Toyota RAV4, Hybrid Synergy Drive

Prošli tjedan sam na nekoliko dana mini testiranja dobio na korištenje totalno nov Toyota RAV4 koji je bio totalno opremljen svime i svačime, iskreno nisam promatrao specifikaciju automobila, no sve što znam da se u automobile ugrađuje je bilo prisutno u ovom automobilu uz možda izuzetak staklenog krova (ne znam da li postoji izvedba sa staklenim krovom ali pretpostavljam da postoji). Pogledao sam malo konfigurator na toyota.hr i čini mi se da je ovaj auto koji sam vozio imao Executive opremu s nekim dodacima Premium paketa.

WP_20160202_14_34_05_Rich_LINe bih vas sada previše zamarao s time kako je auto super, ili da lamentiram od voznim svojstvima jer ja jednostavno nisam vozač koji gura auto do maksimuma njegovih performansi ali mogu podijeliti neke od dojmova koje sam stekao vozeći se.

Kao prvo, vanjština auta je skroz OK, ja osobno nisam veliki ljubitelj SUV automobila i više preferiram limuzine no RAV4 je atraktivan koliko to japanski auto može biti. Jako mi se dopala ova boja koja je u katalogu navedena kao crvena, no u praksi više izgleda kao boja trule višnje (i to metalik), jako dobro paše automobilu. Auto je imao i grafitne naljepnice po bokovima i retrovizorima, a imao je i dodatni aluminjski prag koji je pomalo kičast i čiji mi je smisao meni totalno izgubljen i i po meni nagrđuje auto (ali opet, ja i estetika…). S druge strane, iako ne volim SUVove, neosporna je činjenica da je super voziti povišeni auto jer je pregled ceste superioran u odnosu na limuzinu.

Stražnje staklo je skoro okomito pa se po vožnji na kiši na njemu sakuplja dosta vode (što je normalno za ove automobile ali ako vozite limuzinu dovoljno brzo onda nemate taj problem). Auto mi se osim toga čini jako širokim, kada sam ulazio u garažu učinilo mi se da ja jednako širok a možda i širji od mojeg trenutnog automobila koji je inače vrlo velik.

Iznutra, dopali su mi se donekle tvrda sjedala s nekom vrstom brušene kože, sjedala su nešto uža nego u mom autu i definitivno tvrđa no to mi se dopalo jer bolje legnem u njih i tijekom vožnje me čvrsto drže što je isto ok. Prostora na stražnjem sjedalu ima na pretek, ali doista jako puno i tkogod bude sjedio na zadnjem sjedalu imati će mjesta koliko god želi (a i pod je totalno ravan pa to dodatno daje dojam prostora). Prtljažnik je veliki što je u takvom autu ipak očekivano, a vrata su motorizirana i dižu se i spuštaju na daljinski upravljač što je totalno cool i praktični štos (ako recimo imate brdo vrećica u rukama). Putnička vrata se otvaraju tako da samo prihvatite ručku i otvorite ih, a zaključavaju se tako da prstom dotaknete kvaku (uz uvjet da imate daljinski upravljač u džepu). To je vrlo praktično, moja posljednja dva automobila su također na isti način opremljena i vrlo brzo se naučite da ne morate izvlačiti ključeve da bi otvorili ili zatvorili auto.

No najbolje stvari su mali gadgeti kojima ovaj auto obiluje. Kao prvo, auto se momentalno integrirao s mojim (windows) telefonom i proradili su bez problema (što nije moje iskustvo sa svim bluetooth sustavima), fora je da mogu i streamati muziku s telefona što je dodatni bonus makar auto ima i USB port s kojeg sam bez problema puštao muziku.

Retrovizori imaju promatranje mrtvog kuta i u kutu ogledala se nalaze narančasti znakovi koji svijetle i žmirkaju dok se nešto nalazi u mrtvom kutu. Definitivno vrlo korisno ali morate imati disciplinu promatrati taj detalj. Auto je opremljen i radar cruise controlom kojeg sam vozio po prvi puta. Nekako sam došao do zaključka da ako ste pasivni vozač onda radar cruise control ima apsolutno smisla, auto ubrzava i usporava vrlo dobro (puno prirodnije i mirnije od nekih drugih auta u kojima sam bio a da imaju takav sustav). Ako ste malo aktivniji na cesti onda adaptive cruise control zna zbuniti jer auto počne usporavati makar bi vi htjeli da je obrnuto (recimo, moja uobičajena taktika je držati cruise control na nekoj brzini a onda koristiti ubrzavanja za pretjecanja, s aktivnim cruise controlom auto sve radi sam i to me zbunjuje i smeta). Nisam našao načina da ugasim radarsku komponentu cruise controla.

Posebno korisna je Road Sign Assist funkcija, koja u praksi znači da automobil prati prometne znakove i na displayu pokazuje ograničenje brzine (a i neke druge znakove), ako je znak bijeli onda ste unutar ograničenja a ako se vozite prebrzo onda pocrveni. Taj feature mi se jako dopao i vrlo je praktičan. Uočio sam da električne znakove na auto cesti (one manje, veličine običnog prometnog znaka) ne prepoznaje uopće, velike iznad ceste prepoznaje bez problema, a ako imate usku cestu (recimo Riječka obilaznica) gdje je zaustavna traka vrlo blizu centralnog kolnika onda zna snimiti znak za usporavanje na zaustavnoj traci pa pokazuje neko vrijeme krivi podatak (ali kada griješi, griješi prema niže tako da je to ok).

Dodatna fora je i da auto sam pali i gasi duga svjetla na autocesti i to radi vrlo dobro i pouzadno i prema prometu koji dolazi iz drugog smjera kao i da detektira automobile koji se nalaze ispred vas (iako, na aute koje sustižete ne reagira uvijek dovoljno brzo). O automatskim brisačima nadam se da ne moram govoriti jer je to jedna od najboljih funkcija koje na autu možete imati (da se automatski pale i optimalno brzo brišu).

