Povratak iz Obamalanda (epilog)

Prije neki dan sam se vratio iz Amerike, gdje sam petnaestak dana sudjelovao u različitim izbornim i postizbornim aktivnostima po praktički cijeloj istočnoj obali. Prve, još predizborne prognoze dao sam u dnevniku “Još četiri dana ili četiri godine”, a oglasio sam se i na sam dan izbora dnevnikom “Get out to vote! NOW!!”. Napravio sam i malu fotogaleriju na flickru koju možete pogledati ovdje.

Kretati se tamo petnaest dana uz birače, volontere i političke profesionalce donijelo mi je uvida u kampanju i način na koji amerikanci rade politiku, a koju teško da možete osjetiti kroz članke ili TV priloge. Američka kampanja se bitno razlikuje od naše Hrvatske, ali i bilo koje druge europske kampanje i to po nekoliko elemenata. Kao prvo, sve izborne bitke koje se tamo vode (a osim najočiglednije za predsjednika, bilo je tamo i izbornih trka za Kongres, Senat ali i lokalne funkcije od šerifa, člana školskog odbora pa na dalje) glase na ime. Stranačka pripadnost je vrlo širok pojam i dok nominalno amerikom vladaju dvije stranke, činjenica je kako je apsolutno svaka osoba direktno podložna svojim biračima i samo o njima ovisi sudbina dotične političarke/političara pa stoga privrženost partiji nije toliko stroga kako je to primjerice kod nas. Ovo naravno donosi i neke druge pozitivne elemente, a to je direktna komunikacija koja je u stvari nužna kako bi preživjeli izbore na svojoj poziciji – naši političari nemaju takve potrebe, jer njihova sudbina u stvari ovisi o predsjedniku stranke a ne o raspoloženju elektorata.

Druga bitna razlika je financiranje; naime ogromni dio kampanje se uvijek sastoji u prikupljanju donacija. Više puta sam bio pitan i više puta je teško bilo američkom sugovorniku shvatiti kako sakupljanja novca kod nas nema. Stranke se u americi financiraju iz džepova građana i korporacija (s određenim ograničenjima), i dok postoji mogućnost da se oslanjate na državne novce isto tako postoje stroga ograničenja što se smije s čime učiniti i kako. Nadalje, za svaku aktivnost mora se znati tko ju je platio. Nije primjerice moguće održati skup a da jasno i glasno ne bude navedeno tko je platio zakup dvorane, tehnike, platio volontere…

Kada sudbina ovisi ne samo o vašim biračima nego i o njihovim donacijama, tada ćete dobro paziti što i kako radite i šteta je što takvog mehanizma nema i kod nas. Moj je dojam kako je sakupljanje donacija domaćim strankama više gnjavaža nego neka stvarna potreba, a odredbe o visinama donacija su kod nas, čak i u odnosu na američke limite, nevjerojatno visoke.

Ako pogledate fotografije koje sam snimio u stožeru Baracka Obame za sjevernu Floridu; vidjeti ćete na slikama penzionere i studente – to je populacija ljudi koja je iznjela izbore na sebi. Razina volonterstva i aktivizma je doslovce impresivna, jednako kao i razina organizacije. Ako dođete u stožer i prijavite se da taj dan možete raditi 4-5 sati, tada dobijete odmah kovertu s vašim zadatkom. Zadatak može biti jednostavan, od toga da raznosite vodu volonterima, do razgovaranja i anketiranja ljudi telefonom, obilazaka kvartova i kucanja na vrata, postavljanja reklamnog materijala…

U americi nema billboarda i političara koji vam se smiješe sa svakog stupa; reklame su tamo ili s televizije i radija, ili pak zapiknuti mali (ali doista mali, malo veći od A3 formata) reklamni panoi na tratinama ispred kuća – no puno više aktivnosti se provodi u direktnoj komunikaciji s biračima (dakle nagovaranje na glasanje, nagovaranje na donacije i slično). U americi nema niti izborne šutnje, izborne aktivnosti se nastavljaju i traju non-stop sve do zatvaranja birališta – u stvari, najaktivniji dan cijele kampanje je bio upravo dan izbora kada su milijuni Obaminih volontera radili jednu od tri moguće aktivnosti.

Prva aktivnost koju možete raditi na dan izbora je telefoniranje ljudima da ih podsjetite da je dan izbora i da treba izići i glasati. Druga aktivnost je pješačenje i kucanje vrata-na-vrata, a ako nema nikoga tada na kvaki ostavite zakvačenu informaciju o izborima i ukratko zašto morate glasati baš za određenog kandidata. Treća aktivnost, koja se možda čini najbizarnijom, je tzv. sign waving. Može vam se dogoditi da dobijete zadatak da uzmete npr. Obamin transparent, zauzmete poziciju na raskršću i potom nadolazećem prometu mašete tim znakom. Iz naše pozicije to se naravno čini smiješnim (da ne kažem i besmislenim), no tamo je to razonoda za doslovce cijelu obitelj i na dan izbora stotine raskršća po Floridi su bile prenapučene ljudima koji su mahali Obaminim (a nerijetko i McCainovim) transparentima (uz povremeni ručni uradak “Honk if you voted for Obama”).

Direktna komunikacija između kandidata i njegovog glasača kreira vezu koju je kasnije teško potrgati. Vaša donacija je ujedno i vaš udjel u uspjehu određenog kandidata i u osnovi, ako malo bolje razmislite, sva ta silna aktivnost je u stvari želja ljudi da budu malo više uključeni u cijeli taj politički proces, i ono što oni (mi) žele je sudjelovanje i da malo češće budu pitani za mišljenje.

Iako su kulture drugačije, a tradicije praktički nespojive; mislim da identični motivi koji tjeraju amerikance da mašu natpisima po raskršćima postoje i kod nas. Samo treba naći načina kako to probuditi, kanalizirati i iskoristiti.

Druga iznimno važna stvar koju ste mogli i ovdje osjetiti je utjecaj interneta na izborni proces u americi (što je mene u stvari i najviše interesiralo). Imao sam prilike družiti se s ljudima iz samog vrha internet stožera obje kampanje – i ocjena praktički sviju je kako su ovo prvi internet izbori, i sva komunikacija koja se događala je bila direktna i dvosmjerna, a velika većina sadržaja se prvo generirala za internet populaciju a tek potom za televiziju, radio i ostale medije. Ako ste se bili prijavili na my.barackobama.com ili neku drugu kampanju mogli ste to osjetiti i sami. Obama je naravno moć interneta maksimalno iskoristio, koristivši temelje koje je postavio još Howard Dean u predsjedničkoj kampanji 2004 godine – te je naravno svemu skupa  dodao novu dimenziju.

Politički analitičari kažu kako je ova kampanja, u smislu interneta, bila “Perfect storm” i malo ste kritika osim divljenja mogli čuti, no jednako tako, mnogi se slažu kako ovo nije kraj, nego samo početak novog načina izvršenja političkih kampanja.

3 Replies to “Povratak iz Obamalanda (epilog)”

Leave a Reply

Your email address will not be published.