Mračni blog

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

• Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
• Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
• Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
• Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
• I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
• I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
• Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Evo još jedne u nizu tjednih inventura. Dobar dio prošloga tjedna sam proveo sređujući pollitiku i sustav ocjenjivanja i karme koji je sada dramatično moderniziran i čini mi se da su uglavnom riješene zamjerke na način kako je to dosada funkcioniralo. Najsretniji sam što sam uspio posložiti novi modul za moderiranje komentara koji umjesto da ukloni komentare s lošim (negativnim) ocjenama on iz teksta komentara miče samoglasnike (proces koji se inače zove disemvoweling).

1. Prošla je još jedna Gospa i kako smo na to već navikli, s oltara su prštale političke poruke. Načelno, smatram kako je Crkva suviše veliki i previše bitni element naše zemlje da ne bi smjela donositi političke ocjene ili da bi je se smjelo ignorirati – no jednako tako, nekako si mislim da ljudi koji dođu na misu na jedan takav blagdan žele dobiti nekakav blagoslov, izmoliti koju molitvu i čuti nešto što će im pomoći u razmišljanju i prevladavanju problema koje ih muće. Diskusija o zakonu o ravnopravnosti spolova nije primjerena oltaru (ili barem ja tako mislim). Crkva ima niz svojih tijela, ima HBK, ima poslanice i još koješta i ako se već želi upuštati u političke igre onda neka to radi kroz takve mehanizme a ne preko oltara gdje joj je udarce malo teže uzvratiti (go down, fight like a man :)!
2. Mesić kaže da će navodno cinkati Jezerinca zbog njegovih stavova. Šansa da njegov apel upali je gotovo nikakva, no ne treba zaboraviti kako je Jezerinac ipak dio vojne hijerarhije i ima nekakve odgovornosti i prema državi koja ga financira. Mesić polako ulazi u posljednju godinu svojeg predsjednikovanja i biti će zanimljivo vidjeti hooće li iskoristiti koji od mehanizama koji mu stoje na raspolaganju (ne samo prema Jezerincu nego i prema Vladi). Kladim se da neće, koegzistencija je previše ugodna.
3. Kada već spominjemo Jezerinca, nije red da ne spomenemo i Efraim Zuroffa, lik se naime pobunio oko toga što je Milanović i njegova svita najavila posjet Bleiburgu (oko čega se podigla malena bura podijeljenih HDZovaca i HSPovaca s međusobno kontradiktornim mišljenjima). Kako god okrenuli, nije niti smije biti sporno kako je na Bleiburgu (odnosno križnom putu koji je uslijedio) baš kao i u Jasenovcu stradalo puno nedužnih ljudi. Tužno je to što, podijeljeni kakvi jesmo, jedan dio ekipe obilazi Bleiburg a izbjegava Jasenovac, a druga ekipa radi upravo obrnuto. Žrtva je žrtva je žrtva i Milanovićeva ideja (koja, uzgred rečeno, uopće nije osobito originalna niti je on prvi socijaldemokrat koji će tamo svratiti) je po meni više nego dobrodošla. Još kada bi i gore spomenuti očito ne_tako_prosvijetljen Josip Bozanić napravio s Jasenovcem – gdje bi nam bio kraj? Eh, i da ne zaboravim Zuroffa – dakle lik se bavi ganjanjem nacista (što obzirom na vremensku udaljenost od drugog svjetskog i nije jednostavan zadatak) i on se prečesto pojavljivao kao osoba koja primjećuje pojedine zabrinjavajuće događaje u Hrvatskoj – no ovaj puta ga je doista pretjerao i morao bi malo razmisliti o tome što je rekao.
4. Čitam kako Polančec zapošljava 95 ljudi u svom ministarstvu. Državna uprava ima oko 260.000 zaposlenika i zasada nema niti najmanjih naznaka kako će se ta brojka smanjiti (iako, svi znamo to je jedan od zahtjeva EU). Tih 260.000 ljudi ima ugovoren rast plaća od 6+6+6% osim ako inflacija bdue veća od 5%. Sindikalci i umirovljenici nešto kao prijete s jesenskim aktivnostima, no oni uvijek prijete i onaj Krešimir Sever koliko god inteligentno izgledao – i dalje odaje dojam lošeg blefera. Biti će da je i njemu na pameti sindikalni BMW i/ili saborska pozicije u izglednijoj budućnosti baš kao i njegovom prethodniku koji je također duže vremena plijenio ekrane kada se spominjalo sindikate. Studenti i sindikati su (dosada) bili strah i trepet vlada širom svijete, no ne i kod nas, naši su postali (u Pink Floyd izričaju) comfortambly numb.
5. Horvatinčić je krenuo s izgradnjom Cvjetnog prolaza (za kojeg nije baš totalno jasno kuda će prolaziti, tj. nekako si mislim da bi nešto moglo biti nazvano prolaz mora imati barem dva ulaza a zasada imamo samo jedan). Nekako su one udruge koje su se bavile tim problemom bile tihe, može biti da se točaju na moru ili im je jednostavno promakao taj događaj (ili su destimulirani da reagiraju, nikada ne znaš). Nothing but flowers.