Evo i nekoliko rečenica o motoru tj. hibridnom sklopu koji se u Toyoti RAV4 nalazi. Riječ je o istom kompletu kojeg možete pronaći u nekoliko Lexusovih modela (u NXu kojeg sam isto vozio ovo ljeto, ISu, GSu i RCu). Riječ je o 2.5l četverocilindričnom benzinskom motoru u kombinaciji s hibridnim sklopom. Ono što je malo zbunjujuće je da u biti ne znam koja je ukupna snaga sustava. Benzinski motor bi morao biti oko 140 konjskih snaga (105KW), dok bi električni motor trebao biti slične snage, a sve skupa bi moralo biti računalno limitirano na način da niti u jednome trenu auto ne može na kotače isporučiti više od 181 konjske snage. Kada promatrate specifikacije gore spomentih automobila nigdje to baš totalno jasno ne piše i specifikacija se mijenja po tržištima i modelima iako je riječ o istom pogonskom sklopu.

Fora hibrida se sastoji u tome što je benzinski motor Atkinson a ne Otto kao normalni benzinski motori. Atkinsonov ciklus je efikasniji od Otto ciklusa, no problem je što ima daleko manji okretni moment te zbog toga nikada nije bio popularan u klasičnim automobilima (super je da imate puno konja i malo trošite ali nije super da vam treba pola sata da ubrzate), no zato Atkinsonovi motori u kombinaciji s električnim motorom hibrida daju punu snagu i efektivno dobijate auto koji ima karakteristike jednake ili bolje od najmodernijeg diesel motora, a koji je u smislu ispušnih plinova neusporedivo čišći. Kužim ja da ispušni plinovi mnogima nisu neki veliki prioritet, no činjenica je da se posebni porez na motorna vozila već danas obračunava po CO2, da je nastala velika problematika oko NOX plinova (VW skandal koji će po meni imati dugoročne posljedice na diesel automobile), te da mnoge zemlje godišnji porez na vozila naplaćuju po ispušnim plinovima. Hibridi su naravno daleko popularniji u americi gdje je diesel slabo korišten, no s visokim cijenama goriva hibridi su popularni i u europi (makar su trenutno cijene niske, dok pišem cijena litre benzina na obližnjoj pumpi je  8.4kn). Hibridni auti su daleko tiši od diesela, troše malo goriva (usporedivo a ponekad i bolje od diesela za kojeg nemojte zaboraviti da ima 30% više energije u jednoj litri), no najbolja fora je mjenjač kojeg u biti nema.

Hibridni automobili koriste CVT mjenjač, na ovom linku sam raspisao kako to funkcionira na Toyoti Prius i u biti ništa se nije promijenilo do danas osim što je sve skupa manje, lakše i učinkovitije. CVT ukratko znači da automobil nema brzine kao takve, pogrešno je čak i reći da ima automatski mjenjač jer je automatski mjenjač u biti normalni mjenjač koji ima fiksni broj omjera zupčanika (5, 6 a u nekim modernijim i skupim autima i 8 ili 12), dok CVT može kroz konfiguraciju planetarnih zupčanika imati beskonačno veliki broj omjera tako da je u bilo kojem času moguće napraviti optimalnu kombinaciju vrtnje benzinskog motora, električnog motora i snage i okretnog momenta kojeg možete isporučiti na kotače. Ono što zbunjuje ljude koji vole voziti po zvuku motora (ako ga možete čuti) je da zvuk i ponašanje motora nema nikakve relacije s time što radite dok vozite. Ja obožavam hibride (moj auto jest hibrid) i ne bih više vozio auto s klasičnim mjenjačem ako baš ne moram. Vožnja s CVTom je iznimno udobna vožnja i imate samo opcije parking, naprijed, nazad i neutral. Postoji i nešto što je pokušaj emulacije vožnje s mjenjačem ali u praksi to ima smisla samo dok se vozite nizbrdo pa kroz tu mogućnost kočite motorom.

Auto sam koristio nekih 48 sati i napravio sam nešto preko 500km ukupno i nisam ga previše štedio, recimo samo da je bilo malo znakova ograničenja koja sam uspio ispoštivati tako da je ukupna potrošnja bila oko 10l/100km što je i dalje ok obzirom na to da je riječ o automobili aerodinamike cigle i težine dvije tone. Da imate diesel motor te snage potrošnja bi bila tu negdje, a da sam se vozio pristojno i u okviru limita tada bi potrošnja sigurno bila drastično manja i vjerujem da se u dnevnoj vožnji, osobito po gradu taj auto može voziti s prosjekom od oko 8l/100km. Eh, tank je relativno maleni, upalila se rezerva i natočio sam malo više od 40 litara, a očekivao sam barem 60.

No, kao što sam napomenuo gore, SUV automobili nisu nešto što me jako privlači i više volim limuzine, a dodatni problem kojeg imam s Toyotom RAV4 je i u tome što posljednjih godina vozim automobil koji ima drastično veću snagu pa kada naletite na 180KS ali iz smjera jačeg automobila možete doći do zaključka da je auto pomalo spor iako to nije tako.

Što se mene tiče, ako kupujete auto onda svakako vrlo, vrlo ozbiljno promotrite hibride i svakako organizirajte dužu testnu vožnju. Osjećaj vožnje hibrida, osobito ako dosta vozite je drastično drugačiji i za sve normalne ljude koji se voze iz točke A u točku B to je superiorni način vožnje (baš drugačiji, ja se ne želim više vraćati na klasične mjenjače). Ako gledate SUV aute onda je ova Toyota RAV4 apsolutno besprijekoran auto, relativno tvrd ali ne previše, visok i pregledan, ugodnog ali ne suviše agresivnog izgleda i više nego dobar auto za dnevne vožnje ali i duža putovanja. Kada bih kupovao SUV, onda se definitivno mogu zamisliti u ovakvom autu.

