vladavina prava

Prije nekoliko mjeseci napisao sam blog objašnjavajući kako je i zašto predsjednik vlade korumpirana osoba, tekst možete pročitati, bio je dosta kopiran i citiran no sažetak argumentacije je u tome da je korumpiran po zapovjednoj odgovornosti (toliko znamo zasada, nitko ne isključuje i druge pojavne oblike koji će biti vidljivi naknadno). Nakon što sam objavio tekst bilo je tu svega i svačega, od onog nekog frustrirano-nabildanog HDZ-ovca koji je pokušao moj blog svesti na ad-hominem, pa do samog predsjednika vlade kojem sam bio “drug Rakar” koji je, valjda u okviru neke zavjere, krenuo pisati tekst o njemu (iako, tekst je samo zapažanje trenutka), preko uobičajenih telefonskih uvjeravanja i ukazivanja na moje najbolje interese, do ispričavanja i molbi da više ne pišem jer je eto, “šef osjetljiv”. Njemu za informaciju, jer se na SOA-u ionako ne može osloniti, niti sam ja drug Rakar niti postoji zavjera (a ako postoji dvojbe, ima niz ljudi u vladi moj broj telefona pa neka nazovu ili pozovu na kavu pa im sve objasnim, nije nikakav problem). Kako god okrenuli, jučer su stečeni uvjeti za nastavak tog teksta, pa kako ne želim predsjedniku HDZ-a kvariti SEO (iako, pitam se da li je to uopće moguće) neću ga ovom prilikom spominjati ali u biti svi znamo o kome se radi, zar ne?

Prva tema o kojoj vrijedi pričati je sada već (donekle) bivši Barbarić od HEP-a koji je trebao dobiti pedalu, no kako ga predsjednik vlade u biti nema ovlasti smijeniti, ovaj je preduhitrio birokratski aparat davši ostavku što mu navodno osigurava backup poziciju u tom istom HEP-u. Priča o dotičnom se raspliće već duže vremena i ona možda ima ili nema temelja, teško je to reći u našem fluidnom društvu, no činjenica je da je upravo u njegovom mandatu nestalo brdo novaca te je očito nastala neka šteta za HEP. Kreativci apologeti su naravno skočili i krenuli objašnjavati kako se cijela situacija odigravala na burzi gdje nema direktnog kontakta između prodavatelja i kupca, no svi smo nekako zaboravili ili olako ignorirali da je većinski kupac diktiran odnosima na tržištu (a ti odnosi su kreirani umjetno), a još je manje primjećena informacija kako je famozna energija poravnanja u tom kritičnom trenutku za HEP bila na povijesno visokoj razini i to u redovima veličina. Dakle, da su ti famozni viškovi bili u nekom očekivanom prosjeku još bi mogli pravdati situaciju, no ako su oni nekoliko puta veći od najvećeg dosadašnjeg uravnoteženja onda vrijedi razmotriti barem teoretsku mogućnost da je riječ o kaskadnom efektu koji nije nužno nastao slučajno.

Potom je tu i pitanje “rekonstrukcije” vile koja je sada okupirana bagerima i koja se pomalo pretvara u građevinski otpad. Zanimljiv mi je bio i taj bezobrazluk ignoriranja elementarnih činjenica. Naravno da postoji “presumpcija nedužnosti” te ona naravno postoji s razlogom, no postoje situacije koje su toliko nevjerojatno očigledne da ne možemo previše preispitivati da li se nešto dogodilo ili nije (poput primjerice ilegalne gradnje), nego je uloga suda i pravosuđa da tu indiskreciju i bahatluk izmjeri i pretvori u primjerenu kaznu. Niti sekunde nije bilo upitno da li je vila izgrađena ili nije, to je moralo svima biti bjelodano i očito, pitanje je samo koja će biti konsekvenca (osim naravno rušenja, koje ide ili bi barem trebala ići po definiciji).

I tu dolazimo do tog, za nas eluzivnog koncepta vladavine prava kojeg često zazivamo a nikako da shvatimo. Poštivanje zakona je doslovno dno dna, to je najmanji zajednički nazivnik, neizrečeni društveni ugovor u kojem svi koji obitavamo na ovom prostoru unaprijed pristajemo da nećemo živjeti i djelovati po standardima i pravilima koja su lošija od zakona koje smo donijeli u demokratskoj i zakonodavnoj proceduri. Poštivanje zakona države u kojoj živiš nije nikakvi uzvišeni ideal kojem treba stremiti, nego donji minimum civiliziranog ponašanja u uređenom društvu.