Misao dana:
The Brain: Pinky, are you pondering what I’m pondering?
Pinky: I think so, Brain, but if they called them “sad meals” no one would buy them.

Ima nekoliko stvari koje su se desile u proteklih desetak dana što me nije bilo a o kojima nisam imao prilike pisati. U tri (po meni najvažnije) sudjeluje ili je direktno povezana jedna te ista osoba, ministar gospodarstva Damir Polančec.

1. Prvo što se dogodilo je da je Darko Marinac napokon dobio nogu. Podravka je inače jedan čudni organizam koji je očito pomalo šizofren oko toga tko je njegov pravi vlasnik. Kao što sam to pisao već ranije, čim je Damir Polančec uletio u vladu počelo se govoriti o ESOP zakonima, što ja smatram samo legaliziranjem management buyouta kojeg Polančec sprema u svoje i moža još ponečije ime. Ako pogledate parametre poslovanja Podravke, praktički je čudo kako se bilanca Podravke već godinama održava na istoj razini bez ikakvih pomaka osim povećanja troškova koji rapidno izjedaju profit. Kao mali dioničar Podravke naravno da sam uzrujan takvom nesposobnošću managementa, no jednako tako se pitam koja je krajnja instanca te priče. Moje je mišljenje da se ekipa već godinama sprema za preuzimanje, rapidno čišćenje bilance i potom prodaja za 3x više vrijednosti nego što je to danas riječ. Pitanje je naravno da li je ekipa za to sposobna u što ozbiljno sumnjam. No bilo kako bilo, interes vlasnika nije nužno i interes države i iznimno je nezgodno kada se Polančec koji je i previše povezan s Podravkom u poziciji kanalizirati mišljenje dvije strane odjednom. Toliko o sukobu interesa.
2. Troškovi energije rapidno rastu i o tome sam pisao u posljednjih nekoliko dana dovoljno, no drugi i ujedno kritični energent je struja i ona nije imala nikakvih cjenovnih korekcija već duže vremena unatoč tome što je i cijena te energije duboko pod utjecajem svjetskih tokova. Dio struje dobijamo iz Krškog, dio iz domaćih izvora (hidro i termoelektrana od kojih su neke na ugljen, neke na mazut a neke na plin; dakle barem dijelom smo eksponirani prema cijenama nafte), no dio struje HEP kupuje iz inozemstva i ako su moji podaci točni kupljena energija iz primjerice BIH je skuplja od cijene po kojoj HEP tu istu energiju prodaje u Hrvatskoj. To ukratko znači da se HEP pretvorio u jedan žestoki socijalni mehanizam koji subvencionira ovu cijelu državu, no ono što je također važno je da gubici na razlici cijene idu direktno na uštrb novčanog toka samog HEPa koji je (htio to on ili ne) ispred cijelog niza investicija koje bi morale osigurati hrvatsku energetsku neovisnost u budućem razdoblju. Jučer se desilo da je predsjednik uprave HEPa prepustio Polančecu da kaže kako će se riješiti pitanje poskupljenja struje. Polančec nije zinuo pa ne znamo cifru no govori se o dvadesetak postotaka.
3. Prošloga tjedna vlada je poslala u EU prijedlog sanacije brodogradnje koje je poprilična problematika već duže vremena i vodili smo već cijeli niz debata o tome da li je brodogradnja isplativa (u bilo kojem obliku) i kako će se ta brodogradnja preustrojiti kako bi postala profitabilna ili barem došla do razine na kojoj će joj državne subvencije pomoći da ne potone (ha, koje li ironične jezične konstrukcije). Ono o čemu se također puno priča je pitanje privatizacije brodogradnje. Kada imate situaciju kao što je naša, gdje brodogradilišta uspješno akumuliraju negativnu vrijednost, pitanje je po kojoj će se cijeni ta brodogradilišta prodavati (i kome) i koja će biti budućnost tih tvrtki. Kako smo u jednom jučerašnjem razgovoru to spomenuli, čini se kako je priča o privatizaciji samo dimna zavjesa za ono što je bit cijele priče, a to je program restrukturiranja koji ima vrlo male šanse prolaska kroz EU (naravno, proći će on u nekoj formi kroz briselske urede, no pitanje je po kojoj cijeni). Eto, još jedne grane industrije gdje Polančec ima zapletene svoje prstiće.

