Month: November 2007

Tonći Tadić: Svjedoci smo sukoba dva T-Rexa

Post author By Marko
Post date 12 November, 2007
2 Comments on Tonći Tadić: Svjedoci smo sukoba dva T-Rexa

Negdje krajem prošle godine imao sam prilike upoznato Tonćija Tadića, tadašnjeg HSPovog saborskog zastupnika i jednog od čelnika stranke. Našli smo se na višesatnoj kavi i nekako “spojili” na prvu, pričali o politici, njemu, društvu u cjelini i na temelju toga je nastao moj intervju s njime “Hajduk loše igra, ali ja sam u Torcidi”. U proteklih 11 mjeseci puno se toga promijenilo i unatoč tome što nisam očekivao, nisam se niti iznenadio njegovim istupanjem iz HSPa čisto zato jer sam davno prije došao do zaključka kako su teme koje on zastupa u stvari teme koje bi bilo koja stranka mogla (i trebala) imati u svom portofoliu inicijativa. tonći se odlaskom iz HSPa odlučio uletiti u djelomično neucrtani politički teritorij, a istovremeno, oni koji su u njega uletili prije stvorili su vrlo nezgodnu hipoteku (Letica, Lončar, Holjevac…).

Poznavajući Tonćija i energiju koju ulaže, drago mi je da nije odustao od politike, osobito stoga što se može dogoditi da će (po mojoj procjeni) upravo njegova inicijativa ~~dramatično~~ utjecati na rezultate izbora u desetoj izbornoj jedinici. Upravo zato sam ga odlučio pitati nekoliko pitanja o tome gdje on sada “stoji” i koje su perspektive.

Većina nezavisnih koji su i uspjeli do sabora su ili u startu ili naknadno pokazali svoje pravo lice i ne mogu baš reći da je bilo koji nezavisni doprinjeo ovoj zemlji (osim što ručicama osiguravaju nekome većinu). Zašto onda nezavisna lista i koliko uopće može jedan glas neovisnog zastupnika nešto promijeniti u Saboru?
Zato što ipak, unatoč nekim primjerima, smatram da jedino kao nezavisni mogu nešto korisno učiniti u Saboru za građane juga Hrvatske. Ma koliko vam to patetično zvučalo, ja to ozbiljno mislim. Previše dobro poznajem način funkcioniranja naših stranaka da bih se upuštao u neke kombinacije tipa “nezavisni na stranačkoj listi”. Da se razumijemo – ja mogu savršeno dobro živjeti od svog posla izvan Sabora, a to pogotovo vrijedi za ljude na mojoj listi. Pa nam dakle ne trebaju situacije u kojima će se rješavati nečiji životni problemi ako se zauzvrat glasa za neku budalaštinu u Saboru. I ne mislim da jedan zastupnik ne može ništa učiniti – mojih 70-ak zakonskih prijedloga i pusti usvojeni amandmani ili prijedlozi iznijeti na pravom mjestu govore da i jedan jedini nezavisni zastupnik može učiniti puno ako doista djeluje kao neovisni glas javnosti, neovisan o stranačkim “kuhinjama”.

Uspjeli ste okupiti na zajedničku listu gotovo sve nazavisne liste koje su se natjecale na prethodnim parlamentarnim izborima, to je gotovo 20% glasova koji su “propali” jer nisu prošli izborni prag. Kako ocjenjujete svoje šanse u desetoj izbornoj u kojoj se sada prvi puta natječete?
Nisam okupio one koji su propali na izborima, nego sam dobio potporu mahom od lista koje su dobro prošle na izborima. A tu su i pojedine udruge, ukupno 20-ak nezavisnih lista i udruga. Koliko god bilo teško uspoređivati lokalne sa parlamentarnim izborima, ipak treba ukazati da su nezavisne liste pokupile oko 27% glasova na lokalnim izborima 2005. u Splitskoj i Dubrovačkoj županiji, uz izlazak na izbore od svega 55%. Očito je riječ o velikom zasićenju usko-stranačkom politikom na jugu Hrvatske i želim biračima ponuditi nešto novo.

