U petak prošli tjedan posjetio sam i kazalište u kojem predstave drži “Blue Man Group“, to je kazališna grupa karakteristična po tome što je ekipa obojena u plavo te se tijekom svoje predstaveuopće ne obraćaju publici (tj. ne obraćaju se verbalno nego isključivo kroz pokrete i muziku). Nisam neki poznavatelj kazališta, no ako postoji nešto što bi mogli nazvati interaktivno kazalište, onda je to predstava od Blue Man Group, must see!
Nego, sada kada sam se vratio u ured, imam još dva sitna detalja koja su strašno karakteristična za Ameriku, a koja mi možda nisu iz prvog pokušaja došla do glave, a što svakako treba malo prokomentirati.
Rotaciona vrata – u Zagrebu ali i u hrvatskoj, pa čak niti u europi rotaciona vrata nisu baš nešto prečesta, no u Chicagou skoro pa da nema zgrade u koju se ne ulazi kroz rotaciona vrata. Pojma nemam zašto su tamo tako popularna, no vjerojatno razlog je klimatizacija, budući da su sve zgrade tamo žestoko klimatizirane i gubitak energije uz rotacijska vrata je vjerojatno minimalan.
Svi rade – jedna od vrlo važnih karakteristika života u americi je to što svi tamo nešto rade, primjerice na semaforima imate ekipu koja usmjerava promet i ubrzava cijelu priču, a u restoranima i kafićima (od Starbucksa na dalje) radi ekipa od praktički srednje škole na dalje (za minimalnu plaću). Mislim da je to jako dobro, jer s jedne strane svi ti poslovi su privremene i povremene naravi pa se čovjek lakše prilagodi na promjenu radnog mjesta (smrt i promjena radnog mjesta su valjda najveći stresovi koje možete imati), no genijalno je u stvari to što se od malena naučite odnositi prema kupcima svakojakih profila, ljudi koji su prema vama ljubazni, grubi, nasilni, bezobrazni, nerazumljivi, nezadovoljni – ukratko svakakvi. Mislim da je sjajna škola imati priliku susretati se takvim ljudima i pokušati im mirna lica prodati svoju uslugu, no isto tako je važno sve to skupa proći jer jednoga časa kada se nađete sa suprotne strane (dakle kada se nađete kao kupac) jer tada znate kakvu uslugu očekujete te nećete trpiti loše obavljeni posao ili neljubazno osoblje.
Toga kod nas nedostaje, svi smo kao nešto pristojni i ne da nam se kritizirati kada nam je prodavač ili službenica neljubazna, ali smo zato voljni o tome pisati traktate na blogu, ili kod kuće satima pričati kako se ekipa u bolnici pregurala preko reda, ili kako šalter na policiji radi skraćeno.
Misao dana:
Right now, there is a virtually invisible network which links together millions of people who would otherwise be completely isolated by each other. This system is…Modern Plumbing…
Zadnjih nekoliko dana sam na YearlyKos konferenciji u Chicago-u. YearlyKos je konferencija koja je nastala kao rezultat entuzijazma ekipe koja se okupila oko dailykos.com web sitea, a koji je najpopularniji i daleko najutjecajniji politički blog na svijetu, a na čijem je primjeru nastala i naša hrvatska pollitika.com.
Blogeri koji prate američku politiku, osobito ovi koji prate američke demokrate su u posljednjih nekoliko godina poslati vrlo moćna gomilica na temelju čijeg se pisanja i komentiranja sasvim pouzdano može reći kako su neki kandidati iznikli ili pak potonuli, a mnogi smatraju kako je upravo zahvaljujući internet zajedinici u cijelosti promijenjen tijek posljednjeg izbornog ciklusa za kongres i senat kada su demokrati nakon dugog niza godina ponovno u većini.
Na samoj konferenciji se u petnaestak dvorana govorilo o različitim elementima online djelovanja, od analize politike, web videa, praćenja kampanja, anketa pa sve do nauuke i znanosti na internetu ili pak globalnom zagrijavanju. No da bi ilustrirao značenje i snagu ove samonikle organizacije vrijedi reći kako je 250 novinara (počevši od CNNa na dalje) pratilo 1.500 blogera, ili još bolje da vam spomenem neke od govornika koji su se obratili skupu. U četvrtak na večernjem keynote govoru, govorio je Howard Dean. Howard Dean je bio predsjednički kandidat 2004 godine i on je ujedno prvi kandidat koji je (slučajno ili ne) uspio iskoristiti internet kao mehanizam za lansiranje svojih ideja. Howard Dean je na kraju ispao iz igre i nije ušao u finalni sraz s republikancima, no zauvijek je promijenio poimanje politike i utjecaja interneta na politiku, a danas je i predsjednik DNCa što je valjda ekvivalent predsjednika demokratske stranke (evo primjera gdje predsjednik stranke nije i premijer). U petak ujutro, govorio je Wesley Clark. Američki general, također predsjednički kandidat koji je u vrijeme Clintona bio zadužen za operaciju nad Srbijom. U subotu ujutro trebali su gostovati Nancy Pelosi, prva žena na čelu američkog kongresa i Harry Reid, vođa američkog senata (zbog zasjedanja kongresa i senata na temu državong budžeta i izglasavanja pojedinih zakona koji bi omogućili Bushu neka dodatna prava u borbi protiv terorizma – društvo nije stiglo).