Damir Polančec je doista jedan od najjačih Sanaderovih ljudi, osoba bez svojeg stava, lica debelog poput đona stare kožne cipele, manager koji odrađuje posao ne osvrčući se iza sebe i ne pitajući previše za konsekvence i trag pustoši koji iza sebe ostavlja.

Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.

Eurodiesel je prije nekoliko dana preskočio 9 kuna i sada je čini mi se na 9,27kn. (Euro)Diesel je pogonsko gorivo koje pokreće ne sam automobile nego i sva ostala teretna vozila (od malog kombija do šlepera). Također, postoji i veliki pritisak sindikata ali i političkih stranaka da vlada pokuša obuzdati cijenu energije koristeći mogućnost plivajućih trošarina. Trošarine i porezi su veliki dio ukupne cijene goriva, no ako pogledate graf koji sam dolje stavio, nadam se da je svima jasno kako je cijena nafte u jednoj kontinuiranoj i poprilično strmoj uzlaznoj putanji i da bilo kakva intervencija u cijenama nafte (a kojom vlada raspolaže) može biti vrlo kratkog daha. Primjerice, negdje tamo u prosincu bila je velika gužva oko preskakanja famozne “psihološke granice” od 100usd, da bi se prije neki dan jedna bačva neprerađene nafte prodavala po 126 USD. Dakle, govorimo o rastu cijene nafte od 25% unutar svega nekoliko mjeseci. 25% cijene nafte u ovih 9,27 kuna je otprilike veće od maksimalnog prostora koje bi vlada imala na raspolaganju za korekciju. Dakle, štogod vlada napravila, to je osuđeno na svega nekoliko mjeseci zaustavljanja cijene i onda smo opet na početku.

Naravno, naša vlada je poznata po svojim crisis management forama tako da je to i najizgledniji pristup problemu (barem s njihove strane), no to je samo malena kupnja vremena na tržištu u kojem uz nekakve sezonske oscilacije cijena može ići samo u jednome smjeru a to je uzbrdo. Stoga, barem s moje točke gledišta, besmisleno je opirati se rastu cijene nafte, nego treba pokušati smisliti trategije i taktike koje će kreirati najmanji mogući efekt na društvo u cjelini.