Procjenjujem da ćemo proći na ovim izborima, a o daljnjim koracima više nakon izbora, jer moja neovisna lista je de facto dalmatinska regionalna inicijativa.

http://youtube.com/watch?v=ImNUytCPHLw

Koncept okupljanja neovisnih lista u stranku je već viđen. To je pokušala Tatjana Holjevac pa je propala. Zašto mislite da ćete vi uspjeti?
Ponavljam, ovdje nije riječ o klasičnoj nezavisnoj listi na kojoj je uz mene još 13 mojih prijatelja ili znanaca. Niti je riječ o utjerivanju nezavisnih lista u stranku. Ovdje je riječ o nečem znatno većem: stvaramo svojevrsnu konfederaciju lista i udruga koje nas podržavaju. Moja neovisna lista je svojevrsno “predstavničko tijelo” nezavisnih lista i udruga koje nas podržavaju i koje (što je još važnije) čine našu gotovu mrežu na terenu. Također, ponavljam moja neovisna lista je dalmatinska regionalna inicijativa koja nije stvorena “odozgo” iz nekog centra, nego umrežavanjem na terenu postojećih neovisnih lista koje djeluju kao mikro-stranke u svojim mjestima, a na ovaj način imaju šansu dobiti svoje ljude u Saboru.

Ako plan upali, i doista ovih 20% glasača zaokruži vašu izbornu listu, to će kreirati značajni pomak u rezultatima desete izborne jedinice, a osobito će se odraziti na rezultat HDZa u desetoj izbornoj i potencijalno će upravo vaša lista presuditi tijek izbora. Smatrate li takav razvoj događaja mogućim? Koliko uopće možete “potegnuti” na izborima u ovakvoj bipolariziranoj kampanji?
Ne bavim se takvim nagađanjima, niti me zanima rezultat HDZ-a ili odnos HDZ-a prema SDP-u. Ostvarimo li naša predviđanja ove liste i udruge iz Dalmacije će imati svoj siguran glas u Saboru, koji će biti efikasan i neovisan. Ako HDZ uz više od 19 milijuna kuna ulupanih u kampanju strahuje za svoj prolaz u Dalmaciji radi mene i moje liste, onda mi je to na čast, obzirom na skromna sredstva koja koristimo. Uostalom, naša kampanja se temelji na terenskom radu sa listama i udrugama koje nas podupiru, na promicanju mojih inicijativa koje guram već 8 godina u korist raznih udruga iz Dalmacije – brodara, pomoraca, ribara itd., te na inovativnom koriptenju interneta u kampanji. Sve možete saznati na www.toncitadic.com, gdje imate i prvi video-blog u Hrvata, nešto slično kao web site Baracka Obame u SAD-u.

Dosjetio sam se i još jedne konsekvence vaše liste. U Hrvatskoj je već nekoliko puta bila osnivana neka “treća opcija”, “treći put” i uvijek bez uspjeha, još je krleža govorio o tome kako s dva hrvata možete osnovati tri stranke – vaš uspjeh na izborima bi mogao potaknuti da se u slijedećem izbornom ciklusu okrupne manje nezavisne liste i otmu još veći kolač “velikim” strankama, a tada se otvara prostor i za zajednički nastup svih takvih lista po svim izbornim jedinicama. Da li je takav scenarij moguć i poznavajući politiku “s one strane stola”, postoji li potencijal i glad za tako nečime i koja je uopće budućnost parlamentarne demokracije u hrvatskoj?
Smatram da Hrvatska ponavlja isti put razvoja demokracije kojeg je prošla Italija, ali da mi to radimo kroz “ubrzani tečaj”. Naime 1978. je u Italiji došlo do formiranja cijele šume neovisnih lista, građanskih pokreta i regionalnih inicijativa, jer su građani jednostavno bili zasićeni stranačkim igrama i trgovinama. Tada je nastala Lega Lombardia, tada su udareni temelji za novu strukturu političke scene Italije. Nakon što je Afera “Čiste ruke” razorila učmali talijanski stranački sustav krajem 1990.-ih ta nova stranačka struktura je izašla na vidjelo. Kod nas također dolazi do zasićenja strankama. Jednako kao u Italiji tako će i ovdje sredstva iz europskih kohezionih fondova biti raspoređivana prema statističkim regijama, što će poticati regionalizaciju i regionalne inicijative. A ni po korupciji nismo ništa bolji od Italije, samo je kod nas Afera “Maestro” završila kao obični igrokaz, umjesto da je razotkriven čitav lanac zloporaba vlasti.

