Tijekom mog prošlotjednog posjeta Engleskoj posjetili smo dva restorana koja vrijedi spomenuti i na ovoj web stranici.
Prvu večer smo otišli u Japanski restoran, nisam neki autoritet za Japansku prehranu budući da je u Zagrebu nemam gdje upražnjavati osim u Kaptol centru za kojeg mi se čini kako se radi o razmjerno skupom restoranu koji odstupa od uobičajene prakse. Japanski restorani (koliko je moje netrenirano oko to do danas moglo zaključiti) se dijele na sushi restorane u kojima možete jesti sushi – a sushi je sirovo meso u kombinaciji s različitim prilozima (rižom, povrćem, algama) koje uzimate štapićima, namačete u neki od sjajnih umaka i potom jedete. Obzirom da se radi o 100% sirovom mesu, mnogi koje ja poznam smatraju jedenje sushija hrabrošću s kojom ja osobno nemam problema (na kraju krajeva, ja obožavam bifteke koji se još mrdaju na tanjuru :). Druga vrsta japanske kuhinje je situacija u kojoj sjednete ispred stola s grijanom pločom i na kojoj vam japanski kuhar ili kuharica obrok pripremaju ispred vas. Mi smo dakle odabrali ovu drugu opciju i odabrali neki shogunski slijed od osam jela koja su koštala nekih 30+ funti po osobi, a sve skupa smo zalijevali japanskim pivom koje nam neće ostati u predugom sjećanju niti zbog pretjerane kvalitete ali definitivno niti zbog toga što je bilo loše. Pivo je jednostavno bilo, ok – prosječno. Tipična japanska večera kreće s ražnjićima od piletine, salatom a potom i miso juhom, da bi kasnije pojeli komadiće bifteka, obaveznog lososa i škampe, a na kraju sve skupa završavamo prženim povrćem i potom desertom.
Svi japanski restorani u kojima sam do sada bio su mi sjajni jer kod njih nema kompromisa, dakle ili jedete sa štapićima ili ne jedete uopće. Iako sam u kineskim restoranima bio mnogo puta, uvijek se mogla dobiti vilica i nož; no ovdje to nije slučaj. Ako bilo tko od posulge shvati da vam štapići nisu prirođeni odmah priskoče upomoć s nizom savjeta, a ako niti to ne pomaže izvlači se iz džepa gumica i papirić s kojim štapići barem donekle mogu poslužiti kao štipaljka (kao prihvatljivi kompromis).
Japanska kuhinja je očigledno iznimno jednostavna, sve se svodi na nekoliko začina (sol, papar, rižino vino, soja sos, bijeli luk) i hrana se poslužuje jedna po jedna (dakle u pravilu ne jedete glavno jelo i tri priloga istovremeno) i to mi se jako dopada. Također, obzirom da kuhar u pravilu radi performance od svojeg kuhanja/pečenja jedete relativno malene obroke s pauzama tako da se možete solidno najesti a da istovremeno nakon izlaska iz restorana nemate problema s hodanjem (ili otpuštanjem remena).
Drugu večer smo krenuli u jedan od razvikanijih indijskih restorana izvan Birmighama u koji smo bili pozvani od jednog mog poznanika Danca, a sa sobom smo radi dobre mjere pozvali i jednog indijca koji inače trenutno živi u Dubaiju, a koji je trebao osigurati da se doista radi o autentičnoj indijskoj kuhinji. Iako bih sada rado nabrojao koja smo mi to indijska jela pojeli, nazivi baš kao i sastojci su mi bili totalno nepamtljivi. Krenuli smo s predjelom koje se sastoji od (čini mi se) kukuruzne tanke pogače, nešto donekle slično čipsu koji se umače u različite umake (recimo onaj od jogurta i peperminta mi je ostao u sjećanju kao osvježavajući, onda ima neki slatko kiselkasti i jedan ljuti). Nakon toga smo dobili glavno jelo koje se sastojalo od nekih 6-7 odvojenh jela u malenim zdjelicama i unutra su se sigurno nalazili komadići janjetine i piletine u različitim umacima s različitom razinom začinjenosti. Obzirom da nijedno od ponuđenih jela nije bilo ljuto, zatražili smo dodatak u obliku najljućeg jela koje se kuhar usudi napraviti bez da riskira tužbu i to smo dobili. Obožavam ljuta jela i dok je ovo jelo doista bilo pikantno, vrlo se dobro sjećam “piletine za hrabre” koju sam također u birminghamu naručio prije četiri godine i zbog koje sam nakon trećeg zalogaja poput rakete odjurio u wc isprati usta, potom popio dvije pive i najmanje jednu kolu i i dalje mi je u ustima ostao pržeći ljuti okus. Uz jelo, indijci poslužuju i svoju posebnu vrstu kruha/pogače koja naizgled liči na tjesto od pizza-e, no puno je slađe i mekše. Osobno obožavam ovaj kruh s bijelim lukom (to se zove nekako na slovo “p” ali sam zaboravio točan naziv).
Baš kao i za japanski restoran, žao mi je da u zagrebu nema više indijskih restorana jer sam siguran da bi bili pravi hit. Onaj jedini, na opatovini samo posjetio jednom i na jelovniku nisu imali praktički ništa tako da smo na kraju odustali (i sjećam se da je nekada davno bio jedan u Mlinovima, no opako sumnjičim da je to jedan te isti vlasnik).
I za kraj, još jedna kulinarska poslastica, naime besposleno surfajući internetom prije nekoliko dana naletio sam na Iskonovom web siteu na jedan recept koji ovome postu zatvara krug. Naime, naletio sam na recept za Frikadelle što je danski recept za jelo koje naizgled podsjeća na naše mljevene odreske, no postoji više recepata za Frikadelle i mislim da bi se kombiniranjem prvog i drugog recepta moglo skuhati nešto zabavno.
Misao dana:
Personally I stay away from natural foods. At my age I need all the preservatives I can get.
Share the post "Japansko – indijsko – danska hrana"