Hitrorez (some action required)

ja bih svakako u propise nadodao sto je to tocno imovina, da ne bude previse trkeljanja u buducnosti oko toga. dakle, satovi, knjige, bunde, golf iz 76. (taj se vec moze klasificirati kao oldtimer) itd itd itd.

dakle, nema rezanja, vec treba sve ukinute propise nadomjestiti s barem jos toliko novih. zivjela birokracija i pricam-ti-pricu drzavnici, politicari, vlast, oporba i stanovnistvo.

zakljucak: treba mijenjat’ ljude, a ne propise. cemu propisi ako ne postoje instrumenti da ih se provede? i cemu propisi koji uvijek idu na stetu onih koji ih se pridrzavaju, a oni koji rade normalno ne mogu izaci na kraj sa bezlicnim birokratima koji uglavnom vrlo osrednje rade svoj posao.

ima li neko mjesto, ured, web ili dobra aktivisticka dusa kojoj mi laici mozemo poslati jednostavnu primjedbu pa da umjesto nas to ispuni. rado bih ulozio vrijeme u ispunjavanje upitnika no trebao bih prije toga prouciti jos podosta toga kako bih mogao ozbiljo ispuniti upitnik, a to ne stignem. ono sto ja zelim reci je: ukinite RAD-1 i RAD-1G! ali ne osjecam se kompetentnim da ispunim cijeli upitnik.

Vi momci opet po tavanu.
Pitam se što je to hitrorez u času kada nam Vlada (vjerojatno uz litru i vodu) predlaže “Bandićev zakon” a onda ga povlaći jer je Bandić kukavica.
Zašto ne postavite pitanje kako smo došli u situaciju da nam je potreban hitrorez.
pozdrav MiP

Hitrorez je svakako projekt koji ima dobar cilj i to je zaista najkvalitetnija ideja ove Vlade od koje bi svi mogli imati koristi ako se dobro izvede. Ali, mogu mu se staviti primjedbe koje mogu zvucati zlobno, ali zapravo nisu takve. Naime, manjkavosti z propisima mi svi zapazamo tek kad se s njima direktno susrećemo, ne prije. A i tada, ako smo laici, pomalo brinemo da nase zapazanje nije dovoljno kvalitetno da polemiziramo s nekim tko je upucen u propise. Ja sam citao sudjenje Kutli za slucaj Tisak. Na osnovi toga mogu reci, a pazljivo sam to citao, da je i Kutlina obrana jedna zla manipulatorska ekipa od puno rijeci, kao sto ni sud nije bio u stanju probiti se kroz potpuno nejasne propise o odgovornosti za bstetu koja je poduzeću načinjena. Nitko odgovoran, malne da je taj pojam ostatak društvenog vlasništva. Otprilike u tom duhu diskutira i Jakša Barbić. Uostalom, on je nedavno branio Plivinog Čovića kad je usred procesa preuzimanja Plive signalizirao javno (realizacijom opcijskog ugovora) treba li na odredjenom stupnju kupiti ili prodati, što je s obzirom na Čovićevu insidersku poziciju protivnu duhu propisa o preuzimanju. Slična je situacija i sa slučajem Verona, gdje se Ante Samodol zaprijetio u televizijskoj emisiji da će tužiti čovića zbog uskraćivanja javnosti informacija osjetljivih za ulaganje, ali na kraju od toga nije bilo ništa. Primjer Damira Polančeca, koji dok je potpredsjednik vlade koristi svoje privatne opcije, školski je primjer sukoba interesa i čim postoji taj pojam, postojao zakon ili ne, Polančecov se slučaj pod njim podrazumijeva. Medjutim, u Hrvatskoj se gleda kako da se dokaže da taj slučaj nije upisan u zakon. Tu je apsurd priče. (Apsurd je, naravno, i da u Vladi kao ministar graditeljstva sjedi vlasnik graditeljske firme, a ministar trgovine je vlasnik trgovačke firme.)
Da skratim, što hoću reći. Daje se javnosti mogućnost da tobože iznese prigovore na odredjene propise. Potom će to elita izmedju sebe filtrirati u svojem interesu, a ljudima će reći – imali ste priliku, niste je iskoristili. Ta manipulatorska logika iskorištena je i u privatizaciji.