Zadnji puta kada smo razgovarali pričali smo puno o ZERPu, NATOu i EU. Tada sam bio stekao dojam kako su sve vaše inicijative u stvari zdravo razumske mogle bi biti dijelom politike i nastojanja bilo koje stranke, s time da sam došao do zaključka da vi osobno možda i niste toliki pobornik NATOa i da kroz inicijative o reguliranju prava i obveza stranih vojnika na našem teritoriju u stvari potiho kočite pristupanje NATOu. Da li se išta promijenilo oko toga? Koji je stav Tonćijeve liste o ZERPu, a posebice NATOu i EU?
Što se tiče EU, isti je kakav je i bio – ostanemo li izvan EU, ostati ćemo u Zapadnom Balkanu. Cilj je dakle ući u EU, uz razumne pregovore koje treba temeljiti u svakom od poglavlja na dva ključna zahtjeva kojima se služi i EU. Kao prvo, na zaštiti javnog interesa u Hrvatskoj npr. zaštiti javnog dobra ili baštine od stranog preuzimanja, zaštiti domaćeg poduzetnika radi opasnosti od gubitka radnih mjesta. A kao drugo, na načelu nediskriminacije npr. da u ZERP-u nesmije biti više stranih nego naših ribarskih brodova iste snage. Uglavnom, kod svih tema koje se tiču Jadrana, obale, otoka, Zagore stajališta su mi ista kao ona koja sam promovirao svih 8 godina. Kod ZERP-a stajalište mi je isto od 2001. do danas – to je trebao biti gospodarski pojs, pa bi sve bilo jasnije štos e tiče međunarodne pravne procedure. Osim toga, treba odmah aktivirati ekološki dio, što možemo jer on nije dio acquisa, o njemu se ne pregovara u sklopu pregovora sa EU, niti nam stoga treba dopuštenje EU. Isto su uostalom napravili Talijani i Slovenci. Druga stvar je ribolovni dio – za njega pregovaramo sa EU u sklopu poglavlja 13. “Ribarstvo”, ali tu se opet najbolje držati primjera Malte i spomenute cake o nediskriminaciji. Što se tiče NATO-a, treba biti svjestan da NATO nije preduvjet za EU! Također je neprirodno da se članstvo u NATO-u tretira u Hrvatskoj kao nešto što je već riješeno i što je jako dobro za nas. Sve što tražim je ista procedura kao za EU: pakt klubova u Saboru o načinu ulaska, program gospodarskih i obrambenih prilagodbi, puna informacija o svakoj fazi i prilagođavanje zakona potpisanim sporazumima tako da uvijek imamo stvari pod kontrolom u svakoj situaciji. Bizarno je da smo ratificirali (nisam glasao za to!) SOFA sporazum sa NATO-om 2001. koji se odnosi na status stranih vojnika, točnije na utvrđivanje njihovog imuniteta i na utvrđivanje štete tijekom vojne vježbe u Hrvatskoj, sa dva dodatka 2003. i 2004. koji se odnose na zapovjedno i civilno osoblje, ali nitko nije dopunio Zakon o kaznenom postupku da se točno zna kako se postupa kod svih spornih situacija koje uključuju strane vojnike i naše građane. Još je gore stanje sa nizom sporazuma potpisanih i ratificiranih sa SAD-om. Nisam sa tim zadovoljan, ni ja niti kolege na listi, jer će se većina NATO-vih vojnih vježbi odvijati u Dalmaciji. Da i ne govorim o neriješenom statusu stranih vojnih brodova u našem moru, odnosno o propisima koji reguliraju korištenje naših vojnih baza, odnosno luka i arerodroma. Sve je to još u magli, tj. ne ponašamo se kao ozbiljna država, nego uporno glumimo banana-republiku vjerujući da ćemo tako prije u NATO! Suludo!

