Tok (mojih političkih) misli

Jučer navečer sam surfao stranicama naših dnevnika i vidim da vijesti gotovo da i nema, situacija je toliko očajna da je tportal pokupio moj tekst o Svetom Krševanu, drugifilm HDZovu kapitulaciju, a i Nebojša me ishvalio na Jutarnjem u svojoj blogovaonici.

Anyway, ako bacite pogled na novine, čini se da će neki genije snimati film o Ante Gotovini (na moje opće čuđenje, to nije Jakov Sedlar) – nemam neki stav o Gotovini, osim što me bezgranično iritira flip_flop stav HDZa oko njega. Prvo su ga htjeli braniti do zadnje kapi krvi (vidi dokaz A; snimka sa splitske rive), potom su ga spakirali na prvi avion za Hag (ok, nakon što su ga našli za večerom u stranom hotelu), da bi sada krenuli davati jamstva, ugrađivati čipove i tko zna što sve ne. Eh, i sada, dok imamo optuženika koji nije niti nepravomoćno oslobođen, netko ide snimati film o njemu podgrijavajući valjda pritom domoljubne note u nama. Nekako mi se ne čini to kao dobra ideja.

Kalmetin vozač je optužen za reketarenje, još jedna fascinantna akcija našeg pravosuđa koje je došlo do vozača ali nije krenulo dalje. Kalmeta se kune da pojma nema tko je taj vozač unatoč dokazima u suprotno. Za dokaze bih ja recimo uzeo slijedeće činjenice; da je Miočić bio Kalmetin vozač od početka devedesetih, da su prošli po priznanju Božidara Kalmete stotine tisuća kilometara zajedno (ako automobil putuje brzinom od 100km/h cijelo vrijeme, i prođete 100.000km da li znate koliko ste vremena proveli u automobilu? vi i vozač – proveli su skupa toliko vremena da se i ljubavna romansa mogla stvoriti, trajati i puknuti u tom razdoblju), totalno je zanimljiva koincidencija da oni i stanuju (navodno) ulaz do ulaza u Zadru, ukratko – eto jednog omanjeg niza koincidencija koji Kalmenti nisu dovoljni da javno kaže kako nekoga poznaje. Ako s vozačem nakon 13 godina nije na ti, pitam se koliko je trajalo da se upozna sa suprugom?

Registar hrvatskih branitelja neće biti objavljen. Budimo iskreni, to nikako ne odgovara HDZovcima jer bi se neki mogli početi pitati otkuda njihovi susjedi na popisu. HDZovo odbijanje objave te liste je čisto interesne prirode unatoč tome što je preduvjet za raščiščavanje s prošlošću i raznim invalidima, vojnicima i generalima koji rata vidjeli nisu, osim eventualno na televiziji (ili kao što je to Sanader rekao s govornice sabora HDZa kako je on “držao hotline s hrvatskom” u vrijeme svog boravka u austriji – ako ga strijela Božja nije tada pogodila onda ne znam kada hoće). Ja imam genijalni prijedlog za taj popis. Neka netko uzme taj CD, lijepo ga ZIPne i pogleda na pollitici kako se šalju anonimne poruke i neka internet zajednica obavi dio društveno korisnog posla pa makar on bio protuzakonit. Postoje trenuci kada je javni interes iznad zakona i ako je ikada bilo takvog trenutka onda je to s ovim popisom branitelja. Još je Bozanić lijepo rekao “na dijelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”. Eto, slušajte Bozanića i barem jedan nacionalni problem riješen. Naravno, ako takav popis ikada osvane na internetu, to će biti velika frka i panika, no mislim da je i to daleko bolje nego dugoročna tišina koja slijedi ako popis ne bude objavljen.

