Toyota Avensis D-4D 180 Clean Power (samo za odrasle)

Protekli vikend sam se ogrebao za testiranje najjače i najbolje opremljene Toyote Avensis D-4D 180 Clean Power. Auto sam provozao nešto sitno po Zagrebu u uvjetima gradske vožnje, no većinu vremena sam proveo na autocesti i to na relaciji Zagreb-Zadar (i natrag).

Toyotin Avensis se na tržištu nalazi već nekoliko godina, i ako je postojala zamjerka na taj automobil to je bio relativno loš izbor motora osobito diesel motora. Nakon uobičajenog redesigna koji se desio prošle godine, dosadašnji diesel motor od 116 konja zamijenjen je s čak tri nova i to od 126, 150 i 177 konja. Ovo je bitno jer se Avensis nalazi u kategoriji više srednje klase gdje su ostali konkurenti već godinama imali u svojoj ponudi bitno jače diesel motore, pa se stoga Avensis nije mogao natjecati u samom vrhu kategorije kojoj pripada.

Toyota Avensis nije agresivni sportski automobil već svojim dizajnom spada u grupu decentnijih obiteljskih i poslovnih limuzina, ako tražite uzbudljivije automobile a želite se zadržati na Toyoti, tada preporučam da pričekate svibanj od kada će na našem tržištu (napokon) biti dostupan i Toyota Lexus IS koji u svojoj diesel varijanti koristi istovjetni motor kao i testirani Avensis, a njegov izgled mogu opisati samo kao opaki (nisam se imao priliku voziti u njemu, ali sam ga dobro pogledao u auto salonu i auto je mrak).

Anyway, ne bih vam sada htio pisati o aluminijskim letvicama, preciznim hodovima mjenjača ili prostranim ptrljažnikom i bogatom ponudom pretinaca, nego bih samo vrlo kratko napisao nekoliko stvari koje su mi se na ovome automobili dopale. Kao prvo, Avensis je bitno viši automobil od mojeg (Peugeota 406), vozač se očigledno nalazi na dosta višoj poziciji pa je pogled na cestu nešto bolji, retrovizori su velik a retrovizor u kabini ima automatsku prilagodbu noćnoj vožnji. Sjedala, kao uostalom i cijeli auto su bitno “tvrđi” od mojeg trenutnog vozila – ovo samo po sebi ne znači ništa, no moje iskustvo kaže kako je u gradskoj vožnji OK imati auto mekanog ovjesa, no kada se radi o dužim putovanjima (kojima sam sklon), tvrđa sjedala i bitno tvrđi amortizeri su dobrodošli – još ako sjedalo poput ovog na Avensisu ima i onaj podesivi lumbalni dodatak koji vam gura leđa – tim bolje, jer to znači da nakon 1.000km provedenih za volanom možete samostalno hodati.

Iako znam da tempomat više nije neki pretjerani luksuz, ovo je prvi automobil s ručnim (šesterobrzinskim) mjenjačem koji je imao tempomat pa bih i to naveo kao pozitivnu stvar. Audio sustav je vrlo dobar i ima šesterostruki CD changer koji osim audio prima i MP3 i WMA diskove (nema priključka za iPod).

Kao donekle nebitno, vrijedi spomenuti da upravljačka konzola ima nekoliko razina osvjetljenja koje se automatski podešava prema uvjetima vožnje – ovo se možda i ne čini osobito kritičnim, no pri naglim prijelazima u i iz tunela niti u jednom trenutku ne gubite preglednost konzole što se možda ponekada može pokazati bitnim.

Biser cijelog automobila je naravno motor, 177 konjskih snaga i 400Nm diesel motora. Auto doslovce ide kao raketa i ako pošteno stisnete papučicu gasa bez ikakvog problema ga možete natjerati da “zašlajdra” u prijelazima između prve i druge ali i druge i treće brzine. Auto ubrzava nehumano. Na prijeđenih nešto više od 700km koliko sam napravio u ta četiri dana prosječna potrošnja je bila 9.6 litara što je puno, no ako podijelim s vama podatak da sam autocestu Zadar-Zagreb prošao prosječnom brzinom većom od 160km/h – uključujući benzinsku stanicu i tunele kroz koje sam se vozio po propisu onda će vam biti jasno da auto definitivno nisam štedio, dapače… Fotoalbum s dokazima najmanje četiri županijske policijske uprave vjerojatno su već u pošti :). U normalnim uvjetima ne vozim auto niti slično kao što sam to učinio ovaj vikend, ali ne znam kako da objasnim kako Avensis fino klizi po autocesti, jednostavno se nisam mogao kontrolirati.

