U današnjem Jutarnjem, Inoslav Bešker piše o primitivizmu i mržnji kocentriranoj u komentarima na Jutarnjem i Večernjem.
Categories
Month: October 2006
Naletio sam na Pulsovo istraživanje o globalizaciji koje je postavilo tri jednostavna pitanja i odgovori koji su hrvati dali (uzorak od 1.000 ljudi) je u totalnom raskoraku s odgovorima koje su dali ispitanici u 63 druge države svijeta (ovo istraživanje je dio Gallupova globalnog istraživanja).
Prvo pitanje je glasilo da li ispitanik smatra da je globalizacija dobra ili loša stvar za hrvatsku? Svega 18% ljudi smatra do dobrom stvari, 31% lošom, 35% neutralnom a 16% pojma nema. Usporedbe radi, u Africi 71% ljudi smatra da je globalizacija dobra stvar, 9% loša, 11% neutralna a 9% ne zna. Svjetski prosjek je 38% dobra, 15% loša, 31% neutralna i 16% ne zna.
Drugo pitanje je glasilo o tome što ispitanici misle o stranim ulaganjima u hrvatsku? Svega 33% ispitanika smatra to dobrim, a 50% opasnim. Opet, afrički prosjek je 74% smatra investicije dobrim i korisnim, 19% opasnim. Svjetski prosjek je 51% za i 32% protiv, a interesantno je da se ovaj odnos u kojem je više ljudi protiv nego za zabilježen samo u sjevernoj americi (38:43).
Treće pitanje je ispitivalo tko ima više koristi od globalizacije, bogati, siromašni ili podjednako? Totalno očekivano, 69% hrvata smatra d su to bogati, 1% da su to siromašni, 14% podjednako, a 15% je i dalje clueless. Svjetski prosjek je 58% bogati, 5% siromašni, 21% podjednako i 17% patuljaka pojma nema. Zanimljivo je da i u ovom slučaju hrvatski slijede trend zapada gdje jedino u zapadnoj europi ima više ljudi koji smatraju da se bogati bogate i dalje.
E sada, ono što je meni zanimljivo je to kontriranje hrvatske u odnosu na naše okruženje i na svjetske tokove, odnosno suglasnost naših stavova (barem u nekom općem generalnom smjeru) kao i recimo amerikanci ili zapadni europčani. Ne kažem ja da je jedan ili drugi stav krivi, no indikativno je da prostori kojima je razvoj ekonomije nužan (a to bi bila afrika i azija) su odabrali u cijelosti suprotne odgovore od nas kojima je to također jako potrebno. Može biti da smo pametniji, a može biti i da ljudi u tim krajevima razumiju da sami ne mogu izići iz kaljuže u koju su upali.
No imam ja jednu drugu globalizacijsku priču iz mojeg businessa. Naime u mom poslu posao možete podijeliti an dvije osnovne faze (prvu i drugu), i zanimljivo je kako je prva faza kapitalno strašno intenzivna (govorimo o stotinama i milijunima eura za minimalni pogon), traži malo ljudi i u principu visoko je automatizirana – te postoji druga faza koja također očekuje neke strojeve (koji su ipak daleko jeftiniji), no očekuje puno ljudi. U primjerice nizozemskoj, gdje sam prošle godine obilazio desetke tvrtki koje se bave poslom poput mojeg business se razvio na način da imate tvrtke koje se bave prvom fazom i potom se ostatak posla pošalje u tvrtku koja se bavi drugom fazom. I jedna i druga tvrtka je najbolja u poslu koji obavlja, imaju novaca i investiraju u najmodernije strojeve koji se kupiti mogu.
U hrvatskoj je totalno suprotna situacija; dakle u prvoj fazi kupiš visokoautomatizirani stroj (iz jednostavnog razloga što nemaš stvarnog izbora i moraš kupiti takav pogon), no onda u drugoj fazi tipično pokupuješ ono za što imaš novca, a to su niskoproduktivni strojevi, polovni strojevi ili strojevi koji su kapacitetom primjereni tvojoj proizvodnji.
