Mala VOD usporedba (Netflix vs. HBO GO vs. Amazon Prime vs. MaxTV)

Mali i kratki post na samo jednu temu, VOD tj. video on demand platforme. Naime kako novosti konzumiram s interneta više nema stvarne potrebe za gledanjem TV-a u svojoj klasičnoj formi i u proteklih nekoliko mjeseci sam pogledao i pokušao usporediti nekoliko VOD platformi koje su dostupne kod nas. Netflix gledam već godinama (i dok nije bio dostupan u .hr), dok su ovi ostali servisi došli naknadno i dostupni su na domaćem tržištu. Posljednji od njih je Amazon Prime Video koji je došao prije nekoliko tjedana.

Ne bih sada ulazio u problematike sadržaja preduboko. No ono što je više nego očito je kako Netflix tu rastura i to ne samo u američkom katalogu nego i ovome koji je dostupan na hrvatskom Netflixu. Količina originalnog contenta je velika i često vrlo kvalitetna, a ove preostale TV serije i filmovi su također zastupljeni u izobilju. Jednostavno nema smisla uspoređivati katalog Netflixa s drugim platformama jer nisu usporedive niti u redu veličine. Ipak, ako ima jedna koja je usporediva, to je svakako HBO GO sa svojom bogatom vlastitom produkcijom plus sve ostalo što se nalazi u katalogu. Treći bi bio domaći MaxTV (druge servise nisam proučavao jer im nemam pristupa) gdje je katalog videoteke osrednji prema jadnom, no uvjerljivo najlošiji odabir je (barem u ovome času) na Amazon Prime Videu.

Pravi razlog zašto sam uopće napisao ovaj post je u stvari frustracija korisničkim sučeljem. Koristim ove servise na smart TVima i set top boxovima i sve što mogu reći je da je sve skupa jedan ogromni užas uz izuzetak Netflixa. Korisničko sučelje na svim tim platformama je jadno i loše. Ne mislim pritom samo na to da je nepregledno nego što se postavke pregleda non stop resetiraju i vraćaju na originalne postavke (dakle tipka “back” vas ne dovede tamo gdje ste bili nego na početak nekog ekrana) i slično. Uglavnom, nije nikakvo čudo da Netflix rastura konkurenciju pa čak i HBO GO koji je vizualno možda malo atraktivniji ali je funkcionalno inferioran.

Eto, toliko od mene, samo da znate da sam pomalo frustriran funkcionalnošću većine VOD platformi i da mi je uvjerljivi leader Netflix.

Misao dana:
Television? The word is half Greek, half Latin. No good can come of it.

Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”™.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.

Novinarstvo i mediji novog doba

Jučer sam održao kratko predavanje na FPZG o budućnosti medija. Ovo dolje je tekst koji sam ispričao i koji opisuje moje mišljenje što se dogodilo i kuda idu mediji, a sukladno tome i novinarstvo kao profesija. Kasnije u diskusiji su se pojavila mišljenja da li je moj tehnološki bazirani pristup ispravan pa je čak u jednom trenutku okarakteriziran kao naivan, dok je moje ignoriranje krucijalnih tema poput javnog interesa ozbiljan propust.

Nemam namjeru polemizirati na tu temu jer ja pak smatram naivnim razmišljanje da se ništa bitno ne mijenja ili da su takve promjene već viđene. Poanta moje male provokacije je bila u tome da pokušam objasnim da kako fundamentalne i do sada neviđene promjene u funkcioniranju medija (a ono se odnose na poslovni model i tehnologiju) nose sa sobom sasvim nove probleme koje treba rješavati na sasvim nove načine. Žao mi je onih koji rizike i mogućnosti nove medijske paradigme nisu u mogućnosti prepoznati.

Naravno da je pitanje etike, javnog interesa i svih drugih društvenih pitanja iznimno bitno; no tempo promjene uvijek i svaki puta daleko nadmašuje kapacitet društva da se prilagodi nastalim promjenama i dok će sasvim sigurno doći mnogi i lamentirati o tim temama, mene zanima revolucija koja se događa upravo sada i odmah.

