Kako srušiti vladu

Prije petnaestak dana paralelno s jednim od zagrebačkih prosvjeda pao je i www server hrvatske vlade što je odmah stavljeno u vezu s prosvjednicima, no svega nekoliko sati nakon početka navodnog napada stranica vlade se ponovno pojavila online.

Po mišljenju mnogih, privremeno zaustavljanje pojedinih informacijskih servisa, kao što je to primjerice web servis hrvatske vlade ekvivalent je uličnih prosvjeda i doista ima velikih sličnosti. Naime, u oba slučaja blokira se pristup nekom resursu (instituciji, objektu, trgu, ulici) i uobičajeno poslovanje više nije moguće, i u teoriji, prosvjed i napad na npr. web stranicu neće rezultirati štetom; dakle kao što ne bi trebalo biti razbijenih prozora i izloga, tako ni sami web serveri neće trpiti štetu nego će nakon nastavka napada u tipičnoj situaciji samo nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo.

U hrvatskoj ima nekoliko tijela koje se bave računalnom sigurnošću, pa samim time i sigurnošću informacijskih sustava i prvo od njih je tzv. CERT (computer emergency response team) koji je osnovan i funkcionira temeljem zakona o informacijskoj sigurnosti, potom je tu i Zavod za sigurnost informacijskih sustava (koji je dijelom naslonjen na obavještajnu zajednicu), te nekoliko drugih institucija. Ove institucije bave se prraćanjem stanja na području računalne sigurnosti, dijelom se mogu pokušati baviti i analizom pojedinog napada kako bi se utvrdili eventualni počinitelji, no objektivno i u najboljem slučaju oni mogu dati preporuku što i kako činiti, ali teško da mogu napad zaustaviti ili spriječiti.

Kada odlučite napasti neki resurs na internetu pred vama je cijeli niz alata i metoda kojima je moguće postići željeni cilj. Prva metoda je čisto hakiranje sustava što se u biti svodi na to da na različite načine pokušate preoteti kontrolu nad računalom (počevši od nasilnog pokušavanja ulogiravanja na računalo, preko ubacivanja zloćudnog koda u računalo na različite načine koje potom otvara mogućnost ulaska u računalo kroz tzv. stražnja vrata tj. “backdoor”).

S druge strane, jednostavnija metoda rušenja nekog sustava su tzv. DOS ili denial of service napadi koji se ukratko svode na uobičajenu pogrešku u arhitekturi informacijskih sustava a koji kaže da se svi upiti serviraju na jednaki način. Cilj DOS napada je zsprečavanje ili zaustavljanje određenog internet servera ili servisa. Tipično, DOS napadi se izvode na način da se prema određenom serveru (u gornjem slučaju vlada.hr) uputi ogromni broj upita u istome trenutku, a tada to računalo u pokušaju da odgovori na sve te upite konzumira sve resurse koji mu stoje na raspolaganju (a oni mogu biti raspoloživi kapacitet mreže, prostor na disku servera ili maksimalno opterećenje procesora). Krajnji rezultat DOS napada najčešće je zamrzavanje ili resetiranje računala koje je predmet napada. DOS napadi dolaze u mnogo različitih oblika i jedna od tehnika koja se danas često koristi je tzv. DDOS napad ili distributed denial of service gdje ciljano računala napada veliki broj drugih računala vrlo često s mnogo različitih geografskih lokacija. Vlasnici takvih računala vrlo često nisu niti svjesni da njihovo računalo sudjeluje u DDOS napadu budući da je dio koda sakriven u nekom od virusa ili drugim oblicima zloćudnog koda.

Mali DOS napad možete izvesti i sami na način da downloadate neki od tzv. stress test alata koji se koriste za testiranje www servera. Mnogi od njih su javno dostupni i besplatni i jednostavno ako upišete adresu željene internet stranice te se malo poigrate parametrima moguće je istovremeno prema ciljanom serveru uputiti dovoljno zahtjeva da ga značajno uspori pa čak i sruši (osobito ako ciljani www server dijeli resurse s drugim ili desetinama drugih web servisa što je uobičajena pojava).