Mali disclaimer: s Toyotom Hrvatska imam desetgodišnje prijateljstvo, veliki sam fan Toyote ne samo kao automobila nego Toyota Production Systema kao filozofije i metodologije proizvodnje, vozim drugi za redom Toyota automobil. Nisam bio plaćen ili bilo što slično tome da napišem ovaj tekst (dapače, otišao sam do Opatije na sastanak i kolače, a kolači su bili očajni pa sam cijeli dan bio loše volje što sigurno nije pomoglo u recenziji :).

Misao dana:
I’ve adopted a highway. Well, technically, I just drive like I own it.

MOSTogradnja, III dio

Promatram razgovore (barem ovaj javni dio) između MOST-a i HDZ-a, a imam prilike i razgovarati s nekim od njihovih manje vidljivih operativaca s obje strane (s nekima direktno, nekima indirektno) i zanimljiva je ta dinamika događanja. Evo nekoliko misli za razgovor i razmišljanje.

Mandatar: kao prvo, mislim da je totalno očito kako mi u biti nismo čuli punu priču o mandataru i okolnostima pod kojima je postao mandatar. Ne sporim da se s njime razgovaralo i ranije, ali koliko znam aktere i redosljed događanja od 22. prosinca, istina je poprilično udaljena od javne percepcije i daleko od toga da je čovjek bio prvi izbor baš kao što su i puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo). S druge strane, vjerujem da nema spora da je Tihomir Orešković kvalitetna osoba s respektabilnim iskustvom i da na stol može donijeti više nego mnogi (pojedinačno i kumulativno). Možemo mi pričati o tome da on nije političar (jer je to kao neki ograničavajući faktor), no ako je to argument onda se možemo sjetiti Jandrokovića, Marasa ili Bauka (pitanje je samo koliko želimo da popis bude dugačak da ne bi mislili da su ovo jedini primjeri) i da se zapitamo koju su oni kvalitetu unijeli u politički život ove zemlje (odgovor; nisu, samo su oduzeli).

Iako ću se rado nasmijati njegovom nepoznavanju jezika (a i svaka druga građevina će se također nasmijati sa mnom), ne mislim da je to samo po sebi diskvalificirajuće na bilo koji način. Ono što je problematično je kako će razumjeti međusobne odnose i diskusije (na temelju kojih je očito prihvatio posao). Puno stranaca se neugodno iznenadilo načinima kako se ovdje radi posao, za svaku praktičnu diskusiju Orešković je stranac i vjerujem da već sada razmišlja o tome što mu je to trebalo (svjesno ili podsvjesno). Ne vjerujem previše ni najavama kako će njegova biti zadnja. On je dizajniran da zaokupi poglede javnosti na Vladu, dok će se stvarni posao događati na stepenici ispod, na razini “zamjenika” i ministara o kojima on navodno ima zadnju riječ. To me podsjetilo na priču kada su Henry Forda pitali koje boje može biti model T, a on je odgovorio bilo koje ako je crna – Orešković će u konačnici birati između ponuđenih rješenja koja su prethodno prošla sito i rešeto HDZ-a i MOST-a, dakle imati će samo iluziju izbora (a posljedično i mi; pogledajte samo najave ministarskih imena). Ne brine me previše ni pitanje izbornog legitimiteta. Naime, bitne odluke se ionako donose u Saboru dizanjem ruku, malo iskrivljenje demokracije je vjerovanje da je mjesto gdje se donose odluke Vlada (inače, cijeli sustav je posložen na taj način i tu ima dosta problema zbog toga – no mi smo mlada demokracija i puno još trave treba pognojiti, zalijevati i redovito kositi da bi to ličilo na nešto).

Vlada: ono što je izvjesno je da će se odluke o tome kako zemlja funkcionira donositi negdje drugdje a ne više na Markovom trgu. Tu situaciju smo imali u doba Račanove vlade koja je ostala zapamćena po tome i što ju je u konačnici koštalo izbora, ili kasnije Sanaderove gdje se u srijedu u središnjici HDZ-a odlučivalo što će se odlučiti četvrtkom na sjednici vlade. Slično će se dogoditi i sada jer će se odluke donositi negdje drugdje i onda će mandatar, poput managera kakav i jest – kojem nadzorni odbor dodjeljuje zadatke, odraditi ono što mu se kaže, pazeći pritom na detalje i legalnost. Zoranu Milanoviću se može zamjeriti štošta, ali odluke su se donosile tamo gdje se po Ustavu i Zakonu donose; biti će zanimljivo promatrati koliko ćemo brzo postati svjesni te male ali bitne razlike.

HDZ i MOST se također dogovaraju o novom ustroju Vlade. Ova vlada nije nužno optimalno ustrojena, možemo diskutirati o tome da imamo previše ministarstava. Ima različitih usporedbi s raznim zemljama no broj ministarstava je povezan velikim dijelom s ustrojem zemlje i potrebama, nema bitne razlike u trošku između činjenice da imamo 20 ili 12 ministarstava; doslovce se radi o razlikama u tisućama ili desecima tisuća kuna mjesečno i to samo zato jer su nečije plaće odjednom nešto niže – no ljudi kao ljudi, oni koji moraju upravljati sustavom su totalno identični, nema ih ništa manje zato da bi se mogli pohvaliti manjim brojem. Ministarstva dijelom odražavaju i političku poziciju, pa onda samo radi toga imamo ministarstvo branitelja (koji po svojoj prirodi spadaju ili u obranu ili primjerenije u socijalu), ili kao što se najavljuje opet ćemo imati ministarstvo obitelji (kao deklaraciju da ko fol brinemo o tome), a priča se i da će postojati ministarstvo useljeništva (u odnosu na ministarstvo iseljeništva koje je trenutno daleko popularnije). Najavljuje se i da će se ponovno spojiti ministarstvo rada i gospodarstva (što je u biti šizofrena situacija koja ne postoji nigdje osim kod nas, jer pozicija rada i pozicija gospodarstva su međusobno sukobljena a ministar ima samo jednu ruku kojom može glasati).