Teško je govoriti o novim modelima novinarstva a da ne govorimo o medijima i promjenama s kojima se suočavaju. Apsolutno svaka sastavnica medijskog businessa u proteklim ali i budućim godinama pretrpjeti će korjenite promjene i teško je predvidjeti u ovome trenutku kako će budućnost izgledati. Mijenja se doslovno sve, od poslovnog modela na kojem novinarstvo počiva i iz kojeg novinari dobijaju svoju plaću. Sam medij koji je fluidniji više nego ikada i u konstantnom prelijevanju iz forme u sadržaj ponekad se jedno čini kao drugo i obrnuto. Ako ste slučajno novinar (ili to mislite postati), više nismo totalno sigurni ni tko je novinar a tko nije jer je moć kreiranja sadržaja postala besplatna a masovno dostupna, a u cijelom tom previranju kako zaraditi, na čemu i tko treba kreirati sadržaj desilo se i da je publika u cijelosti promijenila svoje navike i mijenja ih rapidno i svakodnevno i nikada nismo bili manje sigurni što javnost želi, a što joj doista treba.
Dakle ako me pitate koji su to novi modeli novinarstva ili kako će medij budućnosti izgledati, moj odgovor će biti jednako needuciran kao i odgovor Gutenberga dvadesetak godina nakon što je izmislio pokretna slova na pitanje: „Da li je to to – da li je to doseg tiskarstva“. Ne znamo što je Gutenberg odgovorio, no s današnje perspektive možemo biti apsolutno sigurni da je bio u krivu.

Business model

Poslovni model medija doslovce je razrušen u posljednjih dvadesetak godina. Kada kažemo razrušen ne mislimo tu samo na uobičajena tržišna kretanja koja rastu i padaju, ili su pogođena recesijama ili konjukturama, razvojem konkurencije ili nove disruptivne tehnologije nego govorimo o promjeni cijele paradigme kako poslovni model medijskih kuća funkcionira. Medijski business prošlosti počiva na načelu ograničene dostupnosti. To ukratko znači da ako pogledate kako izgleda novinski kiosk na njemu možete pronaći desetak dnevnika, nekoliko desetaka tjednika i možda stotinjak drugih publikacija. Ako želite kupiti novine, morate kupiti jednu od publikacija koju vidite ispred sebe, a nju pak kupujete kakva je – u kompletu sa svim sadržajima koje želite ili ne želite konzumirati. Identičnu situaciju imate i u drugim medijskim kanalima; ako se ujutro vozite na posao i slušate radio, tada imate ograničeni spektar frekvencija na kojima možete slušati radio program – možda nekoliko desetaka različitih radio postaja, a ako odlučite gledati televiziju ponovno možete računati na još ograničeniji popis kanala.
Novine prošlosti, ali i drugi mediji svoj poslovni model baziraju na činjenici da nema alternative i u situaciji u kojoj nemate izbora morate konzumirati njihov sadržaj. U tom suptilnom nepostojanju izbora pretvarate se u jednog od konzumenata informacije koja je zapakirana zajedno s odgovarajućom marketinškom porukom. Oglašivači su u biti oni koji plaćaju vaše novine, radio ili tv emisiju a oni to čine zato jer znaju, pretpostavljaju ili vjeruju kako će emitiranjem svoje poruke putem kanala iz kojeg ne možete pobjeći prodati svoj proizvod ili proširiti svoju poruku. Cijena po kojoj se prodaje taj medijski prostor se sastoji od troška produkcije (koliko je koštalo da proizvedemo ove novine ili emisiju), vrijednosti publike (koliko ljudi čita, sluša ili gleda i u kojoj od nama zanimljivih demografija) i ograničenosti dostupnosti kanala kroz koji šaljemo poruku; dakle o tome koliko dnevnika ima na kiosku, koliko razdjela ima u frekvencijskom spektru ili koliko je nacionalnih TV koncesija dodijeljeno.
Prelaskom iz analognog svijeta u digitalni sve se promijenilo. Za pažnju konzumenta informacije danas se bore apsolutno jednako svaki medij koji je dostupan na internetu iz jednostavnog razloga što se moderni medij servira jedan na jedan i udaljenost između dva web sitea neovisno o tome govorimo li o novinskom tekstu, audio webcastu ili video prilogu je jedan jedini klik mišem.
Internet nema nikakvih ograničenja u smislu dostupnosti ili kapaciteta; ne postoji više virtualni kiosk u kojem postoji ograničeni broj naslova ili TV prijemnik sa svega nekoliko opcija. Sve je dostupno svima, a samim time i prostor za oglašavanje je beskonačno velik.
Ponavljam još jednom da je internet kao i prostor za oglašavanje nepresušan jer u toj rečenici leži ključ problema medija budućnosti iz jednostavnog razloga što vrijednost svakog resursa koji je beskonačno velik teži prema nuli.
Vrijednost oglasnog prostora dakle ovisi o najnižoj ponuđenoj cijeni, a u tržišnoj ekonomiji uvijek ima netko tko nudi jeftinije.
Da bi stvari bile dodatno komplicirane, obzirom na neposrednu prirodu interneta gdje se sadržaj kreira direktno za konzumenta 1:1, to također znači da se oglašivač može oglasiti bilo gdje i gdje ekskluzivnost pune stranice oglasa, radio spota ili TV reklame više nije vezana za medij kojeg korisnik konzumira.
Poslovni model medija budućnosti dakle nema više nikakve relacije s poslovnim modelom koji se koristi danas i inzistiranje da se starim metodama rješavaju novi problemi nećete daleko stići. Henry Ford je komentirajuću kupce modela T rekao: „Da sam ih pitao što žele, rekli bi da žele brže kočije“.
Ako konzumenta prošlosti nismo uspjeli natjerati da kupuje vijesti, kako bilo tko očekuje da ćemo to učiniti danas? Rješenje je očito negdje drugdje.

