Categories
Muzika Priroda i društvo

hang on to your emotions… (3:46, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

Dakle jučerašnji dan je prepun paradoksa. Prvo je Severina pobijedila na Dori (a Dora je za one koji ne znaju vrsta vatrogasne zabave koju prenosi televizija i ono što bi se uredno moglo odraditi u sat i pol vještim managementom razvučeno je na puna tri dana), a potom je, kako to ona sama kaže “zahvalila žiriju što je prepoznao njezinu urbanu pjesmu“, koja se, usput rečeno, zove “Štikla“.

I da bi na kraju loše postalo još gorjim, Točni Huljić (to je isti onaj lik koji je mahao s dva CD/DVDa u emisiji Otvoreno kada se diskutiralo o ZAMPovom porezu na prazne medije) je rekao (pazi, ovo je copy&paste):

“Ovo je najbolja Dora dosad. Podaci o visokoj gledanosti pokazuju nam da narod želi takvu kulturu masovne zabave i da nema baš ništa protiv nje.”

Iako bih se pritisnut argumentima morao složiti s Huljićem, isto tako moram ukazati kako je neprimjereno riječ “kultura” koristiti u kontekstu zabave koju pruža Dora (uz svo dužno priznanje rijetkim izuzecima). Osim toga treba upozoriti da vrlo često ono što ljudi hoće nije istovjetno onome što ljudi trebaju, pa bi stoga ljudi koji vode ili barem usmjeravaju ono što bi se trebalo zvati kulturnim životom zemlje trebali to imati na umu.

Ne razumijem se previše u muziku, no vjerujem da bi se nekom matematičkom formulom mogla izračunati muzička i tekstualna vrijednost pojedine pjesme, te sve one koje potpadaju ispod određenog rezultata ili koje prirodno poželite otplesati s palčevima pod pazuhom treba naplatiti nekakvu trošarinu i ujedno zabraniti pojavljivanje na nacionalnim medijima.

Put prema društvu kulture je dugotrajan i bolan, a Dora sasvim sigurno ne pomaže (jadni Matoš Šenoa [tek toliko o meni kulturnome]).

Misao dana:
Compare music to drinks. Some is like a strong brandy. Some is like a fine wine. The music you’re playing sounds like Diet Coke.

Categories
Politika

heart of glass… (4:36, Blondie, Best Of Blondie, 1984)

Slušam danas dr. Ivu kako se hvali sa čak 99.97% odgovorenih upita prema zakonu o slobodi informiranja (to je onaj zakon po kojem možete poslati pismo Sanaderu i on mora odgovoriti osim ako se ne radi o državnoj tajni, a i onda mora reći kako ne smije reći).

U svojem izlaganju, on koristi riječ “transparentno”, kao argument kako je naša državna uprava transparentna i ne krije nikakve informacije. Hrvatski prijevod za riječ transparentno je riječ “prozirno”, koja bi takvom izlaganju dala sasvim drugi kontekst, jer dok transparentnost implicira nešto što je dobro i pozitivno i svima očigledno, riječ prozirnost (u istoj rečenici sa riječima državna i uprava) mogla bi značiti kako ta ista uprava misli kako smo mi jednostavni, priprosti i općenito kako nas je lagano prevesti preko vode.

Tužno je to da kada Sanader govori o transparentnosti vrlo često jako prozirno izbjegava temu ili na temu o kojoj govori daje “spin” koji bi usmjerio temu u njegovu korist.

Primjer bi bio da kada on transparentno govori o 3,8% gospodarskog rasta u protekloj godini, sasvim prozirno propusti spomenuti rast cijena energije (koja se uvelike uvozi) i koja u tom rastu sudjeluje s većinskim udjelom.

Misao dana:
The major problem – one of the major problems, for there are several – one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them. To summarize: it is a well known fact, that those people who most want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it. To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job. To summarize the summary of the summary: people are a problem.

Categories
Business Politika

a complicated song… (3:39, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)

Sjedim na subotnjoj kavi i raspravljam o svemu i svačemo s dva bankara iz treće i četvrto pozicionirane banke u hrvata. Pričamo o svemu i svačemu, od tenisa, preuređivanju stanova pa sve do obaveznih rezervi na izdane obveznice banaka.