Fora je u tome da recimo nizozemac iz faze dva ulupa u mašineriju recimo 3mil eura i može proizvesti 15.000 nekog proizvoda u satu, dok recimo mi kupimo dobar stroj, recimo i tehnološki vrlo dobar ali daleko nižeg kapaciteta recimo 500 jedinica na sat. Kvalitativno smo jednaki s nizozemcem, no kada fiksne troškove podijelimo s jedinicom proizvoda ispada da je hrvatski proizvod daleko skuplji (jer neovisno o tome koliko je nizozemac skuplji od hrvata, a to je dokazano faktor 4, njegov stroj je i dalje 30x učinkovitiji i u konačnici njegov proizvod objektivno sadrži svega jednu sedminu cijene rada ugrađenog u hrvatskog proizvoda). Sad but true, rekla bi metallica.
Needless to say, sve ovo je plod nekolicine faktora. Kao prvo, riječ je o tzv. hrčak efektu u kojem poduzetnici pokušavaju sve odraditi pod svojim krovom. Ovo je jedna besmislena strategija jer osim što je nemoguće, ono što se najčešće događa je da umjesto da jednu stvar radite najbolje na svijetu, njih 30 radite prosječno ili loše. Drugi problem je nepovjerenje, zašto bih ja outsourcao svoj proizvod kod drugog poduzetnika (koji se može pokazati kao moj konkurent), kada ovaj može otići mom kupcu i preuzeti posao. I posljednje, poduzetnici međusobno rijetko ili nikada ne razgovaraju, a i kada razgovaraju rade to s figom u džepu, što nikako nije dobro – networking – dakle zajednička suradnja više poduzetnika je u inozemstvu nužnost, a kod nas se ona javlja tek u pojedinim industrijama.
Dakle, dok ne prevladamo tri osnovna problema; “moram imati sve”, nepovjerenje i dok ne sagradimo međusobne veze, nećemo se izdići iz ove naše malene bare u kojoj (barem zasada) čim se netko izdigne, odmah ga srežu u početku.
Misao dana:
There is an island of opportunity in the middle of every difficulty. Miss that, though, and you’re pretty much doomed.
Categories
Tko je Radimir Čačić?
Kao prvo, pitanje je kako se on u stvari zove, obzirom da google search pronalazi dobru količinu odgovora i na Radomira i na Radimira. Više ih ima za Radimira pa ispada da smo barem ovu misteriju riješili.
Radimir je jedan jako zabavni lik. Ako postoji neka od njegovih karakteristika onda je to bahatost i bezobrazluk, naime u više slučajeva, lik je totalno ispalio i njegovu građansku fasadu je vrlo često zamijenio čisti primitivizam, ako mi ne vjerujete, poslušajte malo jinglove na 101 u kojima su ga ulovili vrlo direktno i u mikrofon.
Mimo toga, Radimir je osoba oko koje se veže cijeli niz nikada dokazanih afera pa je s pozicije pravde i pravosuđa totalno čist i na tome mu treba čestitati. Njegova specijalnost je građevina i praktički cijela stranka čije interese zastupa (ili pak stranka koja zastupa njegove interese, još uvijek nisam donio odluku oko ovoga) je organizirana kao građevinska operativa i to je u stvari njegov jedini stvarni prioritet – svejedno da li govorimo o njegovom razdoblju kao ministra u vladi Ivice Račana ili sada kada je Varaždinski župan.
Ono po čemu je Radimir jako zabavan u posljednjih nekoliko dana je njegova samostalna izborna kampanja za premijera. On je naime odlučio postati premijer i zasada čini se da nikakva doza zdravog razuma mu ne može pomoći da promijeni mišljenje, pa sam ja (onako, djelomično začuđen njegovim stavom), odlučio baciti pogled na već spominjano IRIjevo istraživanje i vidjeti kako to HNS u stvari stoji kod glasača. HNS je jedna zanimljiva stranka koja nominalno zastupa poziciju lijevog centra (štogod to značilo) i u dosadašnjim istupima direktno se deklarira uz SDP a isključuje HDZ. HNS je zanimljiv i po tome što je iznjedrio trenutnog hrvatskog predsjednika koji je proteklih 6 godina svoje vlasti iskoristio za distanciranje od stranke koja ga je izgurala kao kandidata (uz podršku SDPa). Iako je teško reći da Stipe bježi od HNSa, ono što je sigurno je da ga mudro prešućuje. Može biti da za to postoji razlog.
