Categories
Toyota TPS

Stalna samo mjena jest…

Literaturu o Toyotinom proizvodnom sustavu proučavam već godinama, pišem o njemu mjesecima, a od jučer je moja tvrtka krenula u dvogodišnji program kroz koji želimo postati što sličniji tom uzoru. Zaustavili smo pogon i kroz četverosatnu prezentaciju apsolutno svakome pokušali objasniti o čemu se u stvari radi, a usput smo odradili i prvi krug anonimnog mjerenja kroz koje želimo vidjeti gdje se nalazimo kako bi ubuduće mogli pratiti naš napredak. Očekivano, rezultat je zastrašujuć.

No htio sam pisati o jednom drugom fenomenu kojeg sam sve više i više svjestan. Naime jedan od alata koje TPS koristi se zove Kaizen. Japanska složenica dolazi iz kombinacija riječi “Kai” koja znači promjena, odnosno riječi “Zen” koja znači dobro. Ciljevi Kaizena uključuju eliminaciju otpada, just_in_time isporuku, optimizaciju/izravnavanje razina proizvodnje, standardiziranje radnih procedura. Malo opširnije tumačenje riječi kaizen uključuje definiciju “rastaviti na sastavne dijelove i ponovno sastaviti”. To znači da se kroz Kaizen promatra određeni proces, rastavi se na aktivnosti te se onda svaka aktivnost promatra zasebno te se pokušava unaprijediti – a sve skupa kako bi proces nakon ponovnog sastavljanja bio jednostavniji i nadasve lakši za radnike. Kaizen je nadalje kontinuirani proces, i on nema previše smisla ako se upotrijebi jednokratno – dakle samo kroz neprestani “Kaizen” on uopće dobije svoj puni smisao.

Ono što je zanimljivo u cijeloj priči o Kaizenu, no nije ograničen samo na njega, a to je otpor kojeg zaposlenici pružaju u svakom pokušaju napretka/promjene na radnome mjestu. Ljudi imaju tendenciju da se uguraju u neke obrasce ponašanja koje potom totalno pogrešno zamijene sa osjećajem za sigurnost, te svaki pokušaj promjene (bio on dobar ili loš) dočekaju kao napad na radno mjesto. Nadalje, čak i u trenucima krize, mnogi su voljni negodovati i kritizirati, dok su istovremeno nespremni na prihvaćanje promjena koje je nužno pokrenuti kako bi se iz navedene krize izišlo.

Sve to skupa me strašno podsjetilo na knjižicu koju sam davno pročitao a koja se zove “Who moved my cheese?”, to je knjižica na nekih četrdesetak stranica a koja govori o četiri miša zarobljena u labirintu u kojem je netko, iz samo njemu znanih razloga promijenio lokaciju na kojem se nalazi sir. Knjižica govori o potrazi za sirom i razlikama u stavovima svakog od miševa, pa tako neki sjede i čekaju da se sir ponovno pojavi (“jer je on tu i ranije bio”), dok neki traže sir, neki to rade brže, a neki sporije. Knjiga kroz zanimljivu analogiju tumači četiri osnovna koncepta: sir se cijelo vrijeme pomiče (promjene se događaju, htjeli vi to ili ne), budite spremni na trenutak kada se sir pomakne (očekujte promjene), selite se zajedno sa sirom (napravite promjenu), uživajte u okusu novog sira (uživajte u rezultatima promjene).

p.s. prije nekog vremena dodao sam link na desnoj strani koji se zove Mračna online knjižara, na toj stranici nalaze se linkovi na stranice Amazona gdje možete kupiti neke od knjiga koje smatram važnima; maleni dio prihoda ide meni za kupovinu novih knjiga o kojima ću uz malo sreće pisati na ovim stranicama

Misao dana:
Life is a process of becoming, a combination of states we have to go through. Where people fail is that they wish to elect a state and remain in it. This is a kind of death.

Categories
Ostalo

Dvadeset ključeva…

Sorry na tri dana nepisanja no bio sam zaokupljen s nekolicinom zadataka koje sam morao obaviti a koje uključuju zatvaranje jednog projekta u uredu, momentalno započinjanje drugog, te moje aktivnosti oko Bestselera. Bestseler je blogerski online magazin i trenutno se nalazi u fazi svoje druge reirkarnacije. Site nije još u cijelosti operational i tekstova zasada ima jako malo, no može se naslutiti o čemu se radi.

Anyway, više o svemu večeras (ili ujutro).

Misao dana:
The Internet is the most important single development in the history of human communication since the invention of call waiting.

Categories
Business Ekonomija

Oslobodite snagu prosječnosti…

Razmišljajući kako već petnaestak dana nisam napisao niti jedan “ozbiljni” poslovni tekst, tražeći temu a istovremeno se suzdržavajući da napišem nešto o trenutnom stanju u Tvornici duhana Zagreb (osim da im napišem Pozdrav iz Rovinja) tema je nekako ispala sama od sebe tijekom popodnevnog treninga kojeg sam imao u uredu (nikakav sport nije u igri nego trening za upotrebu jedne nove aplikacije), a ilustrira besmislenost hrvatskog poreznog sustava i njegovu povremenu kontradiktornost u odnosu na međunarodne računovodstvene standarde.