Broj ministarstava jednostavno nije indikativan za uspješnost vlade i nema nikakve korelacije između toga. Kvaliteta ljudi koji jesu ministri apsolutno ima, no u zadnjih 25 godina nije da smo imali puno svijetlih primjera (a i pitanje je kako će netko kvalitetan uspjeti među mediokritetima koji ga okružuju – nije nemoguće ali nije ni jednostavno). Smanjenje plaća dužnosnika je također, poput smanjenja broja ministarstava, krajnje populistički potez. U privatnom businessu, vrijednost (plaća) neke osobe ovisi o tri moguća kriterija; znanju, vještini i odgovornosti (i četvrte kategorije a to je tržišna dostupnost takvih talenata). Biti ministar ili saborski zastupnik je jednostavno strašno odgovorna funkcija htjeli mi to priznati ili ne. Spuštati prihode ljudi koji odlučuju o stotinama tisuća ljudskih sudbina je jednostavno neodgovorna politika, da ne kažemo i kako su primanja tih ljudi štit od korupcije i sve što će se postići smanjenjem plaća je spuštanje cijene po kojoj će se netko biti voljan prodati. No to je možda i intencija predlagača, da mu kroz “van institucionalne” pomoći pokažu put kako i za koga treba glasati ili odlučivati. Da ne kažemo da će po izrečenom prijedlogu dužnosnici imati manju plaću od ljudi kojima rukovode, good luck with that.

Daleko bitnije, razlog zašto se ide u preustroj Vlade je resetiranje kadrovske križaljke i to je temeljni razlog zašto će se sve mijenjati. Kada promijenite djelokruge rada ministarstava onda se resetiraju svi upravljački odnosi po tijelima državne vlasti, donose se nove sistematizacije i ekipa koja je trenutno na rukovodećim pozicijama potone dolje a nova (podobnija) izroni na vrhu. To je zato jer primopredaja vlasti podrazumijeva promjenu samo dužnosničkog kadra no ne i onoga s kojima dužnosnici komuniciraju pa zato prilikom svake promjene vlasti mijenjamo sve – što će nam oduzeti 6-9 mjeseci da bi uopće posložili sve ispočetka i krenuli nešto raditi kako spada. I dok će ministri možda trabunjati o promjenama i reformama, birokratski miševi ispod stola će mjesecima voditi borbe da zadrže ili prošire svoj teritorij utjecaja što će efektivno paralizirati sustav na neko vrijeme a bez garancije da će novi ustroj biti imalo učinkovitiji.

Zanimljiva je i pozicija da tamo gdje bude HDZov ministar bude i MOSTov zamjenik i obrnuto. Poanta toga je disperzija odgovornosti i cementiranje suučesništva u svemu što će se događati. Ako imate takvu situaciju, a na njoj će se snažno inzistirati, onda ne smije biti izgovora da netko nešto nije znao i svaki uspjeh (i daleko bitnije, neuspjeh) je zajednički. Zato je bitno da Petrov postane dio Vlade jer će mu to značajno otežati kritiku Vlade u kojoj sam sjedi. Po meni to nije iskrena pozicija za bilo što. Koliko vidim, da se vratimo na trenutak na mandatara – instalacija Tihomira Oreškovića je kozmetičke naravi čija je temeljna funkcija kompromis za osvajanje vlasti, dok će se u slijedećem razdoblju raditi na tome da se posloži infrastruktura koja će u konačnici za godinu ili dvije omogućiti rekonstrukciju vlade i pozicioniranje Tomislava Karamarka na njezino čelo kao konačnog cilja. Svi drugi scenariji su naivni.

Reforme: negdje putem su se izgubile i reforme. Informacije koje dobijamo kroz medije su u najmanju ruku kontradiktorne a dobrim dijelom u suprotnosti sa svime o čemu se pričalo u kampanji. Od smanjenja poreza nema ama baš ništa, od obračuna s rashodnom stranom proračuna još manje. Doista kritične točke koje su u biti ključ problema nisu niti dotaknute a kamoli da se o njima ozbiljno razmatra – dapače, po svemu se čini da će se status quo nastaviti i ako ikako može zacementirati. Pretpostavljam da će se reforme razvodniti do točke gdje će značiti sve i ništa, da će se putem izgubiti ama baš svaki imalo konkretni korak koji bi pridonio napretku ili izlasku iz gliba u kojem se nalazimo. Uočljivo je i da se puno vremena troši na konkretna kadrovska rješenja bez da se preispituje mentalna i druga sposobnost ljudi koji se guraju (primjerice Lovrinović iz MOST-a čije ideje nisu radikalne koliko su jednostavno opasne).

Ukratko, ekipa iz MOST-a je vjerojatno samozadovoljna svojim uspjehom i kroz niz glasova koji im govore na dnevnoj bazi misle da odrađuju sjajan posao. U stvarnosti, HDZ ih pomalo i sigurno zaokružuje i integrira u svoju mrežu a sve skupa dok se javnost bavi populističkim temama poput toga gdje se mandatar prošetao (mislim, čovjek stanuje u samom centru grada, da bi uopće došao do kuće mora proći “špicom”) ili kako ćemo zastupnicima smanjiti plaću na 9.999 kuna (što je inače zabranjeno zakonom jer se plaća mora ugovarati bruto a ne neto).