Avensisov diesel motor ima cijeli niz sa sobom povezanih zanimljivosti. Kao prvo, to je diesel motor s uvjerljivo najmanjom kompresijom od svih diesel motora (kompresija od svega 15.8:1), ako to iskombinirate sa smanjenom težinom motora (kažu, a ja prenosim da je to najlakši motor od svih trenutno komercijalno dostupnih motora u toj klasi) i još nekim dodacima koji smanjuju vibraciju motora shvatiti ćete da se u Avensisu možete voziti 180km/h, slušati muziku i ugodno razgovarati bez da se morate derati kako bi vas suvozač dobro čuo.

Ovaj motor je poseban i po tome što koristi piezzo električne dizne za ubrizgavanje goriva, a koje u jednom ciklusu paljenja ubacuju gorivo i do 5 puta (što je opet neki rekord), a svijećice koje su zadužene za paljenje griju se na temperaturu do 1175 stupnjeva C (da, ovaj auto ima svijećice, no one funkcijom nisu iste kao u benzinskim motorima) – tako da je krajnji efekt iznimno kvalitetno sagorijevanje smjese, manja buka prilikom eksplozije te uvjerljivo najmanja količina štetnih plinova koje izlaze iz automobila. Eh i kada na sve to skupa dodate varijabilni turbo punjač (koji je doduše standard na svim novijim common rail diesel automobilima – no fora je da vrlo često u prospektu napišu kako imaju varijabilni turbo punjač, dok u stvarnosti punjač ima samo dva položaja, dakle donji minimum da možete uopće napisati da je varijabilni – u Avensisu je instaliran turbopunjač koji doista ima daleko više od dva položaja).

I sada, da vas ne davim previše (a detalje možete pročitati ovdje), dodao bih još samo da sam negdje pročitao kako je Avensis automobil koji se u engleskoj prodaje s najpovoljnijom klasom osiguranja u odnosu na štetu – to ukratko znači da je procjena osiguravajućih društava kako će prilikom nekog sudara biti najmanja i najjeftinija za popraviti. Od 1. siječnja slijedeće godine tržište osiguranja u hrvatskoj je liberalizirano i za pretpostaviti je da će jedan od kriterija za cijenu osiguranja biti upravo i ovo, još ako na to dodate i nadolazeće takse na onečišćenje okoliša, Toyota Avensis D-4D 180 Clean Power se čini kao sasvim solidan odabir.

Naravno, auto nije bez zamjerki koje su možda minimalne, ali čisto da ne bi mislili kako ih nisam pronašao. Konzola između prednjih sjedala mi se učinila prekratkom i preniskom, pa ruka nekako nespretno visi ako je već nemate na upravljaču. Isto tako, definitivno zamjeram maleni rezervoar od 60ak litara koji je za impresivnih 15 litara manji od mojeg trenutnog što se u nekoj suvisloj vožnji bez problema može pretvoriti u dobrodošlih 200km autonomije. Nedostatak audio ulaza za iPod je također (barem meni) veliki minus. No najkritičniji parametar je u stvari odnos cijene i dobivenog. Naime, testirani automobil košta gotovo 35.000eur što je poprilična cifra čak i za auto s tom razinom opreme, osobito ako znamo da je prvi niži model 5.000eur jeftiniji, a razlikuje se samo po tome što ima diesel motor s 27 konja manje, nema satelitske navigacije (koja ionako nema karte za hrvatsku pa osim lijepog ekrana nemate baš što previše u nju gledati) i kotači su malo drugačiji. Rado bih vozio ovog Avensisa, no racio kaže da je verzija opreme SOL i 150 konja sasvim ok.

(disclaimer: prošle godine u kolovozu na dvotjedni test sam dobio Toyotu Prius o kojem sam napisao cijelu seriju tekstova koji su započeli s “Tko je ubio električni auto“, “Zašto hibridni automobili“, “Toyota Prius, ultimate gadget“, “Umjetnički dojam“, “Ekologija i ekonomija” i finalni “Epilog“. Na moje traženje dobio sam na isti način i ovaj Avensis iz jednostavnog razloga što je to automobil koji me interesira – Avensis je auto kojeg bih rado imao i odabir je rezultat nekakve prethodne pripreme pa su stoga i očekivanja bila velika i nije čudo da je moja ocjena automobila pozitivna. Toyota nije platila ovaj test, a duboko sam uvjeren da se pojavite kao imalo ozbiljan kupac i vi bi imali prilike voziti Avensis preko vikenda.)

Misao dana:
Never drive faster than your guardian angel can fly.