Naime, tijekom popodnevnog zadatka naletili smo na problem izračuna troška zalihe. Kada tvrtka kupi neki artikl taj artikl se stavlja na zalihu (skladište) i osim činjenice da se na skladištu nalazi x artikala moramo zabilježiti i njihov trošak. Međunarodni računovodstveni standardi ili skraćeno MRS (koje se i hrvatska obvezala poštivati) počivaju na načelu da rezultati poslovanja moraju iskazivati fair vrijednosti. Ovo je naravno vrlo široka definicija i teško je na jednostavan način odrediti što bi fair vrijednost bila, no upravo zato postoje MRSovi koji definiraju za svako područje poslovanja što to točno je. Po hrvatskom zakonu (onako napamet, bez provjere, to bi morao biti ili zakon o porezu na dobit ili pravilnik o porezu na dobit) definirano je kako se kao metoda izračuna troška zalihe koristi prosječna metoda. Zakonskim “cementiranjem” metode izračuna troška vrlo često se onemogućava fair izračun troška zalihe, a kroz takvu odluku proizlazi i cijeli niz besmislenih situacija koje ću pokušati ilustrirati.

Kako bi dramaturgiju doveli do krajnjih granica, pretpostavimo da kupujemo jedan artikl u dva primjerka. Prvi primjerak smo kupili na veliko (u primjerice nekoj posebnoj ponudi na sajmu, platili avansom) i njega smo platili 1kn, a drugi primjerak smo kupili u nekom nepovoljnom trenutku, s velikom odgodom i platili ga 100kn. Slijedeći slovo zakona, prosječna cijena naše zalihe je (100+1)/2=50,5kn, i to se zasada čini OK. No, ako prodamo ovaj prvi komad po cijeni od recimo 30kn (što je sjajno, jer smo isti taj artikl kupili po cijeni od 1kn, te smo time ostvarili maržu od skoro pa svemirskih 3000%), po metodi prosječne cijene umjesto da skinemo sa zalihe nabavnu vrijednost prvog primjerka a to je bilo, podsjetimo se 1kn, mi smo obavezno skinuti prosječnu cijenu artikla, a to je 50,5kn. I što je najzabavnije, na ovoj transakciji smo obavezni knjižiti 20,5kn gubitka unatoč tome što smo objektivno zaradili 29kn! Kada prodamo ovaj drugi primjerak, a njega prodamo po recimo 110kn (jer znamo da je to bila narudžba jednog primjerka, neka vikend akcija ili bilo koji drugi razlog koji može opravdati ovako suludu kupovinu) tada ćemo na tom artiklu knjižiti dobit od 59,5kn iako je stvarna razlika u cijeni (famozni RUC) bila svega 10kn.

Na kraju balade, ne samo da ćete imati totalno pogrešne statistike, jer će prvi kupac na kojem ste žestoko zaradili iskazivati gubitak po transakciji, dok će drugi pokazivati razmjerno visoku dobit iako je ona objektivno 6x manja; nego vas i poreznik u nadzoru može teretiti radi toga što ste prodali proizvod ispod razine troška (koja je, podsjetimo se, izračunata prosječnom metodom). Ako se osjećate zbunjenim ili vam nije jasno kako se to dogodilo – to je sve u redu, sve je po slovu zakona.

Alternativne metode (one koje nisu dozvoljene) su dobro poznati FIFO i LIFO (gdje se vrijednost zalihe iskazuje kao prosječna vrijednost, ali se prilikom prodaje od vrijednosti zalihe oduzima trošak prve nabave u FIFO metodi, odnosno zadnje u LIFO metodi – pa to vrijednosno ispadne fair vrijednost). Treća metoda je specifično, gdje se praktički svaki artikl prati zasebno.
Problem odabira metode izračuna troška zalihe je vrlo važan jer ovisi o okolini u kojoj poslujete. Prosječna metoda koja je kod nas zakonom propisana je dobra metoda na stabilnim tržištima gdje postoje male oscilacije u vrijednost robei; no ako poslujete na tržištu koje je podložno inflaciji (što mi na svu sreću nismo) ili poslujete s artiklima kojima se rapidno mijenja tržišna vrijednost (dakle zamislite da trgujete naftnim derivatima i u ponedjeljak INA odluči povisiti ili sniziti cijene, a vaš tank je pun goriva), ili vam je zaliha osjetljiva na tečajne razlike (primjerice imate milijune kuna zaliha računalne opreme koju ste kupili u dolarima a istovremeno Al Qaida zvekne avionom u neki neboder) tada imate ozbiljnih problema, jer ne samo da gubite neizmjerno vrijednu analitiku po kupcima (tko je profitabilni kupac a tko nije) nego se izlažete nepotrebnom i u principu forsiranom poreznom prekršaju (u praksi se ovo ne događa, no već vidim nekog nadobudnog poreznika kojem bi u sumraku razmišljanja to moglo pasti na pamet), a da ne kažem kako vam je vrijednost zalihe na skladištu nerealno iskazana što u krajnjoj liniji direktno utječe na financijske rezultate – a sve samo zato jer je neki genije odlučio da je prosječna metoda baš super.

Misao dana:
Watch, listen, and learn. You can’t know it all yourself.. anyone who thinks they do is destined for mediocrity.