one way or another… (3:36, Blondie, Best Of Blondie, 1984)

Pita AnarhijaWeekly kako zaposliti 300.000 ljudi u visokoj tehnologiji?

Pa moj bi odgovor je da ih uopće ne treba zaposliti u visokoj tehnologiji. Postoji cijeli niz načina da se zaposle ljudi, no prvi i osnovni je da se dopusti privatnom sektoru da diše punim plućima. No to nije moguće ako se polovicu radnog vremena bavite besmislenim poslovima koji proizlaze iz hiperprodukcije pravila, pravilnika i zakona. Zato sam veliki pobornik ukidanja viška zakona, a osobito pravilnika i raznih pisanih uputa, a jedno od idiotskijih su donijeli baš nedavno:
Eto primjerice mogli bi se malo okomiti na jedno pravilo kojeg je izdala porezna uprava a koje se odnosi na način evidentiranja lokalne vožnje. Ako niste znali, privatna tvrtka ako posjeduje ili unajmljuje osobni automobil, ali i ako koristi privatni automobil nekog od zaposlenika u poslovne svrhe mora raditi evidenciju. Ja osobno smatram da je to glupo i nepotrebno iz jednostavnog razloga što je unaprijed definirano da je 30% svih troškova osobnog automobila porezno nepriznati trošak te ga tako treba tretirati. To ukratko znači da je država unaprijed odredila da je 30% svih kilometara koje sam napravio u tvrtkinom automobilu bilo napravljeno za moje osobne potrebe i da tih 30% ne smijem tretirati kao trošak poslovanja nego kao dobit na koji se plaća porez.

OK, mogu razumjeti taj potez jer doista, činjenica je da koristim automobil osobne svrhe, iako bi bilo upitno da li to radim u čak 30% svih situacija. S druge strane, nekako si razmišljam da poslodavac koji ima neku flotu automobila i sam razmišlja o tome da bi se neki zaposlenici mogli voziti u njima za svoje osobne svrhe i vjerojatno je to nekako regulirao kako bi se zaštitio od zloupotreba koje će definitivno nanijeti štetu tvrtki; ne vidim potrebe da država intervenira u tom segmentu, osim ako se želi izbjeći situacija da ljudima umjesto plaće iznamljujem tvrtkine automobile (što bi mogli nazvati npr. managerskom povlasticom), no tada bi to bilo izbjegavanje plaćanja poreza i po meni je to pokriveno nekimm drugim pravilima. Treće gledište koje često koristim je da bi, recimo, kao vlasnik ili direktor tvrtke svoju dobrobit poistovjetio s dobrobiti tvrtke, a to može značiti da smatram da je dobro da meni tvrtka plaća automobil s kojim se brzo dovedem do svog radnog mjesta i na njemu provedem sat vremena duže, nego da to isto vrijeme neproduktivno provedem u vozilima javnog gradskog prijevoza.

Bilo kako bilo, na vožnju osobnim automobilom morate platiti 30% poreza na dobit (tj. na 30% svih troškova morate platiti punu stopu poreza), taj trošak ne smijete koristiti i taj PDV ne smijete odbiti. Izuzeci na ovo pravilo ne postoje.

Da bi sve skupa bilo zabavnije, porezna je propisala vođenje evidencije koja uključuje da je potrebno voditi evidenciju vožnje u kojoj se mora napisati relacija na kojoj se putuje, vrijeme polaska i dolaska, marku i registarsku oznaku automobila, svrhu, izvještaj te početno i završno stanje brojila. Ovo nije odredba koja se koristi samo za putovanja nego i za lokalnu vožnju!!!

Ako su već odlučili da mi ne vjeruju i naplaćuju mi flat_tax na 30% svih troškova, zašto bih ja vodio evidenciju za nešto što će ionako biti oporezovano na isti način? Ne vidim pretjerane logike/benefita u tome. Prosvjetlite me ako uspijete? Meni bi recimo bilo logično da imam opciju da ili odaberem 30% neoporezvih troškova kao jednu varijantu vođenja osobnog automobila, ili pak da se odlučim na vođenje evidencije kako bih dokazao da manje od 30% troškova osobnog automobila ide u osobne svrhe.

Osoba koja ispunjava takve formulare (ako već nemate random generator takvih naloga i loko vožnji) bavi se poslom koji ne donosi nikakvu vrijednost apsolutno nikome (uključivo i državi), te su ti radni sati zauvijek izgubljeni i produktivnost tvrtke je smanjena za vrijeme utrošeno na ispunjavanje te evidencije.

Znam da skačem s teme na temu i da me je zadnjih dana teško pratiti ali da završim sa slijedećim…

Čitam ovih dana The Machine That Changed the World : The Story of Lean Production što je priča o skoro pa desetogodišnjem američkom istraživanju proizvođača automobila širom svijeta, a sve u stvari da pokušaju objasniti zašto su japanski proizvođači toliko efikasniji od svih ostalih. Knjiga je začinjena desecima grafikona i rezultata pojedinih usporedbi i moram reći da sam i ja šokiran koliko je lean sustav proizvodnje u stvari različit od svih tradicionalnih metoda koje upotrebljavamo; ove knjige koje sam dosada proučavao više su ili filozofskog ili praktičnog tipa, dok ova prezentira hladne i izmjerene činjenice koje su zastrašujuće, osobito ako ste dio neefikasnog sustava koji je konkurent nekoj lean proizvodnji.

Naša cijela država je neefikasna i neproduktivna i to na apsolutno svim razinama, od državne uprave, preko školstva, zdravstva, preko javnih poduzeća kao nepresušnih izvora dosade i “slacka”, većih privatnih sustava pa sve do nas srednjih i malenih.

Put do globalnog rješenja uključuje izbacivanje svih nepotrebnih operacija (dakle zakona, pravilnika i pravila), kako bi to japanci rekli muda ili izbacivanje svih otpada (a pretjerana produkcija je najveći otpad od sviju), ukidanje tih operacija daje nam vremena da se bavimo produktivnim stvarima. Slijedeći korak bi bio “optimizacija” državne uprave i cilju smanjenja troškova države, smanjenje troškova države će dovesti do smanjenja poreza, a zbog čega će privreda biti konkurentnija te će lakše prodavati ono što proizvodi. Uz rast ekonomije i privatnog sektora idu i nova radna mjesta te će valjda dio ovih koje smo otpustili iz neproduktivnog državnog sektora dobiti priliku da nauče raditi u privatnom sektoru.

Da ne duljim (jer se i sam već gubim nakon pet dana u komadu po 12-14 sati u uredu), poanta bi bila da je daleko bolje za sve nas skupa da napravimo jedan krupni i teški lom, nego da se poput kroničnog bola u zglobu vucaramo u mikroskospkim pomacima slijedećih trideset godina da bi u trideset postigli ono što bi kvalitetnom ali bolnom odlukom mogli napraviti za pet.

Misao dana:
But in our enthusiasm, we could not resist a radical overhaul of the system, in which all of its major weaknesses have been exposed, analyzed, and replaced with new weaknesses.