Inzistiranje na istini o Sunčanom Hvaru je kao rođenom hvaranu bila jedna od tema koje ste forsirali od samog početka, no početkom godine (nakon objave ugovora) nekako ste prestali biti sugovornik medijima na tu temu. Što se dogodilo?
Čekao sam ostvarenje Protokola kojeg je hvarski gradonačelnik potpisao sa Polančecom. Kako Grad Hvar, vjerujući Polančecu nije poduzimao skoro ništa u međuvremenu, nisam ni ja. Svi su se trgnuli tek sada uoči izbora, a nakon raspuštanja Sabora. Prekasno! Naime, 2004. je konačno usvojen moj Zakon o prijenosu vlasti (doduše nazvali su ga Zakon o primopredaji vlasti) u kojem jasno piše tko gubi pozicije u državnoj upravi i vladi nakon promjene vlasti. Ali jasno stoji i to da se postojeća vlada u ovom interregnumu do konstituiranja novog sabora i izbora nove vlade smije ponašati samo kao tehnička vlada, tj. da nesmije potegnuti nijedan značajni gospodarski potez, pa ni kod Sunčanog Hvara. Dakle za sve inicijative je prekasno, a osim toga očito je da se Polančecu nesmije vjerovati i da mu se nije smjelo vjerovati!

Obećali ste da kada uđete u sabor da ćete djelovati kao oporba, HSU s druge strane otvoreno kaže da ide s pobjednikom jer tako može uvjetovati svoje projekte. Zašto mislite da kao oporba možete napraviti više? I kada kažete oporba, da li to znači da ćete po automatici biti protiv svega što pozicija predloži ili ćete podržati neke projekte i zakonske prijedloge i pod kojim kriterijima? Hoćete li glasati za povjerenje vladi, proračunu…
Tko je oporba, a tko vlast dokazuje se na dva testa: na glasovanju o povjerenju vladi i na usvajanju proračuna. Ako kao regionalna inicijativa želimo ostati izvan dva postojeća stranačka bloka, onda to isključuje ulazak u te blokove i nakon izbora u saboru. Da se izrazim slikovito – svjedoci smo sukoba dva T-Rexa na političkoj sceni – jer na to su se sveli izbori i kampanja HDZ-a i SDP-a. Ući u neki od stranačkih blokova oko SDP-a i HDZ-a znači biti zalijepljen na leđa jednom od ta dva T-Rexa dok se on šamara kandžama i grize sa drugim T-Rexom. Te ga sa tih leđa kojiput gricnuti, a zauzvrat “popiti” dobar dio ugriza i udara kandžama. Osim proračuna i povjerenja vladi, kod svih drugih glasovanja ključno je imati inicijativu i davati i uskraćivati potporu prijedlozima vlade ovisno o tome koliko se slažu s našim inicijativama. Sigurno neću čuvati kvorum vladajućima, ma koji to bili.

Imali ste prilike sudjelovati u politici stranke koja je potiho koalirala s HDZom godinama, i iz priopćenja koje ste napisali prilikom izlaska iz stranke otišli ste upravo zbog toga; istovremeno bili ste dio opcije koji je gotovo pa dijametralno suprotan onome što zastupa SDP, postoji li jasna preferenca koga bi radije vidjeli na vlasti i možete li dati svoju ocjenu rada ove vlade i eventualno predviđanje tko će biti pobjednik ovih izbora?
Ne želim se baviti prognozama. No ako doista slijedimo razvojni put Italije u demokraciji, onda se bližimo stanju kad će biti svejedno tko je na vlasti, jer će biti jednako neefikasni – jedni radi svoje korumpiranosti, a drugi radi svoje nesposobnosti.

Tonćija Tadića i njegovu kampanju možete pratiti na gore spomenutom siteu toncitadic.com, na novootvorenom blogu toncitadic.blog.hr i na pollitika.com. Makar Tonći nije do sada bio direktno prisutan na internetu, vrlo je dobro upoznat sa situacijom i prati pomno događanja (osobito na pollitici :), tako da ako imate pitanja, savjet ili kritiku slobodno mu je uputite. Ponavljam još jednom, Tonći Tadić je po mom mišljenju jedan od rijetko vrijednih a istovremeno prizemnih političara i njegov “common sense” nam je jako potreban i unatoč tome što se po svome političkom svrstavanju nalazi na suprotnom kraju od mojih osobnih preferenci, svejedno bih ga rado gledao u slijedećem sazivu sabora.