Koliko god želim novoj Vladi uspjeh (doista želim, ipak je ovo domovina u kojoj živim i bilo bi kontraproduktivno željeti joj loše), toliko ne vidim iskrenu želju da se nešto i napravi. Vrijedi pričekati još malo prije konačnog suda, no vidljivi “omeni” su nepovoljni.

Misao dana:
I want to remind you that it’s even worse then you think.

MOSTogradnja, II dio

Palo mi je jučer na pamet nešto potencijalno zanimljivo.

Ako promatrate kako je MOST nastupao posljednjih tjedana i kako se povlačio od točke do točke (prvo reforme koje su netragom nestale, pa tripartitna vlada pa sada u konačnici odustanak od stručne vlade) mora se postaviti pitanje što je krajnji cilj. Totalno je očito da oni postave neki zahtjev kojeg svi prihvate (u ovoj ili onoj formi)

Pozicija SDP-a i HDZ-a je totalno jasna, nijedna od te dvije strane ne može formirati vladu i skužili su da moraju igrati (barem zasada) onako kako MOST kaže. Opcije su im ili sudjelovati u pregovorima i čekati trenutak kada će nešto negdje pukniti (primjerice pojavi se neki razdor unutar samog MOSTa, ili suprotna strana u pregovorima kaže da ona na štogod je trenutna tema ne može pristati pa to otvori prostor za samo koliciju SDP-MOST ili MOST-HDZ), ili pak čekaju formiranje Sabora i Vlade pa da se MOST-ovce eliminira jednog po jednog. Ukratko, MOST igra zanimljivu igru vola oko stola s HDZom i SDPom, te barem zasada totalno diktira tempo makar je rizik ogroman.

Pitanje je što MOST stvarno misli jer su njihovi zahtjevi po svemu sudeći totalno neracionalni i u cijelosti odvojeni od toga kako društvo, politika, država ili svijet funkcioniraju. Ili si totalni naivac, totalni idiot ili imaš neki drugi jasan plan.

Dakle, ono što mi je palo na pamet je to da MOST pokušava namjerno kreirati suludi kompromis koji bi natjerao obje strane da pristanu na nekakvu Frankenštajnovsku vladu i u času kada dobije potvrdu da su HDZ/SDP voljni pristati samo se izmakne i kaže da u tome ne želi sudjelovati jer su HDZ/SDP tu samo radi fotelja i pozicija i da je pristanak na takav kompromis finalni dokaz da im interes države uopće nije bitan. Kao konsekvenca toga, ili bi HDZ/SDP u takvim okolnostima složili sami vladu – ali doista mi je teško vjerovati da je bilo koji scenarij zajedničke vlade izgledan jer bi to ubilo identitet HDZ/SDPa u cijelosti i to bi bilo žestoko kažnjeno na slijedećim izborima. Ili bi – puno vjerojatnije, takav potez isprovocirao nove izbore. Taj scenarij jedini ima koliko tolike šanse pozicionirati MOST da dobiju jednak ili sličan rezultat (mislim da u biti nema ali je to najpovoljniji scenarij kojeg sam uspio smisliti).

Misao dana:
In explaining any puzzling government phenomenon, always choose stupidity over conspiracy, incompetence over cunning. Anything else gives them too much credit.

O Hrvatskoj MOSTogradnji!

Nakon izbora po prvi puta smo došli u poziciji da imamo MOST kao kingmakera, to je poznati termin u političkoj teoriji i označava onog političkog partnera bez kojeg kralj (u našem slučaju premijer), ne može biti izabran.

Neki prigovaraju da MOST ucjenjuje ili da nije primjereno da uvjetuju (štogod da uvjetovali) obzirom na njihovu relativnu veličinu i broj glasova koji su dobili. Ja mislim da je to glupo razmišljanje jer je cijela poanta demokracije i političke borbe dominacija jedne grupacije glasača nad drugim, to možda zvuči grubo ali u svojoj osnovi to je cilj, da pobijedimo ove druge i da nametnemo svoje ideje, teme, rješenja kako bi naši birači od toga imali koristi. Niti manje niti više od toga, ako netko misli da je drugačije onda neka pronađe neku od preostalih autoritativnih državica i uputi se prema izlazu. Dakle, MOST u ovoj poziciji može raditi štogod im padne na pamet jer znaju da bez njih nema dalje; no ta tvrdnja nije vječna i ima svojih ozbiljnih ograničenja. HNS na tom principu živi već dugo godina i ne vidim ništa lošega u tome, s druge strane, veliki pokušavaju limitirati takva događanja i kada god mogu ili uništavaju ili apsorbiraju druge, primjerice ako se sjetite odnosa HDZ i HSP-a tamo negdje 2007. godine kada je momentum oko HSP-a bio progutan u svega nekoliko mjeseci i u konačnici donio Sanaderu još jedan mandat.

No, da odemo malo na dvije velike grupacije okupljene oko SDP-a i HDZ-a (da ne vrtimo i sve njihove priljepke), kao prvo, malo je nejasno tko je u biti pobijedio. Karamarko uporno ponavlja da je on relativni pobjednik, no to se više čini kao autosugestija nego kao neka dokaziva tvrdnja. Ako izuzmemo dijasporu u kojoj se SDP nije ni natjecao situacija baš i ne izgleda tako jako pobjednički. A ako promatramo potpise podrške, ni tu HDZ ne djeluje osobito uvjerljivo jer im zasada nedostaje mandata da bi uopće bili blizu SDP-ovom fasciklu. HDZ ako želi pobijediti mora dobiti cijeli MOST na svoju stranu. Nije nemoguće ali je teško.

