Categories
Business Politika

a complicated song… (3:39, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)

Sjedim na subotnjoj kavi i raspravljam o svemu i svačemo s dva bankara iz treće i četvrto pozicionirane banke u hrvata. Pričamo o svemu i svačemu, od tenisa, preuređivanju stanova pa sve do obaveznih rezervi na izdane obveznice banaka.

To je trenutno tema br. 1 u bankarskim krugovima jer na svaku obveznicu koju banka izda, 55% se mora uložiti u obveznu beskamatnu rezervu kod HNBa, a od preostalih 45% moraš na ime neke druge rezerve uložiti dodatnih 17% i s tim ostatkom onda možeš operirati. To ukratko znači, da od 1.000kn koje je banka “digla”, mogu iskoristiti samo 373,5kn, što pak znači da moraju imati kamatnu maržu od nekih 10-11% da bi uopće izišli na nulu, a kamatne stope su danas u hrvata definitivno ispod 10% (za imalo solidnijeg pravnog subjekta to je nekih 6-6,5%).

Pričali smo i o incijativi koju sam spominjao o “Regulativnoj giljotini” koju je predložilo nacionalno vijeće za konkurentnost, a koja predviđa rezanje besmislenih i nepotrebnih zakona, pravilnika i propisa.

Da bih vam to ilustrirao, dati ću primjer moje tvrtke koja se nalazi u tvorničkoj hali koja je sagrađena prije 1968 godine, dakle praktički četrdeset godina je zgrada na ovome mjestu i u to doba vjerojatno je ova lokacija bila žestoka periferija da bi danas postala maltene centar grada. Nedavno je u našoj ulici prošao plin i ja sam htio skupocjeno grijanje na lož ulje zamijeniti plinskom instalacijom. Obzirom da se radi o prilično velikom prostoru (nekoliko tisuća m3) ušteda od grijanja plinom bi praktički opravdala investiciju unutar jedne sezone grijanja. No, kažu propisi, da bih mogao spojiti industrijski priključak plina kakav je meni potreban (a industrijski je svaki onaj na koji je spojeno trošilo veće od 50kW ili dva etažna bojlera) morate imati građevnu dozvolu. Nije da ja nešto moram sagraditi, sve što meni treba je u stvari drugačije plinsko brojilo, no građevinska dozvola je svejedno potrebna.

Da bi dobili građevnu dozvolu, osim dozvole MUPa (što donekle mogu razumjeti jer je MUP odgovoran za vatrogasce, a ovi pak moraju imati neku evidenciju požarnog rizika – ili se barem nadam da ga imaju) morate imati i cijeli niz drugih dozvola uključivo i dozvolu HTVa ili HTa (ili od jednog i drugog) kojom će oni potvrditi da moj dimnjak ne smeta njihovim signalima (ili tako nekako). Nije u cijeloj priči uopće bitno da je moja hala tu već četrdeset godina, ili da je dimnjak odavno dio gradskog obzora (ako dimnjak visok 8m možete uopće uočiti), nego da nekome činovniku u privatnoj tvrtci morate podasrijeti brdo papira temeljem kojeg vam on mora dati dozvolu koja niti po jednom kriteriju nije bitna.

To je vjerojatno jedan od 12.000 bespotrednih propisa koji bi se mogli odmah ukinuti. Da bih ja dobio tu dozvolu, moram zaposliti ljude koji će pripremiti dokumentaciju, koju potom moram poslati na odgovarajuću adresu, koju će potom netko tamo distribuirati po hodnicima HT/HTVa da bi došla do bravog birokrate koji će kroz koji tjedan uz malo sreće napisati dozvolu koju ionako ima u templateu na svom računalu (izmijeniti će adresu i naziv tražitelja i to je to). Da bih ubrzao proceduru, ja potencijalno mogu stimulirati nekoga tko pozna nekog drugog da se cijela operacija hitro izvede. Ovakvim propisom, birokracija je namnožila birokraciju, gube se strašne količine vremena (rekli bi u Toyoti otpad) i općenito proizvodimo maglu, strateški hrvatski izvozni proizvod.

Misao dana:
I was walking down fifth avenue today and I found a wallet, and I was gonna keep it, rather than return it, but I thought: well, if I lost a hundred and fifty dollars, how would I feel? And I realized I would want to be taught a lesson.