Veliki faktor u sigurnosti računalnih sustava je i njihova arhitektura, tj. način na koji su resursi i servisi distribuirani, pa se onda tako može dogoditi da u sustavima koji su loše projektirani napad na jedan servis (primjerice na gore spomenuti vlada.hr) neočekivano ugrozi i funkcioniranje preostalih servisa koji se nalaze na istom segmentu mreže. Primjerice, upravo na primjeru hrvatske vlade, minimalno istraživanje alatima koje se nalaze predinstalirane na svakom računalu pokazuju kako se ama baš svi resursi koje koristi hrvatska vlada nalaze na istom segmentu mreže, što znači da DOS napad koji uspije srušiti internet server vlade sasvim sigurno ima posljedice i na ostatak vladine informacijske infrastrukture.

Tri tipična servisa koja posjeduje svaka institucija su DNS, email i web. DNS servis služi kako bi vaš upit internet pregledniku (npr. “gdje je vlada.hr”) pretvorio u odgovarajuću IP adresu, mail servis je onaj koji je zadužen za primanje i odašiljanje email poruka, dok je web servis koji služi za isporuku web stranica. U slučajevima loše projektiranog informacijskog sustava, napadom na primjerice primarni DNS server (DNS servera može biti više, no samo jedan je prvi i autoritativni, svi ostali samo kopiraju podatke od njega) što nazivamo “DNS flood” napadom,  možete onemogućiti funkcioniranje cijele domene, osobito ako napad traje dovoljno dugo (primjericekada bi napad na primarni DNS vlade trajao duže od 24 sata gotovo svi servisi koje vlada koristi bi prestali biti dostupni neovisno o tome da li ih je napad uspio srušiti ili ne). slanjem velikog broja email poruka (tzv. email bombardiranje) moguće je značajno opteretiti mail servere, a klasičnim DOS ili DDOS napadom nije osobito teško srušiti pojedini web server.

Ono što također treba znati je da postoje različite organizacije koje se sustavno bave DDOS i ostalim vrstama napada. Tako je primjerice haker koji se zove Jester u nekoliko navrata uspio srušiti www servis WikiLeaksa u času kada su oni krenuli s objavom diplomatskih telegrama (taj napad je trajao nekoliko tjedana u različitim itenzitetima i kao rezultat wikileaks je u cijelosti morao napustiti originalnu domenu), ili grupacija Anonymous koja se povezuje s glasovitim 4chan forumom a koja također poprilično redovito napada različite web stranice na internetu. Tu su i vlasnici botnet mreža, dakle oni koji kontroliraju vaše računalo u času kada virus preuzme kontrolu, a od kojih neki tu uslugu rušenja određenog internet resursa i naplaćuju pa u nekim slučajevima za tu uslugu možete dobiti čak i račun. Trenutna cijena za DDOS napad iznosi oko 30 dolara (nešto malo više od 150kn) po danu napada. Doista niska cijena a da se možete pohvaliti time da ste uspjeli srušiti vladu!

p.s. ovo je tekst koji je pisan za Večernji list pa se tako onima koji se u gornje teme ne razumiju može činiti previše tehničkim, a mnogima koji o tome znaju puno suviše površnim i generaliziranim, tako da prije nego naumite kritizirati imajte to na umu. Zanimalo bi me da čujem još konkretnih prijedloga kako srušiti IT resurse Vlade?

3 Replies to “Kako srušiti vladu”

  1. Važan dodatak gornjem tekstu kojeg sam skroz ispustio jer sam se bavio tehničkim aspektima cijele priče:

    DDOS napadi i slični napadi koji bi uzrokovali zaustavljanje nekog telekomunikacijskog servisa su kažnjivi zakonom. Don’t do this at home!!!

  2. Nisam procitao bas cijeli tekst, pa se ispricavam unaprijed na eventualno promasenom komentaru. Zasto bi se netko uopce bavio rusenjem stranica Vlade i drzavnih/javnih institucija? Mislim da to a) nitko ne cita, b) informacije su neazurne i nepotrebne, c) servisi koje Drzava daje svojim gradjanima za cca. 1 mlrd godisnjeg IT budgeta su na razini djecje slikovnice. Npr. popis stanovnistva o kojem se tako puno govori ovih dana. Bugarska je tako popisala 60% stanovnistva a mi pisemo na papire pa s papira u aplikaciju pa tek onda obrada. Od ulaska u stan do statisticke informacije cca. 6 mjeseci uz enormne troskove i upitnu kvalitetu upisanih/prepisanih podataka. I tako sa svim servisima: porezna, osobna, gruntovnica, katastar, gradjevinska dozvola, …

Leave a Reply

Your email address will not be published.