SDP s druge strane je u nešto povoljnijoj situaciji jer ima bolju startnu poziciju i štogod govorili o Milanoviću, on je u utakmici koja se igra ipak favorit i to s dobrim razlogom. Milanoviću nije potreban cijeli MOST nego samo neki dijelovi. No činjenica i dalje stoji i za jedne i druge da im je MOST u nekom obliku potreban makar možda ne u istom opsegu.

Ima još nekoliko detalja koje vrijedi spomenuti. Nakon izborne noći i kada su nove realnosti bile svima očite, aktivirala se pozadinska mašinerija. Ona funkcionira otprilike ovako; kao prvo krenulo se tražiti sve što se tražiti moglo o novim saborskim zastupnicima MOSTa, ama baš svatko tko je ikada išta radio ima dovoljno kostura u ormaru ili nečega što izdaleka i na naslovnici može ličiti na kostur i to je trebalo identificirati i pripremiti za produkciju. Istovremeno, pronalaze se zajednički prijatelji i poznanici, osobe od povjerenja obje strane koje vjerojatno posljednjih tjedana obavljaju stotine kava, ručkova i večera uvjeravajući kako je upravo njihova opcija bolje rješenje. Pretpostavljam da HDZ sa svojim špijunsko-policijsko-kriminalnim metodama solidno prednjači u tome. Priča o Raškoviću je zato dobra ilustracija jer nije trebalo dugo da ga se ekipa sjeti i vjerojatno podsjeti na načine na koje je sve zadužen. Čak i priča o Prgometu ima slične elemente makar se interpretirati drugačije.

I naravno, tu je MOST, ekipa od 18-19 zastupnika koji su se u međuvremenu sveli na njih 15; platforma koja je nastala u nekoliko mjeseci i u kojoj ljudi imaju malo toga zajedničkog ali ipak imaju barem nešto. To nešto je činjenica da su ljudi MOST-a uglavnom nastali kao opozicija HDZ-u na lokalnim razinama; neki od njih možda jesu desno orijentirani no to ne znači da žele s HDZ-om biti u istoj rečenici. Kako HDZ (ili Petrov ako ćemo tako) misli da će uspjeti isporučiti svih 15 zastupnika na tu stranu je meni totalni misterij. Nadalje, politička povijest pokazuje da nema opcije koja je koalirala s HDZ-om i tako nešto preživjela. Istina, nije ni lijeva strana nešto bolja ali zbog svjetonazorskih razlika postoji objektivno bolja šansa da MOST preživi koaliciju (ili kako to god već želimo nazvati) s lijevima nego s desnima.

Idemo malo na famozne reforme; MOST je nastao na impotenciji vlasti da provede reforme, ovo što mi imamo je krizni management i plivanje od problema do problema i malo reformi se tu dogodilo. Građani su negdje u dubini duše ipak berem malo racionalni i znaju da je nešto ozbiljno potrebno učiniti. Susjedi srbi ovih dana otpuštaju 15.000 javnih službenika i daleko su pragmatičniji nego mi koji bi morali napraviti slično; nije tu problem 15.000 ljudi i da li je to malo ili puno, nego je to pitanje poruke koju odašiljete svojim građanima osobito onima koji ne žive na državnim jaslama. Smatram da je to nevjerojatno bitno da bi država profunkcionirala pa makar pola tih ljudi zaposlili za šest mjeseci nazad (ne nužno njih nego neke drugem, mlađe i sposobnije ljude). To je pitanje simbolike (makar će to biti teško objasniti otpuštenima), ali je nužno; ali opet, dijelovi reformi koji se odnose na upravu su u biti poprilično bezsadržajni.

OK, MOST inzistira na reformama, no jeste li pročitali upitnike koje su slali SDP-u i HDZ-u? Ja sam si dao truda i pročitao i pitanja i odgovore SDP-ove strane (HDZ-ove odgovore nisam imao prilike vidjeti). Solidni dio toga je primjerice u direktnoj suprotnosti s EU obvezama, pravilima slobodnog tržišta. Više je nego očito kako se u upitnicima pojavljuju dijelovi koji su očito rezultati vizije (ili bunila, teško je reći) pojedinih stručnjaka – primjerice, ne bi li SVI alarmi morali zazvoniti da u poglavlju o porezima i monetarnoj politici poreze nitko ni ne spominje? Ili, da u istom dokumentu i na istoj razini važnosti imamo neke konceptualne i gotovo filozofske razine poput “upravljanja javnim dugom”, dok koju stranicu dalje imamo detalje o pojedinačnim procedurama u stanicama za tehnički pregled vozila? To nije popis reformi nego shopping lista.

I sada dolazimo do Petrova koji pokušava (kako to Karamarko rječito kaže) iskovati drveno željezo, što je samo po sebi besmisleno jer kada bi HDZ i SDP htjeli raditi koaliciju onda im MOST sasvim sigurno ne bi trebao i taj MOST-ov end game je u najmanju ruku nejasan (a objektivno je mutan), tako da svakoga čuda tri dana dosta i “napadi” nisu napadi nego je ljudima valjda sinulo da za dogovor moraš imati konstruktivne prijedloge, a ovi to nisu.

