo vrijeme izvanrednih izbora!
Misao dana:
It’s best to avoid standing directly between a competitive jerk and his goals.