Categories
Blog Internet

space oddity [Live]… (4:14, Flying Pickets, The Best of the Flying Pickets, 1991)

Imam nekoliko zanimljivih štoseva (features-a što bi rekli englezi) na ovome blogu.

Kao prvo, svi postovi su dostupni kroz arhivu koja je kronološki organizirana. Prebacio sam si sve postove od rujna prošle godine, uključivo i neke druge postove koje smatram značajnima. Svaki post je uguran u jednu ili više kategorija. Pokraj svake kategorije postoji i broj postova koji se u kategoriji nalaze. Osim toga, postove možete pretraživati kroz “search” funkciju koja je također dostupna. A ako vam niti to nije dovoljno, imam i tag-ove. Tagovi su trenutno all_the_rage na internetu i u principu slični su kategorijama ali su daleko opsežniji; primjerice ja u svojim postovima koristim brdo nekih ključnih riječi (npr. imena ljudi koje spominjem u tekstu) i to koristim kao tagove. Popis najčešće korištenih tagova možete vidjeti u desnoj kolumni, a ako kliknete na stranicu “ključne riječi”, vidjeti ćete moj tako zvani tag cosmos gdje su pokazani svi tagovi iz moje baze i što je tag češće korišten to će taj tag biti ispisan većim slovima.

Browsanje po tagovima je zarazno i na neki način se vrlo brzi iskristalizira o čemu se u stvari ovdje piše i koje teme prevladavaju. Ako Vas interesiraju tagovi malo više, predlažem da posjetite i technoratijeve tag stranice.

Misao dana:
Follow the white rabbit.

Categories
Blog

the proposition… (3:26, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

By popular demand (pita neutrino) samo da obrazložim razloge za samostalno blogiranje.

Pretprošle subote došao sam u ured (subota mi je dan za eksperimentiranja i papirologiju) i da me netko pitao prije toga što ću raditi ne bih znao dati kvalitetni odgovor. Malo sam pregledao siteove koje gledam i inače i puklo mi je u glavi te sam registrirao domenu i instalirao wordpress blog softver.

Ideja se jednostavno dogodila, psihologija inače kaže kako prvo doneseš odluku pa onda naknadno racionaliziraš zašto si je napravio. Oduvijek sam htio imati domenu na internetu. Tj. ja sam inače na internetu jako, jako dugo – moja prva email adresa mi je “odobrena” tamo negdje 1987-1988 godine, dakle u doba kada si morao imati dozvolu za pristup internetu jer je to bilo jako skupo i valjda zato jer nikome još nije bilo jasno čemu internet točno služi ili što to uopće je.

Moja tvrtka je imala jedan od prvih stalnih linkova na internet, bili smo prvi modem na drugoj polici u tadašnjem hinetu ili kako se to onda zvalo, a cijeli hinet je tada stao na jedan jedini rack (to je bilo tamo negdje 1994-1995), onda sam imao svoje prste u nekim internet projektima od kojih sam odustao, no unutar moje firme je apsolutno sve bilo podređeno umrežavanjima i elektronskoj komunikaciji tako da je internet sastavni dio mog posla iako se internetom uopće ne bavimo (dapače, mi smo u industriji u kojoj internet nije nužno dobrodošao).

Blog sam krenuo pisati iz razloga koje sam naveo, vrlo često kažem kako muškarci nikada ne narastu nego su im samo igračke skuplje, i blog je vjerojatno jedna od mojih jeftinijih igračaka. Imam tu naglašenu potrebu za izjašnjavanjem o nekim temama pa je blog nekako logični alat da to i napravim.

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci moj blog je postao fokus nekih meni zanimljivih događanja, pa sam odlučio da sve skupa treba staviti na malo ozbiljniju razinu i vlastita domena je jedan od načina da to postigneš.

Budućnost ovog bloga je sada upitna, jer ako me neće nitko čitati neću ga više niti pisati, nemam namjeru postati slijepo crijevo interneta i koristiti blog kao rezervoar za istovar svojih frustracija. No kako je to jedan lik kojega neću imenovati lijepo napisao; ako imam blog koji ne može preživjeti bez blog.hr-a, onda je pitanje za koga ga uopće i pišem (ne nužno tim riječima ali to je otprilike poanta).

Ukratko, kao i obično,  odlučio sam se za hard_way.

Nemam namjeru odustati od blog.hr-a, pitanje je samo opsega ili načina kako ću to organizirati.

Misao dana:
People are more violently opposed to fur than leather because it’s safer to harass rich women than motorcycle gangs.