Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.

Mala VOD usporedba (Netflix vs. HBO GO vs. Amazon Prime vs. MaxTV)

Mali i kratki post na samo jednu temu, VOD tj. video on demand platforme. Naime kako novosti konzumiram s interneta više nema stvarne potrebe za gledanjem TV-a u svojoj klasičnoj formi i u proteklih nekoliko mjeseci sam pogledao i pokušao usporediti nekoliko VOD platformi koje su dostupne kod nas. Netflix gledam već godinama (i dok nije bio dostupan u .hr), dok su ovi ostali servisi došli naknadno i dostupni su na domaćem tržištu. Posljednji od njih je Amazon Prime Video koji je došao prije nekoliko tjedana.

Ne bih sada ulazio u problematike sadržaja preduboko. No ono što je više nego očito je kako Netflix tu rastura i to ne samo u američkom katalogu nego i ovome koji je dostupan na hrvatskom Netflixu. Količina originalnog contenta je velika i često vrlo kvalitetna, a ove preostale TV serije i filmovi su također zastupljeni u izobilju. Jednostavno nema smisla uspoređivati katalog Netflixa s drugim platformama jer nisu usporedive niti u redu veličine. Ipak, ako ima jedna koja je usporediva, to je svakako HBO GO sa svojom bogatom vlastitom produkcijom plus sve ostalo što se nalazi u katalogu. Treći bi bio domaći MaxTV (druge servise nisam proučavao jer im nemam pristupa) gdje je katalog videoteke osrednji prema jadnom, no uvjerljivo najlošiji odabir je (barem u ovome času) na Amazon Prime Videu.

Pravi razlog zašto sam uopće napisao ovaj post je u stvari frustracija korisničkim sučeljem. Koristim ove servise na smart TVima i set top boxovima i sve što mogu reći je da je sve skupa jedan ogromni užas uz izuzetak Netflixa. Korisničko sučelje na svim tim platformama je jadno i loše. Ne mislim pritom samo na to da je nepregledno nego što se postavke pregleda non stop resetiraju i vraćaju na originalne postavke (dakle tipka “back” vas ne dovede tamo gdje ste bili nego na početak nekog ekrana) i slično. Uglavnom, nije nikakvo čudo da Netflix rastura konkurenciju pa čak i HBO GO koji je vizualno možda malo atraktivniji ali je funkcionalno inferioran.

Eto, toliko od mene, samo da znate da sam pomalo frustriran funkcionalnošću većine VOD platformi i da mi je uvjerljivi leader Netflix.

Misao dana:
Television? The word is half Greek, half Latin. No good can come of it.

Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”™.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.