To je trenutno tema br. 1 u bankarskim krugovima jer na svaku obveznicu koju banka izda, 55% se mora uložiti u obveznu beskamatnu rezervu kod HNBa, a od preostalih 45% moraš na ime neke druge rezerve uložiti dodatnih 17% i s tim ostatkom onda možeš operirati. To ukratko znači, da od 1.000kn koje je banka “digla”, mogu iskoristiti samo 373,5kn, što pak znači da moraju imati kamatnu maržu od nekih 10-11% da bi uopće izišli na nulu, a kamatne stope su danas u hrvata definitivno ispod 10% (za imalo solidnijeg pravnog subjekta to je nekih 6-6,5%).

Pričali smo i o incijativi koju sam spominjao o “Regulativnoj giljotini” koju je predložilo nacionalno vijeće za konkurentnost, a koja predviđa rezanje besmislenih i nepotrebnih zakona, pravilnika i propisa.

Da bih vam to ilustrirao, dati ću primjer moje tvrtke koja se nalazi u tvorničkoj hali koja je sagrađena prije 1968 godine, dakle praktički četrdeset godina je zgrada na ovome mjestu i u to doba vjerojatno je ova lokacija bila žestoka periferija da bi danas postala maltene centar grada. Nedavno je u našoj ulici prošao plin i ja sam htio skupocjeno grijanje na lož ulje zamijeniti plinskom instalacijom. Obzirom da se radi o prilično velikom prostoru (nekoliko tisuća m3) ušteda od grijanja plinom bi praktički opravdala investiciju unutar jedne sezone grijanja. No, kažu propisi, da bih mogao spojiti industrijski priključak plina kakav je meni potreban (a industrijski je svaki onaj na koji je spojeno trošilo veće od 50kW ili dva etažna bojlera) morate imati građevnu dozvolu. Nije da ja nešto moram sagraditi, sve što meni treba je u stvari drugačije plinsko brojilo, no građevinska dozvola je svejedno potrebna.

Da bi dobili građevnu dozvolu, osim dozvole MUPa (što donekle mogu razumjeti jer je MUP odgovoran za vatrogasce, a ovi pak moraju imati neku evidenciju požarnog rizika – ili se barem nadam da ga imaju) morate imati i cijeli niz drugih dozvola uključivo i dozvolu HTVa ili HTa (ili od jednog i drugog) kojom će oni potvrditi da moj dimnjak ne smeta njihovim signalima (ili tako nekako). Nije u cijeloj priči uopće bitno da je moja hala tu već četrdeset godina, ili da je dimnjak odavno dio gradskog obzora (ako dimnjak visok 8m možete uopće uočiti), nego da nekome činovniku u privatnoj tvrtci morate podasrijeti brdo papira temeljem kojeg vam on mora dati dozvolu koja niti po jednom kriteriju nije bitna.

To je vjerojatno jedan od 12.000 bespotrednih propisa koji bi se mogli odmah ukinuti. Da bih ja dobio tu dozvolu, moram zaposliti ljude koji će pripremiti dokumentaciju, koju potom moram poslati na odgovarajuću adresu, koju će potom netko tamo distribuirati po hodnicima HT/HTVa da bi došla do bravog birokrate koji će kroz koji tjedan uz malo sreće napisati dozvolu koju ionako ima u templateu na svom računalu (izmijeniti će adresu i naziv tražitelja i to je to). Da bih ubrzao proceduru, ja potencijalno mogu stimulirati nekoga tko pozna nekog drugog da se cijela operacija hitro izvede. Ovakvim propisom, birokracija je namnožila birokraciju, gube se strašne količine vremena (rekli bi u Toyoti otpad) i općenito proizvodimo maglu, strateški hrvatski izvozni proizvod.

Misao dana:
I was walking down fifth avenue today and I found a wallet, and I was gonna keep it, rather than return it, but I thought: well, if I lost a hundred and fifty dollars, how would I feel? And I realized I would want to be taught a lesson.