Ulazimo i u neke druge problematike, poput one da nemamo proračun za 2016. godinu, privremeno financiranje traje do 31. ožujka 2016. i nakon toga se pipa zatvara. Hrvatski pravni sustav je posložen na način da istekom financiranja više ne postoji zakonska osnova za svaku daljnju isplatu ne samo redovnih obveza države nego nema osnove da se novac prebaci u mirovinski ili zdrastveni sustav kao i cijeli niz drugih problema. Kada bi danas došli do zaključka da nije moguće konstituirati Sabor, kada bi raspisali ponovne izbore, kada bi oni bili brzo, kada bi opet krenuli formirati Sabor (bez garancije da će situacija biti drugačija nego danas) novi proračun bi došao u foto finišu. To je definitivno loše. Naravno, i pitanje raspisivanja novih izbora je krajnje problematično jer predsjednica nema diskrecijsku ovlast sama odlučiti kad je su pregovori otišli u slijepu ulicu nego mora pričekati stroge formalne uvjete da bi to napravila. Kvazi-tehnička vlada koju bi imenovala zatekla bi prazna ministarstva jer su po zadnjem zakonu kabineti ministara sastavljeni od ljudi koji odlaze skupa s njima pa bi se osim s inicijalnom konfuzijom morali boriti s nižim ešalonima države u pokušaju da prezentiraju još jedan privremeni proračun kojeg ionako ne bi tko imao izglasati u Saboru. To dakle nije osobito inteligentna opcija, čak i kada ne bi razmatrali legitimnost postojanja takve vlade, a u kombinaciji s time je rezultat poguban.

Tu su naravno i male sudbine pojedinačnih zastupnika koji nikako da počnu konzumirati svoj izborni uspjeh; i dok bi većina kandidata  ponovno našla svoje mjesto na listama, ovi iz MOST-a unatoč autosugestijama nemaju ama baš nikakve šanse ponoviti rezultat. Nema slične situacije u modernoj političkoj povijesti gdje je takav trik prošao dvaput s istim akterima. Svaki izborni ciklus ima slične fenomene samo što su do sada funkcionirali na drugoj vremenskoj skali pa ih zato ne promatramo kao usporedive. Imali smo primjerice Laburiste (koji su poput MOST-a u cijelosti kreirani od strane medija) i kojima je trebalo 6-7 godina da se skroz raspadnu. Imali smo ORAH kojem je trebalo tri i pol godine (taman su se rasuli prije parlamentarnih izbora), Živi zid koji je figurirao nešto malo više od godinu dana i sada MOST koji prije tri mjeseca efektivno nije postojao, prve ankete koje pokazuju da su došli do vrha i krenuli nizbrdo su stigle i šansa da se taj trend zaustavi je sličan šansi da imamo u četvrtom kvartalu rast BDP-a od 15%. U ponovljenim izborima, sve iznad polovice sadašnjeg rezultata bi bilo spektakularno postignuće.

Dakle, ekipa iz MOST-a zna da im sa svakim novim danom (a čini se i svakim novim nastupom Petrova i Grmoje) cijena rapidno pada a šansa da će grijati saborsku fotelju blijedi. S druge strane, oni također znaju da vrijede više kao skupina nego pojedinačno. U politici su 2 i 2 vrlo rijetko četiri, najčešće su ili 3 ili 7. Zato mislim da su oni još uvijek na kupu jer niz njih čekaju da se raspetlja situacija pa da kao jedna ekipa participiraju u vlasti, no kao što sam gore napisao, teško mi je vjerovati da solidan dio njih želi biti u istom košu s HDZ-om i nadaju se da će HDZ sam sebe upucati u nogu i ispasti iz igre. Ono na što nisu računali su neracionalni zahtjevi vlastitog vodstva koje postavlja zahtjeve koje nitko normalan ne može prihvatiti, a koji izgledaju kao pokušaj kreiranja alibija za koaliciju s HDZ-om (ne vidim drugog objašnjenja), pa se stoga pregovori u pozadini sigurno intenziviraju i nije čudo da vijesti o nezadovoljstvu polako izranjaju na površinu.

Situacija je dakle složena, reforme smo prestali spominjati jer je suglasje oko potrebe što se mora učiniti očito preveliko i prebacili smo se na kadrovska pitanja kako bi netko ispao iz igre. I dok MOST možda na današnji dan “ucjenjuje” velike, rapidno se bliži dan kada će se situacija u cijelosti preokrenuti.

Ima cijeli niz narodnih mudrosti koje objašnjavaju današnje stanje u kojem se nalazimo, no ključ je u odgovornosti, MOST ili oni koji donose odluke u njemu moraju preuzeti odgovornost proporcionalno svojem utjecaju na buduću vlast, ili, ako se nisu u stanju s time nositi onda priznati nedostatak kapaciteta i odstupiti. Na SDP-u i HDZ-u je da ili naprave dogovor s MOST-om, ili što mislim da bi u ovome času bilo možda mudrije, dogovore konstituiranje i raspuštanje sabora i ponovljene izbore jer je cijena koju MOST traži možda ipak prevelika za ovu zemlju.

Misao dana:
Progress just means bad things happen faster.

Kandidati za zastupnice i zastupnike u Hrvatskom saboru, sezona 2015.

Ovo je malo kompliciranija priča pa lijepo molim da temeljito pročitate, dobro razmislite i po potrebi provjerite informaciju prije nego što donesete bilo kakav zaključak.

U želji da izbornu kampanju učinimo transparentnijom, da svi skupa upoznamo naše kandidate te da budemo malo educiraniji oko toga koga biramo u Hrvatski sabor, došao sam do zaključka da bi bilo dobro pogledati povezanost kandidata i raznih poslovnih subjekata, nakom par dana gnjavaže evo i rezultata.

Glavna ilustracija ovog blog posta je excel dokument s popisom kandidata za zastupnice i zastupnike u Hrvatskom saboru za trenutno tekuću izbornu kampanju a koji su na ovaj ili onaj način povezani s nekom pravnom osobom. Pravne osobe mogu biti obrti, tvrtke, dionička društva kao i razne institucije. Pregled je cjelovit koliko može biti i odnosi se na sve pravne osobe otkako postoji evidencija (dakle za gotovo posljednjih dvadeset godina). Važno je prilikom donošenja zaključaka imati na umu protok vremena od događaja do danas.