Misao dana:
Col. Jessep: You want answers?
Kaffee: I think I’m entitled.
Col. Jessep: You want answers?
Kaffee: I want the truth.
Col. Jessep: You can’t handle the truth.

Tags Dalmacija, eu, nato, Tonči Tadić, ZERP

Priroda i društvo

Ne dirajte nam Šprajca!

Prije nekoliko dana u večernjem je listu objavljen tekst o tome kako su pojedini novinari izloženi pritisku od strane nadređenih. U samome tekstu ima i nekoliko navedenih primjera ali i Zorana Šprajca koji je rekao slijedeće:

Nakon pak Majićeve opaske da je glavni ravnatelj Vanja Sutlić kazao kako prema internom monitoringu ispada da u Dnevniku ima više SDP-a nego HDZ-a i ostalih, reagirao je Zoran Šprajc uzvrativši neka se Sutlić ostavi programa, jer to nije u njegovoj nadležnosti, neka ljude u Dnevniku pusti da na miru rade svoj posao, neka rezultate nadziranja i pritužbe iz stranaka rješava s čelnicima programa te neka više ne šalje poruke novinarima.

Saznao sam kako su Šprajca pozvali na sastanak u pravnu službu, što je uobičajeni postupak prije opomene pred otkaz i 30% smanjenje plaće. I dok je Denis Latin prošao istu proceduru prije nekoliko tjedana, razlika je u tome što je Latin javno istupio, dok je ovaj postupak nastao na temelju nečijeg prepričavanja internog sastanka održanog unutar kuće. Ispada tako da više niti unutar HTVa nije moguće izraziti neslaganje s odlukama i politikama koje su se rapidno počele mijenjati dolaskom Hloverke Novak Srzić na TV.

Nakon što je Šprajc odbio postati Hloverkinim pomoćnikom i tako se svrstati na njezinu stranu, logično je da se koristi svaki povod kako bi ga se diskreditiralo i po mogućnosti uklonilo iz dnevnika. Šprajc je jedan od urednika/novinara koji nema straha javno progovoriti o nepravdama ili stvarima o kojima svi sve znamo ali ih ne želimo javno reći.

Tumačite ovo kako hoćete, no čini se kako se neka već zaboravljena vremena polako ali sigurno vraćaju na prisavlje.

Misao dana:
You can cage the singer but not the song.

Tags Denis Latin, Hloverka Novak Srzić, htv, Zoran Šprajc

Priroda i društvo

Moja poruka njima

Prije nego što krenete čitati tekst dalje, ako to niste učinili svakako pročitajte Jedan vrlo osobni tekst o politici.

Prošloga tjedna je krenula izborna kampanja i sada je vrijeme da i ja pokušam argumentirati zašto je potrebno smijeniti postojeću vlast. Ako ste pročitali gornji tekst (koji je nastao prije svih ovih velikih promjena u SDPu) tada znate koji je moj odabir, no puno je bitnije razumjeti zašto je promjena nužna.

Ja bih sada mogao o tome pisati danima i u osnovi jedini parametar koji je bitan za mjerenje uspjeha neke adminstracije je gospodarstvo. Gospodarstvo je to koje generira dodanu vrijednost, zapošljava ljude i koje puni državni proračun čijim se mudrim managementom rješavaju problemi poput socijale, zdravstva, mirovina i općenito podizanja kvalitete života u zemlji. Hrvatska ima specifičnu situaciju i osim gospodarstva ima jedan jednako veliki prioritet rješavanja a to je korupcija koja je razgranala svoje krakove. Korupcija nije uvijek pitanje da je netko nekome nešto platio, korupcija je i kada nazovete poznatoga u bolnicu i zamolite ga da neku pretragu obavi brže ili s osobitom pažnjom, kada nekom referentu zaposlite kćer na školsku praksu ili kada date ekstra 800kn svojem odvjetniku kako bi ovaj osigurao upravo ono ime tvrtke koje ste željeli…