Medij

U digitalnom novom dobu postavlja se i pitanje što je to medij jer on uzima mnogobrojna agregatna stanja. Više nemamo jasne podjele u kojima ako smo vidjeli hrpu papira znali smo da se radi o novinama, ako smo vidjeli zvučnik i nekoliko potenciometara da se radi o radiju, a velika staklena kutija s pokretnim slikama je TV.
Čak su se i modeli distribucije pretvorili u jednu te istu žicu pa tako danas vjerojatno većina vas ovdje internet, telefon, radio i TV prima putem iste žice ili staklene niti, ili – što je daleko vjerojatnije, sve to skupa dolazi do vašeg notebooka, tableta ili pametnog telefona putem etera. Kao rezultat, internet se sve više pojavljuje kao vrsta komunalne usluge koji omogućava svakome od nas da razbijemo medijski monopol kvartovskog kioska ili nacionalne TV koncesije i da konzumiramo one informacije koje su nam zanimljive neovisno o tome gdje se one u svijetu nalazile. Ako ikada, onda nam je upravo danas svijet na dlanu.
Uređaji putem kojih konzumiramo medij sve su moćniji i jednu te istu informaciju možemo promatrati u različitim „agregatnim“ stanjima. Tokom jutra gledamo vijesti na TV uređaju koji svoj signal dobija putem interneta i sama činjenica da izgleda i ponaša se kao televizor s kojim smo odrasli nikako ne znači i da je i dalje riječ o televizoru. Na njemu danas možemo gledati desetine TV programa, a mnogi imaju ili će u vrlo kratkom roku imati pristup Video on demand kanalima koji će vam emitirati onaj program koji u tome času želite promatrati. Na putu do posla, vijesti možemo čitati na pametnom telefonu ili pak možemo slušati digitalni radio, pogledati jučerašnju epizodu omiljene TV serije. Na poslu na svojem multimedijalnom računalu nastavljamo biti konzumenti informacija, da bi navečer u udobnosti kućnog naslonjača jednim okom pratili što se događa na TV-u a drugim lutali bespućima interneta na tabletu.
Medij više nije komad papira s odgovarajućim logotipom, točno određena frekvencija na radiju ili gumbić na daljinskom upravljaču.
Više nije totalno jasno da li je medij onaj koji je osigurao internet vezu do vaše kuće, onaj koji je informaciju stvorio ili aplikacija koja je informaciju agregirala ili onaj koji je podijelio link na društvenim mrežama? U određenim situacijama jedni konkuriraju drugima.
Možda ne znamo kako će medij budućnosti izgledati niti znamo tko će biti njegov vlasnik ili nositelj, no sasvim sigurno će biti „tailor made“ – sačinjen po vašim preferencama uključivo i onima za koje sami niste svjesni da ih imate.
Sami temelji medijske industrije su danas podložni preispitivanju, pa evo samo da dodam nekoliko pitanja poput „Gdje se danas nalazi vaša naslovnica – na vašoj web stranici ili na facebooku ili twitteru?“ (kako su se pitali urednici New York Timesa u nedavno iscurenoj strategiji NYTa), ili pak „Koja je vrijednost ekskluzivne/prijelomne vijesti u svijetu u kojem informacije doslovno kolaju brzinom svjetlosti a dvije točke su udaljene samo jedan klik?“ (o čemu glavu razbijaju urednici CNNa koji su svoju medijsku franšizu razvili na konceptu ekskluzivnosti)