Po IRIju, HNSovo biračko tijelo je vrlo slično SDPovom, no biračko tijelo im je dramatično manje i po IRIju svega 8% glasača bi odabralo HNS da su sutra izbori. Njihovu izbornu bazu (totalno očekivano) čini sjeverna hrvatska i primorje s Istrom, dok su u ostalim dijelovima zemlej loše zastupljeni, a podrška je veća što je naselje veće
Ono što je zanimljivo, je da su HNSovi birači uz HSLSovce najneodlučnijih i da ćete HNSovca najlakše natjerati da glasa za drugu stranku (po pitanju o lojalnosti, dakle onome što ste glasali na izborima 2003 i danas, HNS prolazi uvjerljivo najlošije, odmah uz HSLS i HSU koji jedini imaju lošiji rezultat), no isto tako, HNS je najpoželjnija stranka za “drugi glas” (dakle odgovor na pitanje za koga bi glasali ako ne možete glasati za svoj prvi izbor). HNSovci su skloni i koalicijama (s 8% deklarirane podrške i ja bih bio na njihovom mjestu), i najradije bi se vidjeli u društvu s SDPom, a potom s HSLSom i HSSom.
I na kraju, među ostalim pitanjima pojavilo se pitanje popularnosti Radimira Čačića, koji je zaslužio treće mjesto s 12% podrške odmah nakon očekivanog Ive Sanadera i Ivice Račana. Ovo je zanimljivo jer je ta brojka bitno drugačija od brojki kojima se Radimir služi u svojim istupima (gdje tvrdi kako je drugi kandidat s više od 20% podrške) i što je neusporedivo više od broja ljudi koji podržavaju HNS.
HNS je dakle stranka koja ima u stvari samo regionalni utjecaj (i kohabitacija HSLSa i HNSa u Varaždinu je indikativna – nije li čudno da jedna građanska stranka kojom se predstavljaju izgubi u centru njihove moći?) i globalne aspiracije. Svoju kampanju će očigledno temeljiti na osobnosti svoja jedina dva prepoznatljiva kandidata Radimira Čačića i Vesne Pusić, no uporno pozicioniranje Čačića kao premijera odnosno Vesne kao ministrice vanjskih poslova je u najmanju ruku čudno.
Hrvatski izborni zakon je takav da se na izborima bira sabor, a da on pak bira premijera – pa čak i kada bi brojke individualne popularnosti Radimira bile točne, to će se i dalje pretvoriti u relativno loš izborni rezultat, osobito ako se u međuvremenu HSS i HSLS uspiju barem malo sabrati i povratiti dio birača kojeg uporno gube godinama. Ispada kako HNS svoje birače mora tražiti u HSSu i HSLSu, dok SDP ih treba tražiti u HNSu.
Ne treba zaboraviti niti na debakl HNSa u Zagrebu gdje su doslovce ispali s liste, a gdje su se sukobljavali s nenadmudrivim Milanom nekoliko godina što ih je na kraju koštalo i pozicije. Ako malo bolje razmislite, jedina taktika koju je HNS tada mogao napraviti je da se na svaki mogući način distanciraju od svoje gradske organizacije (što su uspješno i učinili), a suradnju s SDPom raskinu kroz najveću moguću aferu koju mogu smisliti.
Iz svega gore navedenog, sasvim je jasno kako Radimir neovisno o tome koliko radišan bio ne može biti premijer u slijedećem sazivu sabora, pa se stoga postavlja nagradno pitanje; što on u stvari želi učiniti s ovom kampanjom?
Misao dana:
Somewhere around the place I’ve got an unfinished short story about Schrodinger’s Dog; it was mostly moaning about all the attention the cat was getting.