Po oba kriterija postojeća vlada je totalni promašaj. Pratim gospodarstvo na dnevnoj bazi i 100% sam siguran kako ova vlada nije apsolutno ništa učinila za gospodarstvo u ovom mandatu. Pokušajte nabrojati zakone koji se direktno dotiču gospodarstva i poduzetničke klime? Jednostavno ih nema, vlada je krenula s postroženjem pravilnika o amortizaciji, ukinula je poticaje za zapošljavanje, ukinula je stimulativno priznavanje troškova istraživanja, razvoja i školovanja djelatnika. Apsolutno ništa nije učinila po pitanju rasterećenja poduzetnika od suvišne administracije ili nepotrebnih taksi kojima ste zasipani. Jedini imalo hvalevrijedni projekt koji je propao je Hitrorez, no preporuke koje su dane su više nego razočaravajuće u odnosu na početna obećanja, a da ne kažemo da se u posljednjem koraku (usvajanju hitrireza na vladi i saboru) odustalo. Katastrofa! Vanjski dug raste i ako postoji razlog zašto se njegov rast smanjuje to je isključivo radi napora HNBa koji je apsolutno jedina institucija u ovoj državi koja (barem se tako čini) je apsolutno neovisna od centralne vlasti. Vanjski dug bi bio i daleko veći da nije tog HNBa koji je svojim mjerama natjerao apsolutno sve banke da se dokapitaliziraju u posljednje dvije godine (pribrojite tako dugu i iznose dokapitalizacija pa će vam biti jasnije o kojem je novcu riječ). Izvoz nam raste pužjim tempom (da, vladajući će reći kako izvoz raste s 15-18% a uvoz s 8-9%), no uvoz je više nego dvostruko veći od izvoza i jaz između uvoza i izvoza svakodnevno raste. Gospodarski rast (onih famoznih i nepostojećih 7%) je najmanji u regiji i više je rezultat inercije i onoga što bi se ionako dogodilo nego stvarnog napora države da se nešto sustavno radi. Nezaposlenost nam pada kako nas sada svakodnevno podsjećaju, no jedno je evidencija zavoda za zapošljavanje, a nešto sasvim drugo stopa zaposlenosti, dakle stvarni broj zaoposlenih ljudi u državi. Te brojke nikako da vidimo? Državna uprava (koju apsolutno svaka vlada želi smanjiti) nezaustavljivo raste. MUP je ovo ljeto raspisao natječaj za 1700 novih zaposlenika u zemlji u kojoj ima više policajaca nego učitelja, a proporcionalno ih ima više nego u npr. Njemačkoj.

Državni proračun je u posljednje četiri godine narastao 30% (ako ne i više) i taj rast ne prati rast gospodarstva, istovremeno porezi nisu smanjeni, niti vidim da se živi 30% bolje (ili da su mirovine veće, zdravstvo manje zaduženo). Odgovor ove vlade na skoro pa svaki problem je “gradnja”, ako nešto sagradimo sasvim sigurno ćemo riješiti problem…

Korupcija je posebni problem, možemo mi sada govoriti o tome kako je otkriven cijeli niz potencijalnih korupcionaških afera koje su novinari manje ili više uspješno razvalili po medijima, no od početne ostavke Žužula i Hebranga, odustajanja od Bechtela i Liburnije ništa se drugo nije dogodilo. Imamo nekakve ljude po pritvorima, no istrage nikako da okončaju i rezultati nikako da se vide. Ono što je osobito zanimljivo, vlast prelazi preko tih prozivanja kao da se ništa nije dogodilo. Zašto primjerice Kalmeta ne otvori sve arhive za tu famoznu i u tajnosti otvorenu cestu do Gaženice pa neka se 3-4 poslovna novinara udubi u problematiku i jednom za svagda napiše što se u tim knjigama nalazi? Zašto Brodosplit nekoliko godina nakon otvaranja afere nije priveden kraju?

I sve to skupa me dovodi do finalnog argumenta za promjenu vlasti. Argument se čini površnim i nevažnim, no smatram da u stvari sažima cijeli problem u jednoj jedinoj rečenici. No prije toga, da objasnim kako sam do tog zaključka/argumenta uopće došao. Prije dvije godine u Zagrebu je boravio Mart Laar, estonijski političar koji je neko vrijeme bio i premijer Estonije i koji je direktno zaslužan za streloviti razvoj te zemlje. U svome govoru kojeg je imao na Zagreb summitu, govorio je o korupciji i pričao je o tome dosta. No sve se svodi na tu jednu jedinu rečenicu koja glasi: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran!”.