Novinar

Tko je danas uopće novinar? Ako promotrite kako novine (a kada kažem novine mislim na medije općenito) funkcioniraju onda ćete vidjeti velike prostorije u kojima su smještene redakcije. Redakcije su osmišljene da okupljaju ljude koji su u medijima prošlosti bili ograničeni resurs – novinari. U takvoj okolini bilo je logično i smisleno zapošljavati novinare i držati ih na okupu kako bi se lakše dogovorili, podijelili zadatke ili surađivali na obradi neke teme.
Na kraju krajeva, trebalo je popuniti 48 novinskih stranica, dvanaest sati radio ili TV programa.
No novinari nisu jedini koji znaju pisati (ili govoriti, ili snimati), oni su samo ljudi koji su plaćeni da svakodnevno pišu. Pisati o zdravstvu znaju i neki liječnici, o ekonomiji ekonomisti i bankari, o kulturi glumci ili režiseri. Problem je bio okupiti ih, koordinirati i iz njih iscijediti sadržaj potreban za publikaciju. Zahvaljujući internetu, iznimno jednostavnoj komunikaciji, tehnološkim alatima koji omogućavaju jednostavnu i učinkovitu kolaboraciju – doslovce svatko može biti autor pa i novinar. Možemo se tješiti mitom o novinarskim uzusima, etičkim standardima ili godinama školovanja i „utakmica u nogama“ – no objektivno, novinari su umiruća vrsta. Za razliku od novinara koji svoje riječi trguju za komad kruha, liječnici, odvjetnici, inženjeri su voljni svoje vrijeme uloženo u tekst protrgovati za malo pažnje i percipiranog ugleda; teško se natjecati u igri u kojoj motivi natjecateljima nisu istovjetni.
Novinari nisu samo umiruća vrsta, nego ih je pritom jednostavno previše. Konzumenti informacija traže vrlo precizne sadržaje a preciznost koju tražite je jedna od formi kvalitete i prirodno je da želite konzumirati sadržaje koji su bolje pogodili bit od drugih jednako i obilato dostupnih sadržaja.
Novinari budućnosti su zvijezde, oni koji su posjeduju talent populističkih nastrojenih političara koji znaju plasirati informaciju na najatraktivniji mogući način u za to optimalnoj formi.
Ili, još preciznije rečeno, ako je novinar bio oskudni resurs medija prošlosti, tada je urednik – kurator vijesti budućnosti ključ uspješnog medija. Govorimo o onome koji pronađe vijest koja je zanimljiva i pomogne vam da je konzumirate – problem je naravno u tome što to može biti googleov algoritam, fliboard aplikacija ili (kako mi to priželjkujemo) osoba od krvi i mesa.
A ako i dalje mislite da su novinari zanimanje budućnosti, progooglajte malo na temu robota koji sami pišu vijesti. Moderne redakcije (ili ono što je od njih ostalo) već danas koriste softverske robote za pisanje izvještaja s burze ili sportskih događanja – dakle s događaja koji daju strogo strukturirana izvješća no samo je pitanje dana kada će roboti svoj talent proširiti na kompleksnije forme i kao što vam Amazon danas nudi artikle za koje mislite da bi mogli kupiti, ili Netflix TV emisije ili filmove za koje mislite da bi mogli pogledati – tako će u najskorijoj budućnosti roboti pisati vijesti koje vi želite čitati.
Uvjeravam vas: matematički gledano, problem je apsolutno identičan.
Novinari su osim svega skupi, oni očekuju plaću svaki mjesec, povremeno obolijevaju i očekuju godišnje odmore, a da i ne spominjemo kako rade svega osam sati dnevno u medijskom ciklusu koji traje 24 sata dnevno sedam dana tjedno.
U međuvremenu, ako ste još uvijek novinar i još niste apsolvirali koncept multimedije onda to svakako učinite jer se danas od svakog novinara očekuje da zna pisati, snimiti tonsku izjavu, fotografirati i snimiti video prilog, sačiniti infografiku, dizajnirati interaktivni sadržaj, baviti se data miningom i koristiti big data.

Publika

Poslovni model se raspao, medijske kuće više same ne znaju što im je temeljna djelatnost i na što se trebaju fokusirati a novinarima odjednom konkurira apsolutno svaka osoba na planeti opremljena tipkovnicom i malo boljim telefonom. Nažalost, i publika tj. konzumenti informacija nisu ništa bolji i ne možemo ih natjerati na suradnju. Od njih više ne možemo očekivati vjernost ili povjerenje na bilo koji način. Ne možemo ih više držati u neizvjesnosti jer vijesti dolaze non stop, ne možemo očekivati da će se ujutro došetati do kioska baš kao što ne možemo očekivati da će upravo vaš TV kanal umemorirati na prvome mjestu (iako je pitanje trenutka kada će i ti brojevi s daljinskog upravljača trajno nestati).
U medijskom Disneylandu kojim smo okruženi lojalnost nikada nije bila manja, a pažnja nikada nije bila kraća.
Neovisno o tome, konzument informacije je onaj koji sve ovo o čemu sam govorio mora u konačnici nekako platiti. Pitanje je samo kako će taj kolač biti podijeljen i tko će dobiti veću a tko manju krišku?