Svi premijerovi satovi

Priča o satovima premijera Ive Sanadera je u najmanju ruku zanimljiva i započela je u posljednje vrijeme svoj vlastiti život; na staru godinu temu je čini se razbio Jutarnji list svojim tekstom Tik-tak hrvatskih političara. Ono što se odmah potom desilo je diskusija o tome da li je premijer trebao navesti svoj sat u imovinskoj kartici?

Moje je mišljenje da svaka imovina ma koliko god ona fizički malena bila, a ako predstavlja značajnu ili neuobičajeno veliku vrijednost mora naći svoj put u imovinsku karticu. Nažalost, vlada umjesto da prizna svoj propust branila se kolektivnom glupošću jer svi naši ministri koliko ih god imamo (uz vjerojatno izuzetak Ane gogo Lovrin) su u zbornom pjevanju po kojem je HDZ poznat javnosti poručili kako u imovinskoj kartici nema rubrike za satove (a spomenuli su odmah i sagove, antikni namještaj i tome slično).

Ne ulazeći u diskusiju o tome da li Ivo Sanader smije imati skupocjeni sat, a ignorirajući etičke kočnice koje bih recimo ja imao noseći takav sat u zemlji s tolikom nezaposlenošću, tako malenim mirovinama i opterećena diskusijama o mitu&korupciji, mislim da im taj potez nije trebao. Potom, vrijedni ljudi iz Nacionala su pregledali svoj foto arhiv i umjesto dva sata koje je identificirao Jutarnji, otkrili su cijelu kolekciju koja po njihovoj procjeni vrijedi impresivnih 150.000 EUR.

Ivo je bio pametniji ovaj puta, ali ne previše, u rijetkom obraćanju javnosti javio se Vladin ured za odnose s javnošću (usput rečeno, da li se itko sjeća bilo kojeg drugog priopćenja koje je taj ured izdao, ja se ne mogu sjetiti), koji nije zanijekao Ivinu kolekcionarsku strast nego je to opravdao srcedrapateljskom pričom Ratka Mačeka kako je premijer prvi sat dobio s 14 godina te se potom zaljubio u satove koje od onda navodno marljivo sakuplja.

Kažem NAVODNO, jer je letimičnim pregledom kataloga proizvođača satova sasvim jasno kako je dobar dio ove kolekcije nastao u posljednjih nekoliko godina, a definitivno nakon što se Ivo vratio iz arbaita u Austriji. Najmanje jedan model je u proizvodnju ušao u prošloj godini.

I posljednje, u očiglednom znaku pomračenja uma i gubitka svake kontrole, Ivo je zazvao aveti prošlosti kroz posljednji paragraf priopćenja koji je toliko smiješan da ga prenosim u cijelosti kako bih ga ovjekovječio na ovome mjestu:

Odbacujući u cijelosti spomenute tendenciozne napise, Vladin Ured za
odnose s javnošću uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite,
nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava,
pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav
socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i
egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako
poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi
stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u
kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim
medijskim hajkama, stoji u priopćenju Vladinog Ureda za odnose s
javnošću.

Nego, pišući ovo pala mi je na pamet jedna druga misao. Sve ove afere (riješene i neriješene) koje su šarale HDZom u posljednjih nekoliko godina toliko zamaraju javnost i glasača da se teško više okrenuti a da svakoga dana ne izleti neka nova glupost (a što je najbolje, čini se da naš vrijedni i dobro plaćeni Ratko uspijeva sam sebi natovariti aferu za aferom na vrat – valjda da opravda povišicu, tko bi ga znao). Ukratko, donekle smo oguglali (eto, koristeći ovu riječ skužio sam kako je riječ google starohrvatska a predstavlja brojku koja je toliko velika da je ne možemo pojmiti) na cijelu tu tiradu afera. No pitam se, koliko takvih afera mora biti da Ivini inozemni partneri počnu Ivu zaobilaziti u širokom luku? U kojem času osoba opterećena tolikim aferama postaje uteg (TM by drIvo) na satu europskih integracija?

Misao dana:
Time hasn’t stopped for any troubles, heartaches, or any other malfunctions of this world, so please don’t tell me it will stop for you.