Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u republici hrvatskoj tijekom izborne promidžbe

Možda ste svjesni priče koju je prije nekoliko dana otvorila Željka Antunović o tome da li izborni zakon i pravila koja obvezuju elektroničke medije imaju smisla. U istome članku (kojem sam izgubio link pa nažalost ga morate potražiti sami).

Naime, fora je u tome da je po zakonu garantirano svim kandidatima i valjanim listama jednaka zastupljenost u medijima. Ova pravila smo imali za izbore 2000te, neizmjenjena su ostala 2003 a kako se čini postoji ozbiljna mogućnost da ona ostanu i sada. Pravila su javno objavljena, donešena su 16. listopada 2003. godine dakle svega nekoliko dana prije početka kampanje (vidi narodne novine).

Naš izborni zakon je jedna velika glupost. Naime ima cijeli niz nelogičnosti, za početak, mi koristimo glasovito dHondtovu formulu (brittanica) koja favorizira stranke s najvećim rezultatom i koja iskreno rečeno s brojem naših zastupnika (1 to je 14 po izbornoj jedinici) ne daje baš najdemokratskiji rezultat. Potom su tu izborne jedinice koje su nastale vjerojatno na nekoj zgužvanoj salveti jer nema drugog izgovora da ako stanujete usred zagreba glasate u istoj izbornoj jedinici kao i primjerice Novi Vinodolski. Ako svemu tome pridodamo relativno niske limite za stvaranje političkih stranaka (još je stari Krleža govorio o tome), zastupničke penzije koje vam osiguravaju egzistenciju i na kraju, kao šlag na torti tu su i pravila praćenja izbora za elektroničke medije s nacionalnom koncesijom. Sve ovo zajedno vam praktički garantira da će se osim političkih stranaka koje svakodnevno sudjeluju u životu ove države na izbore javiti i brdo raznih ridikula za koje uopće nema objašnjenja otkuda su došli (ili gdje se nalaze između izbora).

No, Andrija Hebrang, poznati demokrata iz još demokratskije stranke jasno upozorava kako je to jedina šansa malima da se predstave i da im se ne smije ograničiti ta mogućnost. To je naravno super, no pogledajmo kako to izgleda u brojkama (dobio sam neke brojke pa čisto da dobijete relaciju).

Tijekom izborne kampanje u 2003 godini, HTV je na prvom i trećem programu pratio izbore. Na Trećem programu emitirano je nešto više od 133 sati programa s prosjećnom gledanošću od 1.13% (s time da je najgledanija emisija imala 1.78% gledanosti, najniža 0,71% i to svega dva dana prije izbora) , na prvom programu je emitirano još 160 sati programa koji je bio malo gledaniji, te smo ukupno imali prilike gledati impresivnih 300 sati programa raspoređenih na dva tv kanala tijekom nekoliko tjedana kampanje, s vrlo depresivnih 1.2% prosječne gledanosti.

1.2% gledanosti odgovara otprilike 40.000 ljudi, ili značajno manje od recimo prijenosa sabora koji se u normalnim uvjetima jedva zadržava na programu upravo zbog gledanosti.

Pogledajmo kako to izgleda sa strane izbornih rezultata? Naime, probajte se sjetiti barem nekih od likova koji su koliko-toliko dominirali TV programom tijekom izbornih emisija i koliko su oni saborskih mjesta donijeli? Nijedno? Da li je moguće da apsolutno nitko od birača nije prepoznao baš nijednu od tih malenih stranaka i nezavisnih lista, ili je možda problem u nečem drugome?

Dok je HDZ vladao medijima i u onome razdoblju devedesetih još je imalo smisla zacementirati takve odnose i zagarantirati kakvu-takvu jednakost u medijima. No pitanje je da li je u medijima (kakvi god oni bili) danas ista situacija ili se možemo pouzdati u novinarsku i uredničku prosudbu?

Da smo sada u americi, tekst bi završio sa “pišite svome kongresmenu” no to kod nas nije moguće, ali se nadam da će inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV donijeti neki rezultat te da će se izborni zakon promijeniti (postoje neka ograničenja na tu temu), a ako to već nije moguće u Zakonu za izbor zastupnika, onda barem da se pravila praćenja pojednostave i liberaliziraju koliko je to moguće.

Misao dana:
Television is the first truly democratic culture – the first culture available to everybody and entirely governed by what the people want. The most terrifying thing is what people do want.