Od svih kandidata, njih 729 se u nekome trenutku pojavilo u nekome svojstvu u nekoj od pravnih osoba; mogu biti vlasnici, direktori, članovi nadzornih odbora, prokuristi ili čak i stečajni upravitelji (imamo ih troje na popisu kandidata).

Za svaku osobu naveden je početak i kraj mandata u nekom svojstvu, neki od datuma nedostaju i to je zato jer ili ta konkretna funkcija nije vremenski ograničena (primjerice vlasnik tvrtke) ili podatka nema zato što mandat nije prestao. Kod promatranja početka i trajanja mandata treba imati na umu da pojedini trgovački sudovi ne upisuju datum početka i trajanja određenog svojstva te su ti datumi preuzeti iz oglasnika Narodnih novina.

Raspodjela kandidata po broju pravnih osoba u županijama

Raspodjela kandidata po broju pravnih osoba u županijama

Za svaku pravnu osobu naveden je njezin OIB, naziv pravne osobe i županija u kojoj se nalazi. Ako je pravna osoba brisana iz evidencije onda je napisan i datum brisanja (uočite da je datum brisanja preuzet iz službenih registara sudova ili ministarstava, dok su počeci i krajevi mandata iz NN pa se datumi mogu razlikovati). Za svaki subjekt je navedeno i to da li je trenutno aktivan ili nije, ako postoji naveden je i temeljni kapital društva. Nadalje, navedeno je i da li je račun društva u blokadi ili ne (važno, teoretski je moguće da neka pravna osoba bude u blokadi po jednom računu ali ne i po drugom; u tom slučaju je ta pravna osoba navedena dvaput), a također su ti u tri parametra procjene boniteta poslovnog subjekta. Bonitet se računa za poslovnu godinu (koja je navedena), naznačen je trend kretanja rejtinga (uzlazni, silazni ili nepromijenjen u odnosu na prethodnu godinu), te subjektivna procjena rizika nelikvidnosti subjekta. Vrijednost 1 je sigurnost nelikvidnosti (i neposredne opasnosti za stečaj), dok je vijednost 0 minimalni rizik nelikvidnosti. Napominjem da je ovo brojka nastala temeljem matematičke formule i po svojoj strukturi izračuna je slična izračunu bankovnog boniteta te je stavljena u odnos s šansama preživljavanja sličnih tvrtki unutar istog statističkog područja. Taj broj treba uzeti kao orijentacijski.

Od izvora, korišten je oglasnik Narodnih novina, registri trgovačkog suda i registar ministarstva obrta, registar javne objave financijskih rezultata FINAe (za izračun rejtinga) kao i komercijalno dostupni podaci o blokadama (napominjemo da ne znamo koliko je dugo subjekt u blokadi te da li je blokada 10 lipa ili 10 milijuna kuna). Nažalost, rado bih vam napisao kako su javne evidencije točne, ažurne i općenito vjerodostojne no to nažalost nije uvijek slučaj te SVE podatke treba uzeti s dozom opreza. Također, sve te evidencije su dizajnirane da budu maksimalno nečitljive i nedostupne što bilo kakvu smislenu analizu otežavaju do maksimuma; vjerujte da je ogroman trud uložen da bi se postigao ovakav rezultat iz tih krajnje neprijateljski nastrojenih institucija prema transparentnosti, otvorenosti, a da ne kažemo da su dobrim dijelom u direktnoj suprotnosti s EU direktivom o ponovnoj upotrebi podataka (tzv. PSI direktiva – tu otprilike ide moje dugogodišnje zalaganje da FINAu treba jednostavno ištekati iz zida jer su oni beyond repair te da je ona samostalno najveća prepreka transparentnosti i elektroničkom poslovanju u ovoj državi).

Spajanje osoba i pravnih subjekata je napravljeno tako što je DIP objavio OIBove kandidata na odluci o kandidaturi. OIB-ovi osoba nisu navedeni u ovom excel dokumentu jer se smatraju osobnim podacima (iako su u svojoj biti javni budući da su javno objavljeni u službenim registrima i na službenim stranicama DIP-a) – postoji samo jedno ime kojeg dijele dva kandidata (g. Ivan Vučić). Ukratko, svi podaci su javno dostupni na stranicama za to ovlaštenih institucija (uz izuzetak podatka o blokadi i kreditnog rejtinga kojeg morate platiti).

I posljednje, kandidati su u excelu navedeni po abecednom redu i bez istaknute stranke ili liste na kojoj nastupaju, morate potražiti gdje se nalaze da bi to saznali – ja nisam diskriminirao nikoga pa nemojte niti vi. Ako imate pitanja, slobodno ostavite u komentarima pa objasnim što sam eventualno propustio – tekst će biti dopunjavan i korigiran za korekcije eventualnih pogrešaka ili nejasnoća koje se pojave u pitanjima.

Ako ste uspjeli pročitati te se slažete s gore navedenim disclaimerom i objašnjenjenjem evo nekoliko zanimljivih podataka o kandidatima za sabor:

  • 729 kandidata za sabor jesu ili su bili povezani s nekim pravnim osobama (u raznim svojstvima),
  • tih 729 kandidata za sabor se pojavljuju u ukupno 1.158 pravnih osoba
  • od tih 1.158 pravnih osoba njih 236 je brisano iz evidencija (likvidacijom ili stečajem)
  • 64 pravne osobe su u blokadi (po podacima iz rujna ove godine)
  • 29 pravnih osoba je u stečaju ili su bili u stečaju
  • više od 80 pravnih osoba je iznjedrilo više od jednog kandidata za sabor

I na kraju, evo i excela: Kandidati za zastupnice u zastupnike za Hrvatski sabor

Misao dana:
My sources are unreliable but their information is fascinating.