Eh i zadnje na popisu je stav Friščića kako bez koalicije HSS i HSLS neće biti formiranja nove vlade (naravno, ako prođu izborni prag). Kako mnogi komentatori na pollitici primjećuju i HSLS i HSS su se pretvorili u interesne skupine koje promoviraju osobe u stranačkim vrhovima. Pankretić se u Jastrebarskom neki dan derao s pozorniceprotiv koncesija i okrupnjavanja, govoreći o budućnosti malog seljaka i tko zna čega. HSLS pak upire na činjenicu da su povukli svoje nadzornike iz nadzornih odbora (iako su mudro zaboravili upravne odbore); no na terenu stvar stoji tako da je HSLS donekle jak na mjestima gdje imaju lokalnu samoupravu (dakle Varaždin i Bjelovar, iako u Varaždinu je više situacija kohabitacije između Čačića i Čehoka nego stvarna snaga HSLSa), odnosno HSS za koje glasaju oni čiji su djedovi glasali za HSS. HSS i HSLS su stranke koje zajedno dobiju manje glasova nego svaka posebno i kako sam to davno rekao, oni su si međusobno zaslužili jedni druge. I još da se nadovežem, smatrao sam kako je Tomčić veliko zlo za HSS, stranku koja je svojevremeno pretendirala da bude treća ako ne i druga stranka u državi, no sada kada sam vidio Friščića na djelu (s jasno istaknutom cijenom na čelu), vidim da se uvijek može ići dublje i niže. Niski su standardi ali ima prostora da budu još niži.

Kada smo već kod anketa i pozicije stranaka, HNSov monumentum se pomalo istopio i čini se kako od njihovog plana od 20ak zastupnika neće biti ništa. Prednost koju je Čačić stekao u prvim mjesecima svoje kampanje istopili su se nakon isticanja Jurčića (a definitivno nakon Milanovićeve pobjede) i nije mi jasno kako to da i dalje inzistiraju na premijerskom kandidatu, valjda znaju što rade. Kužim ja logiku da su sve karte stavili na Čačića, no istovremeno mislim da s postojećom pozicijom u anketama birači prije ili kasnije moraju doći do zaključka da je to nerealan stav i da masovno krenu napuštati brod. Vrijedi spomenuti da su po IRIjevom istraživanju, upravo HNSovci most likely skočiti s broda i glasati za nekog drugog. HNS je vjerojatno mislio zahvatiti skoro pa iščezlo biračko tijelo HSLSa, a HSSovci su čini se ionako prolupali – no tih birača je sve manje i manje, i koliko ih god malo ima čini se da im unatoč uobičajenim tržišnim kretanjima cijena svakodnevno pada. Znam, horoskop za HNS nije dobar ali situacija je jednostavno takva.

Moji prijatelji HDZovci pak lutaju. Došao sam nedavno do zaključka kako je primjerice SDP politička stranka, HSS, HSLS, HNS ili HSU su interesne stranke, a HDZ je nacionalna stranka. HDZovci naime nemaju prepoznatljivi politički program, oni jesu nominalno dio europske pučke stranke, no kao demokršćani konzervativci ne zalažu se baš previše za demokršćanske konzervativne vrijednosti poput kapitalizma, i neoliberalizma, nego pak koriste državu kao sredstvo distribucije dobara što nas objektivno čini posljednjom socijalističkom državom u europi (to što se zovemo drugačije ne znači da to doista i nismo). Istovremeno, HDZ po svaku cijenu mora izboriti novi mandat (iako, da su imalo pametni lijepo bi isfingirali malo izborne borbe pa onda u četiri godine oporbene hladovine sakupili snage i onda slavodobitno uveli hrvatsku u europu u onom drugom mandatu jer ne vidim da ćemo u europu u slijedeće četiri godine). Ivo se javno i manje javno odrekao praktički cijelog tima (što mu i nije baš nužno najmudrija odluka, svi mi kužimo da je ova vlada sastavljena od čudnih likova, još čudnijih životopisa i upitnih životnih iskustava i vrijednosti – no javno priznati da ovi ne valjaju i da će nabaviti nove eksponente teško da može dobro proći pokraj bilo kojeg imalo pametnijeg HDZovog birača kojih, na njihovu sreću, čini se nema previše). Priče o Miočiću ili famoznom Maestru nikako ne pomažu HDZovoj vladi, kako je to lijepo Milanović rekao, nijedan normalni premijer ne bi u bilo kojoj godini svoje vlade priželjkivao korupcijsku aferu poput ove u HFPu, a osobito ne u izbornoj godini; način na koji je to Sanader proglasio uspjehom svoje vlade je totalno promašen i tek tražim osobe koje su nasjele na foru. Podsjećam da je cijela akcija koštala oko 10mil kuna, a da su primjerice Gotovcu dokazali da je dobio peku i da je bio u Monte Carlu (cool :), biti će super ako uopće uspiju vratiti pare koje su dali za mito (jer te novce nisu našli). Toliko o našem pravosuđu. Na djelu je i popravljanje imagea, rebalansne igre su začepile neka usta, a i tiskani mediji (isti oni koje ćemo čitati na plažama i koji će barem podsvijesno diktirati naše ponašanje) projiciraju nam slikice naših vlastodržaca, jučer je tako izašla srcedrapateljska priča o Čobankoviću koji je svoju suprugu upoznao na vjeronauku, a prije desetak dana je i Ivica Kirin aka. Kiro prosviro dobio intervju u Globusu na impresivnih osam stranica. Slovima: osam stranica. Expect more!