To je rečenica na kojoj mi padamo, ne zato što smo mi svi korumpirani (jer vjerojatno nismo, makar smo skloni otići liječniku preko veze, ili se izboriti preko reda za neku dozvolu ili da nam barem progledaju kroz prste u nekom urpavnom postupku), nego zato što su oni koje smo odabrali da ovu zemlju učine sređenom i progresivnom državom korumpirani.

Pitanje sudbine cijele ove zemlje možete svesti na pitanje Sanaderovog ručnog sata. Doslovce. Naime, ako imamo predsjednika Vlade koji nije u mogućnosti objasniti svoje bogatstvo (budimo realni, koliko novaca morate imati da bi bili spremni odvojiti cijenu jednog žestoko opremljenog BMWa da vam visi na ruci?), kako od njega možemo očekivati da se ponaša transparentno s imovinom koja mu je dana na upravljanje?

Nema odgovora na to pitanje, baš kao što nema niti argumenata ili dokaza (pa čak i neuvjerljivih) koji bi opravdali tu njegovu imovinu.

Možemo mi sada diskutirati o tome tko je najbolji izbor u ovome trenutku, da li je to SDP, HNS ili netko treći; da li nam nedostaje neki najnoviji “treći put”. I to je više pitanje ukusa ili nekih osobnih naklonosti i svjetonazora – no sigurno je da se postojeću vlast MORA promijeniti. Da li će oni biti bolji? Vjerojatno hoće, jer svaka nova iteracija, svaka nova promjena unosi neku novu kvalitetu u sustav ili barem u okoštale korumpirane strukture barem na neko vrijeme unosi nered dovoljan da barem neki udahnu malo zraka. Svi mi, pa tako i političati oporbe su uvjetovani okolnostima u kojima žive i u kojima su sticali svoje iskustvo. Ako ste odrastali u korumpiranom društvu, sigurno je da ćete i sami biti skloni (ponekad, ne uvijek) iskoristiti prečac, makar znate da to nije dobro, ali u tom konkretnom postupku je šteta malena ili ne postoji i baš bi mogli… Neki novi političar će možda ponovno naručiti cestu do svog rodnog sela, ali ovaj puta bi to mogla biti uža cesta, manje kilometara… Možda pod pritiskom medija se od te ceste odustane, možda se novinari malo osokole pa i slijedeći puta kada pronađu vrući krumpir naprave pritisak pa upali dva puta za redom…

Sjećam se da sam jednom negdje na starom blogu (http://mracniblog.blog.hr) napisao kako je bolje imati korumpiranog ali sposobnog političara od poštenog ali nesposobnog (misleći na Čačića), koju godinu kasnije došao sam do zaključka da to nije točno. Nikako si ne smijemo dozvoliti korumpirane političare (bio Čačić korumpiran ili ne) i danas mi je žao što sam to tada napisao.

Korijenite i prekonoćne promjene su moguće samo uz velike ljude, ljude skromne i nezamjetne poput Mart Laar-a koji je vjerojatno greškom došao do svoje pozicije ali koji nije bio iskvaren godinama politiziranja i imao je samo zdrav razum oko toga što se smije a što ne. Čovjek je podvukao crtu i preko nje (za razliku od naših političara) nije preskakao. Nažalost, takvi ljudi se događaju rijetko, i nacija može biti sretna ako na njega naleti u 50-100 godina, a mi smo svoju kvotu vizionara ispucali i pitanje je kada će naletiti slijedeći, no to ne znači da smijemo prestati tražiti, a u međuvremenu, od onih koje svake četiri godine stavljamo na vlast moramo tražiti sve više i više, i što je bitnije, jasno im dati do znanja koje ponašanje prolazi a koje ne.

Kada u nedjelju dvadeset i petoga odete na biralište, u onaj kartonom ograđeni prosto, htio bih da imate samo jednu jedinu misao na pameti: Ručni sat!

Tužan sam, ali 17 godina nakon osamostaljenja, mi i dalje moramo glasati PROTIV a ne ZA!

Misao dana:
Truth is not determined by majority vote.

Tags HDZ, Ivo Sanader, mart laar