Ima mudrih ideja i da se stisne malo INA kako bi korigirala cijene, i doista, ako kažemo kako je 2/3 ukupne količine plina koji potrošimo proizvedeno iz vlastitih izvora ili pak 1/4 ukupne nafte dolazi s naših naftnih polja – sigurno je da ima prostora. No, ja se pitam koji je smisao vlastita rudna bogatstva prodavati ispod tržišne cijene? INA je privatizirana tvrtka i interes vlasnika se više ne poklapa s interesom potrošača ili vlade na čijem teritoriju INA posluje, bolje da se naviknemo na takvo stanje (što naravno ne znači da INAi treba dozvoliti da pokupi premiju na cijelu priču, no INA mora poslovati na tržišnoj osnovi, tko nam je kriv što smo je privatizirali 2003 i 2007 umjesto danas?).

Utjecaj cijene nafte je dugoročan i spor, jer ono što se jučer desilo na burzi je u stvari cijena kupljene nafte koja će u prodaju ući kroz nekoliko mjeseci i donekle bi mogli reći kako danas trošimo onu naftu koja je koštala tih 100usd a da će tih 126usd od prekjučer tek doći na naplatu. To pak znači da bi do rujna lagano mogli vidjeti cijenu diesela i preko još jedne “psihološke granice” i to one od 10kn, ako ne uspijemo dostići i 11. Efekti promjene cijene nafte na svjetskom tržištu dolaze sa zadrškom i dok Polačec i Šuker glume gljivu bolje da se pripremite što slijedi jer neće biti ugodno.

Meni je zanimljiva jedna druga situacija, naime prije nekoliko godina kada sam kupovao automobil koji sada vozim, primarni razlog odabira diesel motora bila je njegova štedljivost i ušteda u cijeni goriva koju kupujem. Diesel je tada bio i do 30% jeftiniji od eurosupera i razlika je bila ogromna (u odnosu na auto koji sam prije toga vozio, ušteda je bila veća od 50% ukupnog mjesečnog budžeta za kupnju goriva). U posljednjih nekoliko mjeseci, recimo godinu dana ta se razlika istopila i uzevši u obzir razliku cijene diesel i benzinskog automobila identične opreme u ovome času ispada kako je odluka diesel/benzin skoro 1:1 u smislu troškova. No, ako cijena nafte nastavi rasti, a uzmemo li u obzir kako su diesel automobili štedljiviji i kako u jednoj litri diesel goriva ima i 30% više energije nego u litri benzina – tada će matematika u korist diesela ponovno doći na vidjelo ali sada iz sasvim drugih razloga. Toliko o automobilima.

Ne znam koliko znate, no dio naših elektrana radi na mazut (također dio nafte), a i toplane su bojim se dobrim dijelom na mazut (ovo ja onako napamet, sjećam se neke diskusije na tu temu ali nemam solidni podatak pa bi to vrijedilo provjeriti). Cijene grijanja u slijedećoj sezoni će biti zanimljive. Jedna od odluka koju bi danas vlada mogla donijeti, a da spriječi udar na cijene grijanja je hitna implementacija kalorimetara u grijanim stanovima kako bi se mogla regulirati količina energije koja se isporučuje u stanove (umjesto da se regulira otvaranjem prozora, da se regulira zatvaranjem ventila). No čak i kada bi imali mudrog ministra (a nemamo) i kada bi se odlučili na tako nešto (a nećemo) trajalo bi godinama dok ne dođemo do te pozicije.

Crisis management, to je jedino što nam je preostalo (uzevši u obzir nedostatak vizije i strategije).

Misao dana:
I have no doubt that we will be successful in harnessing the sun’s energy… If sunbeams were weapons of war, we would have had solar energy centuries ago.