No vrhunac cijele priče je bio Presidential Leadership forum koji se dogodio jučer, a u kojem je sudjelovalo 7 od ukupno osam demokratskih predsjedničkih kandidata. Sudjelovali su dakle; Barack Obama (kojem je bio i rođendan i kojem je 2000 prisutnih otpjevalo “happy birthday”), Hillary Clinton (koja je bila izzviždana nekoliko puta), Denis Kuchinich (naše gore list), Chriss Dodd, Bill Richardson, John Edwards i Maurice Gravel. U prvih sat i četrdeset i pet minuta, organizirana je debata na temelju više od pet stotina pitanja koja su prikupljena putem interneta, a nakon toga je svaki od kandidata održao kraći meeting u zasebnim dvoranama.
Da vas ne gnjavim s time tko je što rekao, imam nekoliko rečenica koje su mi padale na pamet tijekom dana. Kao prvo, osiguranje. Ako se sjećate, na saboru HDZa da bi ušli u dvoranu morali ste proći detektore metala i rendgen za torbu koju bi eventualno imali. Ovih sedmero ljudi koji su vrlo očigledno bili okruženi osiguranjem i policije i tajne službe nisu imali nikakvo posebno osiguranje. Dakle da sam htio, mogao sam ušetati u zgradu s bilo kakvim oružjem i napraviti veliki nered. Drugo, kada je cijela stvar počela, na pozornici (koja je od mene bila udaljena nekih 30ak metara) vidjeli ste sedam kandidata, no po mojem mišljenju samo tri predsjednika i to je strašno očigledno. To su Barack Obama, John Edwards i Hillary Clinton. Za ostale je očigledno kako su u tu trku uletili ne zato da pobijede (a od Chris Dodda i Maurice Gravela ste to mogli i jasno čuti) nego zato kako bi neke od tema koje zastupaju digli na nacionalnu razinu. Hillary Clinton nije omiljena među blogerima unatoč visokim rezultatima u anketama, i njezin dolazak na konferenciju je bio više pokušaj približavanja i krpanja starih promašaja nego stvarni iskorak prema internet populaciji. U nekoliko navrata je bila izzviždana, a osobito u trenutku kada su kandidati bili pitani hoće li i dalje primati novce od Washingtonskih lobista – jedino je Clintonica uredno rekla da hoće, ostali su se izmotavali dok su Obma i Edwards jasno rekli kako nikada nisu niti neće primiti novac za kampanju od lobista. Barack Obama je totalna hipnoza, čovjek ima fenomenalan glas i iznimno je uvjerljiv, dok je po mojem mišljenju John Edwards budući američki predsjednik. Pogledajte video koji sam snimio (sorry, kamera je malena, ja nisam neki snimateljski talent i rasvjeta je bila vrlo ograničena):
Druga stvar koja je bila očigledna samou pojedinačnim diskusijama je slijedeća. Kao prvo, da bi uopće mogli otići do određenog kandidata morali ste se prijaviti i jedna osoba se mogla prijaviti samo jednome kandidatu (jedino ako ste imali press iskaznicu ste mogli šetati uokolo) i hrpa ljudi kod John Edwards je bila uvjerljivo najveća. Ujedno, Edwardsova prezentacija je bila u dvorani koja je bila presložena u amfiteatar tako da je Edwards doslovno bio okružen svojim budućim glasačima, a nastupio je bez sakoa u košulji. Svi ostali kandidati, uključivo i Obama nastupali su ex catedra. Tijekom brekout sessiona svojem kandidatu ste bili u mogućnosti prići na metar-dva udaljenosti, tijekom debate to naravno nije bilo moguće.
Eto toliko od mene iz Chicaga.
Misao dana:
We need to internalize this idea of excellence. Not many folks spend a lot of time trying to be excellent.
Evo još jedan kratki video sa slikama iz Chicago-a. Ovdje je jako, jako vruće i poprilično vlažno pa se znojite od radnog jutra do kasne večeri. Klima uređaji u zgradama imaju čini mi se samo dva položaja i to hladno i vrlo hladno.
Šetajući gradom snimio sam nekolicinu fotografija i nekoliko kraćih videa, sve sam ih pospajao pa bacite pogled. Osobitu pažnju pogledajte na slike znakova koje sam snimio.
Jučer navečer sam bio na kick_off partyu kojeg su organizirali jedni od sponzora konferencije, a bili smo u funky buddha lounge baru (za kojeg je concierge rekao da je taxi distance away, a u stvari je bio nekih možda 10-12 blokova dalje, dakle oko 3-3.5km pješke), eh tamo sam pio “organsko pivo” štogod to bilo.
Misao dana:
The last copy of the Chicago Daily News I picked up had three crime stories on its front page. But by comparison to the gaudy days, this is small-time stuff. Chicago is as full of crooks as a saw with teeth, but the era when they ruled the city is gone forever.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.