Categories
Priroda i društvo

Kolumnist

Znam da neću biti osobito originalan ako sada krenem pisati o Davoru Butkoviću, no neovisno o tome htio bih podijeliti nekoliko mojih misli kojima se zabavljam posljednja dva i pol dana. Davor Butković je jedan od stupova hrvatskog novinarstva htjeli mi to priznati ili ne, on je visoko rangirani novinar u EPH hijerarhiji (dapače, ne znam niti jednog koji je bliži vrhu piramide od njega), a uopće se nije niti trudio sakriti svoju naklonost vrhu vladajuće piramide, osobito ove koja je sada na vlasti. U jednome času, bio sam čak i izjednačio Davora Butkovića u odnosu na Ivu Pukanića u mome tekstu “Kolumnisti” (kojg vrijedi i sada pročitati upravo radi vremenskog odmaka koji se dogodio).

Anyway, kolumnisti pa tako i Butković su ljudi koji ne pišu puke članke nego daju svoja mišljenja, zato su i napredovali do te pozicije i njihopve kolumne (subotnje u slučaju Butkovića) pažljivo čitamo jer su oni putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju nekakav novi kut na priču o kojem možda nismo razmišljali. Hrvatski kolumnisti nažalost nisu takvi i rijetko kada možemo pročitati nešto osobito originalno, a već duže vremena se doista moramo zapitati za pojedine kolumne i kolumniste što su oni u stvari htjeli reći ili čiji je press release njihova kolumna zamijenila ovoga tjedna. Pa stoga, ono zbog čega ima smisla čitati kolumne je britkoća jezika, dobra gramatika i oštre konstrukcije i ponekada bezobrazno direktne tvrdnje potpisanih autora. Informativnost, barem meni, nije neka osobito zanimljiva situacija.

Proteklih nekoliko dana sam boravio u Osijeku i uz večeru u hotelu Osijek baš sam se zatekao kako sam u društvu visoko pozicioniranog stranog dopisnika ispijao lokalnu Graševinu dok su nam društvo na stolu do nas pravili pripadnici vrha Albanske obavještajne službe, a koji su u Osijeku bili očigledno svojim poslom. Graševina, možda malo pretopla u odnosu na ono što se od Graševine očekuje (iako servirana u dobro odabranoj čaši) nije bila loša – možda s truntkom kiseline previše, a izbor kuhara da u petak navečer servira pileće bijelo meso na grillu obloženo pancetom samo govori o tome da smo večerali u Osijeku i (barem administrativnom) centru Slavonije, a puno manje uvažava činjenicu da se radilo o petku u korizmi kada bi bilo primjerenije ponuditi neku od slatkovodnih riba koje se u okolici Osijeka mogu zasigurno lagano pribaviti. Tom smo prilikom i komentirali Butkovića, ne predmijevajući da će on već slijedeće jutro sam postati naslovom hrvatskih dnevnika.

Pročitao sam sporni intervju i makar je sada sve “jasno” predložio bih da porazmislimo o konsekvencama dva scenarija od kojih je vjerojatno barem jedan istinit (ako ne i oba u nekoj bolesnoj samo hrvatima jasnoj kombinaciji). Intervju sam po sebi ne govori ništa osobito novoga osim što možda koristi riječnik koji nije primjeren jednom premijeru, no u osnovi u njemu nema ništa što nismo znali.

Scenarij jedan o kojem bih razglabao je vjerojatnost da je intervju autentičan. Dakle, kao što su se indexovci zapitali; zašto je vlada čekala 24 sata da demantira interview? Novine u tisak kreću oko 16-17 sati popodne i u petak u 19 sati su za to zadužene službe morale znati da je intervju objavljen, pa je stoga pitanje što se čekalo s demantijem? Vlada ima press službu, postoje i neke druge službe s 24-satnim radnim vremenom i objava nepostojećeg intervjua morala je i ranije zasvirati za alarm (dovoljno rano da se intevju makne iz drugih izdanja u najgorem slučaju). Reakcija je u cijelosti izostala. Da li je moguće da je intervju doista istinit no da u njemu piše nešto potencijalno opasno ili kompromotirajuće no da mi to u rečenicama nismo prepoznali? Koje su to rečenice i zašto se toliko čekalo da se odreagira? I naravno, ako je coverup u tijeku, čime je to Ivo zadužio Butkovića i EPH da im dozvoli da ga tako gaze? (ovo pitanje očigledno nisam dobro osmislio jer se nakon kraćeg razmišljanja ovdje nameće Slobodna Dalmacija, PDV i još nekoliko zanimljivih a zaboravljenih događaja iz bogate prošlosti EPH koncerna). Potencijalni dokaz cijele priče je zanimljiva usklađenost onoga što je Butković izjavio o cijeloj situaciji i onoga što je izišlo u Večernjem.