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo – televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Gledajući Šprajca kako ispituje Polančeca nije se teško oteti dojmu kako je Polančec iskoristio svoje plaćene minute kako bi u dnevnik odaslao upravo svoju poruku. Neovisno o pitanju koje je Šprajc pitao (a pitao ga je hoće li biti koje brodogradilište ugašeno), Polančec je uporno verglao svoju verziju priče koja uopće nema nužno veze sa pitanjem koje je Šprajc postavio. To je ukratko najjednostavnija instrukcija koju dobijete na prvom, početničkom medijskom treningu – štogod da vas novinar pita samo verglajte svoje naučene rečenice. Naravno, ako vas pita snimatelj, pa to potom ode u montažu gdje se izbaci sve nebitno, tada je sva šansa da će u medijima osvanuti15-30 sekundi najupečatljivije rečenice koja možda i nije najpovoljnija za temu o kojoj govorite. No ako dođete u jedinstvenu priliku da uđete u program uživo, a HTV u posljednjih nekoliko mjeseci to radi vrlo često, onda možete iskoristiti svojih 180 sekundi slave i izgovoriti što god vam padne na pamet bez da strahujete od uredničke intervencije jer je jednostavno ne može biti.

Nije niti čudo da je Šprajc svoje pitanje ponovio nekoliko puta, te da je posljednji puta to učinio s očiglednim očajem i frustracijom na licu. Urednici Dnevnika znaju da se tako ne radi TV program!

U demokratskom društvu mediji su ti koji su predvodnici kontrole i kritike vlasti, no kod nas je to u cijelosti izostalo. Nama očajnički treba netko tko će na TVu bez pretjeranog srama reći što doista misli i zašto određeni nastup (pozicijskog ili opozicijskog čelnika) jednostavno nije dobar i zašto je štetan za društvo. Mediji bi morali biti ti koji bi trebali inzistirati na konzistentnosti i vjerodostojnosti političara (pa i svih ostalih), oni bi morali biti ti koji bi trebali podsjećati političare na njihova nikada realizirana obećanja ili na propale projekte.

Ono što nama nedostaje je medij, ali i komentatori na tom mediju koji bi mogli objasniti kako stvari doista stoje. Nedostaje nam netko poput američkog Keith Olbermanna (ovdje on govori o Hillary Clinton):

U engleskom jeziku, osoba koja vodi vijesti naziva se Anchor – što bi u prijevodu moglo značiti sidro ili temelj. Kako god okrenuli, riječ je o pojmu koje simbolizira nešto (ili nekoga) solidno, čvrsto i na što se možemo pouzdati. Anchor je osoba kojoj vjerujemo, ili bi to barem trebali raditi.

I posljednje, pročitajte što je o sudbini televizije davne 1958 godine rekao Edward R. Murrow.

One of the basic troubles with radio and television news is that both instruments have grown up as an incompatible combination of show business, advertising and news. Each of the three is a rather bizarre and demanding profession. And when you get all three under one roof, the dust never settles. The top management of the networks with a few notable exceptions, has been trained in advertising, research, sales or show business. But by the nature of the coporate structure, they also make the final and crucial decisions having to do with news and public affairs. Frequently they have neither the time nor the competence to do this. It is not easy for the same small group of men to decide whether to buy a new station for millions of dollars, build a new building, alter the rate card, buy a new Western, sell a soap opera, decide what defensive line to take in connection with the latest Congressional inquiry, how much money to spend on promoting a new program, what additions or deletions should be made in the existing covey or clutch of vice-presidents, and at the same time– frequently on the same long day–to give mature, thoughtful consideration to the manifold problems that confront those who are charged with the responsibility for news and public affairs.

Sometimes there is a clash between the public interest and the corporate interest. A telephone call or a letter from the proper quarter in Washington is treated rather more seriously than a communication from an irate but not politically potent viewer. It is tempting enough to give away a little air time for frequently irresponsible and unwarranted utterances in an effort to temper the wind of criticism.

Misao dana:
But this nation is now in competition with malignant forces of evil who are using every instrument at their command to empty the minds of their subjects and fill those minds with slogans, determination and faith in the future. If we go on as we are, we are protecting the mind of the American public from any real contact with the menacing world that squeezes in upon us. We are engaged in a great experiment to discover whether a free public opinion can devise and direct methods of managing the affairs of the nation. We may fail. But we are handicapping ourselves needlessly.