Eh i malo o SDPu (da ne bi bilo da sam ih zaobišao), SDP trenutno jedri na sjajnim rezultatima anketa koje su toliko dobre da niti oni sami valjda u njih ne vjeruju, SDP bilježi popularnost koju nikada nije imao, no isto tako treba uračunati da je riječ o telefonskim (a ne terenskim) anketama dok je dobar dio HDZovog biračkog tijela po raznim seocima gdje telefona možda i nema ili ti ljudi na telefon nisu voljni razgovarati. Ako me sjećanje ne vara, ciklus IRIjevog istraživanja kreće krajem kolovoza i početkom rujna bi mogli imati slijedeće IRIjeve rezultate koji će vidjeti kako biračko tijelo diše svega tri mjeseca prije izbora. Puno je energije potrošeno da dokaže kako Milanovićev stav o dijaspori šteti SDPu, što je donekle i točno, no ankete pokazuju da preko 60% birača podržava stav o (ne)glasanju dijaspore, a ja sam nekako duboko uvjeren da je hercegovačka dijaspora i sama toga svjesna ali ne smije “reć”. Ako je tim stavom i otvaranjem teme Milanović naštetio interesima SDPa u dijaspori (a ja baš i nisam siguran u to), sasvim sigurno je otvorio temu koja jasno i dijametralno razlikuje SDP od HDZa (čijih 4 zastupnika iz dijaspore znače biti ili ne biti u slijedećem sazivu). Druga tema koju mediji plasiraju kao bolnu je pitanje Jurčića kao kandidata za predsjednika vlade što je kao znak slabosti i tko zna koje gluposti. Meni se to već odavno čini kao super ideja (puno ranije nego što se ta mogućnost uopće otvorila) jer je hrvatska parlamentarna demokracija a sabor u ovome času na demokraciju ove zemljeima isto onoliko utjecaja koliko i kristalni luster u saborskoj dvorani (dakle: ne previše, tamo je, lijepo izgleda ali to je to). Naša demokracija se iz predsjedničkog sustava degenerirala (u suprotnosti s ustavom) u kancelarsku državu i to nije bila intencija. Ili mijenjamo ustav pa legaliziramo postojeće stanje ili idemo prema parlamentarnoj demokraciji.

Mene recimo frustriraju neke stvari oko sabora; da li ste znali da svaki zakonski prijedlog koji dolazi iz sabora (dakle primjerice od oporbenih predlagača) mora ići u vladu na mišljenje? Logično rekli bi, ako zakonodavno tijelo daje prijedlog zakona po kojem izvršno kasnije mora djelovati, logično je da ih se barem pita za mišljenje. No problem je u tome da vlada nema rok u kojem se mišljenje mora dati, pa tako u vladi valjda postoji cijeli ormar prepun zahtjeva na koje se ne odgovara (toliko o demokraciji). Ili, znati li koliko je amandmana na proračun (kojeg smatram valjda najbitnijim dokumentom kojeg sabor može donijeti uz izuzetak samog ustava) ukupno usvojeno? A koliko oporbenih? Recimo samo da ako 20 godina radite u pilani i dignete sve preostale prste koje imate na ruci i dalje imate više prstiju nego amandmana koji su prošli proračun.

Eto, toliko lamentiranja za danas.

Misao dana:
I wonder if I’ve been changed in the night? Let me think. Was I the same when I got up this morning? I almost think I can remember feeling a little different. But if I’m not the same, the next question is ‘Who in the world am I?’ Ah, that’s the great puzzle!