Scenarij drugi je naravno trenutno službena verzija koja kaže kako je Butković doista napravio intervju s dvadesettrogodišnjakom i da ga je doista stavio u tisak bez odgovarajuće autorizacije. Nisam siguran da li je bolji scenarij jedan ili dva, no ja se odmah pitam koliko je to intervjua i novinskih članaka nastalao u EPH i Jutarnjem a koji su se odgovarali i pisali putem emaila? Intervju vođen na ovaj način je ono što bi nazvali čistim PR intervjuom – besplatna reklama ili kako god to željeli nazvati. Da li je ovakvo pisanje pitanje bahatosti jednog novinskog autora, njegove gluposti ili poslovne politike koja očekuje količinu teksta da popuni prostor između reklama? Zanimljiv je i twist, jutarnji je u nešto manje od 48 sati uspio otkriti ime i prezime počinitelja, locirao je i računalo s kojeg je mail poslan, a da ne kažemo kako se cijela priča conveniently odigravala u stanu novinarke Večernjeg lista. Da li je to igra Večernjeg lista? Zašto, pa to im radi više štete nego koristi (da ne govorimo o nekoj cehovskoj solidarnosti koja bi se morala očekivati neovisno o neugodnosti otkrića)? I čemu baš taj lik, gay lik iz Iskoraka (čita li netko nešto između redaka?)?

No, bilo kako bilo, zanimljivo je da još nismo čuli kako će Jutarnji nogirati Butkovića svom silom, njegova pozicija je jednako čvrsta kao i u petak navečer (eto, još jedan argument za scenarij jedan) neovisno o praksi koju smo imali širom svijeta za slične situacije.

Bilo kako bil, zagrebli smo dno dna i pitanje je koliko se novinama (i novinarima) može vjerovati i u kojoj mjeri je manipulacija medijima stvarni guideline onoga što nam se događa na dnevnoj bazi.

Misao dana:
How important is the new Osama bin Laden tape? The last time we got a tape from Osama was right before the 2004 presidential election. Now here we are, four days away from Bush wiretapping hearings and up pops another tape from Osama bin Laden. Coincidence? Who knows.

Categories
Priroda i društvo

Kolumnisti

Nisam novinar, pa čak niti pretjerani poznavatelj novinskog businessa (ok, možda malo iznadprosječni) no mišljenja sam da novinar postaje kolumnista u času kada se nakon niza godina dokaže u svom poslu i kada svi oko njega shvate da čovjek ima što reći. Kolumnista (kakvog ja želim čitati) je osoba koja ima svoj stav, kojeg nije strah taj stav podijeliti sa svijetom koji ga okružuje i koji u krajnjoj liniji iza njega stoji. Nažalost, u ovoj našoj državi imamo malo dobrih novinara (koji nerijetko budu zatrpani totalno nevažnim zadacima neprimjerenima njihovoj sposobnosti), gomile mediokriteta i poslušnika koji pišu kako gazda kaže te nekolicinu iznimno iritantnih likova koje njihovi mediji i kuće bezrazložno forsiraju. Malo je njih kolumnista (što pozicijom, a što karakternom osobinom).

U subotu je Davor Butković napravio jednu u nizu svojih sjajnih kolumni koje jutarnji, valjda vjerujući u njihovu bezgraničnu snagu i moć kojom obasipaju čitateljstvo, stavlja online posljednje (tek negdje oko 10-11 sati, za nas koji ne čitamo papirnata izdanja), i u toj kolumni je lik doslovce napisao slijedeće:

Na ovim se izborima, međutim, nema smisla opredjeljivati za jednu od dvije moguće opcije, dakle za HDZ ili za SDP.

