Categories
Politika

Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?

Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:

Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.

Zoran Milanović
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)

Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):

Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)

A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):

Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.

Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)

No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:

SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)

Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.

Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?

Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?

Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?

Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.

Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.

I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?

I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.

No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.

Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?

Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?

Categories
Politika

O financiranju političkih stranaka

Jučer je Transparency International Hrvatska objavila rezultate analize transparentnosti financija političkih stranaka (vidi Index). Ukratko, financije stranaka nisu transparentne.

O financiranju političkih stranaka sam već pisao u rujnu prošle godine (vidi: financiranje političkih stranaka, Zakon o financiranju političkih stranaka), u trenutku kada je novi zakon o financiranju političkih stranaka bio u postupku. Jedna od komičnijih stvari u tom prijedlogu je bilo i obrazloženje predlagatelja (vlade) koja je doslovce napisala slijedeće:

Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa

Značenje ovih riječi totalno se poklapa i sa zaključkom Transparency Internationala, koji je zaključio kako građani stranke smatraju visoko korumpiranima, a neobjavljivanje financijskih izvješća pojedinih stranaka (poimence: HDZa i HSUa) nikako ne pomaže. SDP je prva stranka za koju ja znam da je objavila svoje financijsko izvješće na internetu (datum na njihovom siteu je 12. veljače). No međutim, razina podataka koju možete izvući iz tog izvješća je praktički nikakva i nema pametnih zaključaka koje iz tog izvješća možete izvući.

Analizom prethodnih izvješća ne samo SDPa nego i svih parlamentarnih stranaka došao sam do zaključka da se do sada nitko nije pozabavio problemom donacija (što je bolna točka sviju), primjerice u SDPovom izvješću za 2006 godinu piše da je zaprimio donacije u iznosu od 2.117.473kn, od čega treba oduzeti nekih 600.000kn koje su donirali članovi SDPa iz svojih primanja (koliko mi je poznato, svi dužnosnici SDPa imaju obvezu dio svoje plaće uplatiti na račun stranke, čini mi se 10ak postotaka). Ostaje dakle 1.5 milijuna kuna donacija raznih pravnih i fizičkih osoba za koje u stvari ne znamo odakle su došli.

Kako su upravo donacije najkritičniji dio prihoda političkih stranaka, bilo bi super kada bi popis donatora i iznosa bio javan. No taj podatak nisu objavile druge stranke (iako bi bilo lijepo od njih da su to učinile) i unatoč tome što ja od SDPa očekujem dodatni iskorak u svojoj transparentnosti, nije realno da ćemo taj popis uskoro vidjeti, baš kao što i mnogi donatori očekuju da će ostati anonimni iz jednostavnog razloga što u našoj državi kakva je,  zasada takav podatak može biti iskorišten za razno razne pritiske.

Druga stvar za koju mislim da je strašno važna je pitanje donacija koje nisu prošle kroz stranačku blagajnu. Primjerice, ako neka tvrtka donira domjenak za politički skup, tada će (iako to nije nužno legalno, ali recimo da može proći) prikazati taj domjenak kao vlastiti trošak poslovanja (čime dio PDVa ima pravo povratiti), a u slučaju recimo najma prostora, tiskanih materijala ili marketinga dobije 100% povrat PDVa i 100% trošak (u odnosu na 122% troška ako taj isti iznos daju direktno stranci u vidu novčane donacije) – ne postoji dakle niti mehanizam koji bi favorizirao transparentno financiranje stranaka.

Inače, općenito ta izvješća su ako se mene pita vrlo općenita, bazirana su na financijskom izvješću prihoda i rashoda neprofitnih udruga i malo se korisnih podataka iz tog izvješća može pročitati; bilo bi super kada bi stranke morale objaviti i ukupnu bruto bilancu, a isto tako bi bilo dobro vidjeti obvezu iskazivanja fair vrijednosti imovine (primjerice za SDP i HDZ znamo da posjeduju zgrade u centru Zagreba koje obje vrijede zasigurno više od njihove ukupne iskazane imovine).

Puno toga se još treba napraviti da se sa političkih stranaka spere ljaga korupcije, no mislim da bi i stranke tu mogle učiniti i same puno toga, bez čekanja novih i transparentnijih zakonskih rješenja.

Misao dana:
Xerxes: All your Athenian enemies would kneel at your feet if you will but kneel at mine.
Spartan King Leonidas: You are gracious as you are divine. Only a madman would refuse such a gracious offer. However, slaughtering all your Persian warriors this morning has left a nasty cramp in my leg, so kneeling will be hard for me.

Categories
Priroda i društvo

Zoran Milanović čita mrak.org

U posljednjem izdanju blogovaonice, što je rubrika na web portalu Jutarnjeg lista koju vodi Nebojša Grbačić, aka. Ariston osvanuo je intervju sa SDPovim Zoranom Milanovićem. Intervju se bavi trennutno zapuštenim Zoranovim blogom, utjecajem internet populacije na politiku (i obrnuto), a između ostaloga Nebojša je Zorana pitao što sve prati, a odgovori su (iz očiglednih razloga) zanimljivi:

Jeste li upoznati s kolaborativnim blogom pollitika.com i čitate li možda rasprave na toj stranici?

Naravno, pratim pollitiku. Sve pohvale pokretačima, to je doista važan projekt i vjerujem da će svoju renesansu doživjeti i u predstojećoj izbornoj kampanji koju će internet, sigurno, obilježiti više nego ijednu ranije.

Ima li možda blogera koje redovito čitate?

Redovito pratim blogove svojih kolega iz stranke (Lugarić, Stazić, Vidović, Jurjević), ali i blogove Hillary Clinton i Baracka Obame, a izuzetno su mi zanimljivi i blogeri britanske Laburističke stranke. Od ostalih – svakako mrak.org, borja.org, zombix, cnn, blog Zorana Šprajca i drugi.

Sada moram ići i pogledati da li sam štogod ružnoga napisao o Zoranu :)

Šalu na stranu, u posljednjih sedam dana koje sam proveo s američkim blogerima sasvim je jasno kako oni imaju direktnog upliva na američku politiku, sasvim je jasno kako njihovi top političari prate blogove kako bi pronašli teme koje su ljudima važne te kako bi na njih adekvatno odgovorili. Sasvim je sigurno da su ti isti blogeri iznjeli cijeli niz nekakvih sjajnih inicijativa koje su nekada prošle i otišle dalje, a nekada nisu. A 100% je sigurno kako je američka blogosfera ili netroots (varijacija na grassroots, teško prevedivi pojam koji bi označavao “izbornu bazu” kako se to nekada kod nas zvalo) ostvarila veliki utjecaj na posljednji izborni ciklus u americi. Uzevši u obzir razliku u demografskoj slici hrvatske i amerike, sigurno je da će se i kod nas prije ili kasnije razviti slična situacija. Internet u nas (a osobito politički internet) nema možda dosega do širokih narodnih masa, te kao takav neće utjecati na mnijenje javnosti, no kao što to primjer Zorana Milanovića kaže, sasvim je sigurno da putem interneta (a očigledno pollitika.com servisa) možete objaviti svoj stav i učiniti ga dostupnim relevantnim ljudima, bili oni političari ili mediji.

Misao dana:
You don’t have to be a “person of influence” to be influential. In fact, the most influential people in my life are probably not even aware of the things they’ve taught me.