Smatramo da pobjeda HDZ-a, kao ni pobjeda SDP-a, ne može ugroziti strateške hrvatske interese…

Utoliko je na ovim izborima posve suvišno da mediji pruže potporu HDZ-u ili SDP-u: definitivno ne postoji dovoljno strateških razlikovnih elemenata koji bi nas motivirali da sada stanemo iza jednih ili iza drugih.

Da, istina je, ako strateškim intresima proglasimo EU i/ili NATO, no kako kaže poslovica (iz Matrixa :), postoji velika razlika između: there’s a difference between knowing the path and walking the path. Dakle ako on ne vidi razliku između HDZa i SDPa (a budimo realni, njemu je posao da se bavi takvim finesama) onda tko hoće? Ja osobno mislim da Davor Butković vrlo dobro zna kome treba ili ne treba pokloniti povjerenje na izborima (neovisno o tome da li je to njegov osobni stav ili jednostavno mišljenje koje je plaćen da iznosi dalje), nego njegov “ni vrit ni mimo” stav valjda proizlazi iz nekavog centrističkog ponašanja gdje se pozicionira da bude naklonjen vlasti bez obzira na koju stranu izbori krenu. Davore, buti karakter i napiši što misliš, pa što god to bilo; ovako samo potvrđuješ teško stečeni image režimskog novinara koji provodi stavove koje su tvoji poslodavci s ovima na vlasti (ili izvan nje) dogovorili na razičitim konspirativnim večerama. Znam ja da je poklonjena Slobodna Dalmacija morala nekoga nešto koštati, ali čovječe, pa imaš valjda kičmu. Budi muško!

Drugi omiljeni kolumnista mi je Ivo Pukanić, Pukanić je lik koji je stasao u EPH ili onome što je prthodilo EPH i on i Nino Pavić su dugogodišnji kolege koji su se rastaliiz ovih ili onih razloga, Ivo je osnovao svoj Nacional kao pljunutu sliku Globusa (jabuka nikada ne pada daleko od stabla) i pisao je godinama o stvarima o kojima se ni donekle kritičan Globus nije usudio pisati. OK, vremena su se promijenila, Pukaniću dobro ide, navodno ima i stranog partnera koji je napravio novčanu infuziju ali ipak, Ivo, ajde pazi što pišeš. Inače volim Pukanića, osobito u TV emisijama jer je to lik bez dlake na jeziku i svakome je u stanju sasuti što ga ide (prečesto na rubu ili preko ruba dobroga ukusa), no poruku koju želi poslati uvijek pošalje s kristalnom čistoćom. Prije nekoliko tjedana, naletio sam na njegovu kolumnu “Što Tonino i Vesna rade u Gorici” koja me totalno iznenadila jer je čovjek krenuo raspredati o maltene gotovoj auto cesti. Poveseio bih se ja tome, da se relativno često ne vozim onuda i da ne znam da je gotovo svega 500 metara ceste i dva-tri nadvožnjaka, pa sam bio toliko zbunjen njegovim člankom da sam morao otići i pogledati o čemu se radi. Nažalost, “stanje na terenu” se ne razlikuje od onoga što mi je ostalo u glavi pa stoga kako je Pukanić iskonstruirao taj članak ostaje misterij, no tisuće ljudi koji ne stanuju u Gorici i koji nisu vidjeli tih famoznih 500 metara ceste mogu doći do totalno krivog zaključka. Sličnu tematiku možete pročitati u njegovom “SDPovo vrludanje”, no čovjek bi pomislio da bi jedan kolumnista i općenito više nego dobro upućena osoba u zbivanja u hrvatskoj politici morao moći dati malo dublji pregled što se događa i perspektivu koja je možda nama ostalima u cijelosti promakla.

Eh, i onda me netko pita zašto cijenim Milana Ivkošića, čovjeka s koji bi se rijetko kada složio ali zato (zasada) poštujem novinarski integritet koji njeguje.

Ljudi, sram vas bilo i saberite se, dolaze ozbiljna vremena i prije ili kasnije početi će se ljudi pitati tko ih je cijelo ovo vrijeme zavlačio i skretao pozornost.

Misao dana:
Journalists are like whores; as high as their ideals may be, they still have to resort to tricks to make money.

Categories
Politika

Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?

Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:

Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.

Zoran Milanović
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)

Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):

Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)

A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):

Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.

Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)

No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:

SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)

Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.

Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?

Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?

Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?

Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.

Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.

I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?

I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.

No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.

Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?

Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?