Za razliku od toga, politika (kao uostalom i svi koji se bave javnim poslom, neovisno o tome koji je to posao i jesu li ili nisu do te pozicije došli kroz izborni proces, imenovanja ili na neki drugi način) bi morala stremiti prema standardima ponašanja koju su bitno stroži od pukog poštivanja i zadovoljavanja zakonske norme. U nekim zemljama, političari odstupe zbog nesmotrenog emaila, toblerone kupljene pogrešnom kreditnom karticom, zbog neplaćanja TV pretplate, neprijavljene kućne pomoćnice, no kod nas je to daleko teže pa tako i velike i teško transgresije poput izravne štete državi, ministarstvu ili javnom poduzeću prolaze nekažnjeno i to ne zato što smo veliki zagovornici procesa i legalisti (pa slijepo vjerujemo konceptu nedužnosti do dokazivanja krivnje) nego uglavnom zbog kombinacije osobnih taština jer se kažnjavanje posrnulih podanika smatra slabošću (gdje je percipirana osobna slabost i priznanje pogrešnog odabira suradnika nadređena općem dobru i gore spomenutoj vladavini prava), neodlučnosti u donošenju teških odluka (jer smo mi tradicionalno uvijek reaktivni a rijetko kada proaktivni). Čak i kada do smjene dođe, kao što je to jučer bilo s ovim Lovrinčevićem i Filipovićem, ignoriramo očigledno i u pozadini se ispričaju priče koje, iako možda čak i točne, ponovno stvaraju prostor da se tvrdi kako je do smjena došlo iz nekog drugog razloga a ne očiglednog.

Bizarno, ako ćemo baš i o razlozima, postoje dvije priče vezane uz Lovrinčevića, prva je ona koja je objavljena u Nacionalu, a koja (pod pretpostavkom da su snimke autentične, a zasada ne vidimo da nisu), jasno implicira kako je dotični tražio za “nas” (tkogod taj “nas” bio) isplatu polovice alociranog marketinškog budžeta. Čisti, jedan kroz jedan, mito i korupcija i bez ikakvog dvoumljenja situacija u kojoj je kazneni progon očigledan a odogovornost na svakoj razini jasna.

No, razlog zbog kojeg je napravljeno razrješenje ministra i posebnog savjetnika (posebni savjetnici su oni koji nisu u radnom odnosu u ministarstvu) je, ako ćemo baš doslovno promatrati, drugi tekst u drugom mediju, gdje informacija naizgled dolazi od istih autora (kao i snimke), a koji defacto govore o tome kako je državni dužnosnik/posebni savjetnik proslijedio određene informacije saborskom zastupniku (da, taj zastupnik je predstavnik oporbe ali istovremeno i predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) – a informacije koje je prenio se u biti odnose na sumnju o određenim koruptivnim radnjama u sektoru energetike. Zanimljivo, zar ne?

Hrvatski politilčari diskutiraju antikorupcijske mjere, idealizirano.

Ali, da se trenutak vratimo na zakone kao donji minimum normalnog ponašanja. Ako se sjećate, prije nešto malo više od godinu dana, Allianz je u zadnjim trenucima iskočio iz vlaka koji je trebao preuzeti Fortenovu, a što je rezultiralo bijesom politike i produženih ruku politike. Taj bijes i nemoć se pretvorila u konkretni zakonski prijedlog koji će ovih dana omogućiti političko diktiranje i kreiranje alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati privatnu imovinu građana u politički sponzorirane i predodređene projekte. A sve zato kako bi se (vjerojatno) spriječio još jedan promašaj u preuzimanju Fortenove, vjerojatno zbog od ranije slomljenog ortačkog kapitalizma. Naravno, nije tu Fortenova i odabrani budući vlasnik jedini predodređeni korisnik, vjerujem da je žestoka klika lobista iza cijelog prijedloga te da žele ponoviti iskupljivanje loših plasmana banaka kroz premošćivanje financiranja, izdavanje različtih obveznica ili vlasničkih dokumenata na način na koji smo to radili ranije s Nexe, Ingrom, IGH, Ledom i na različite druge načine kroz koje smo javno spaljivali novce mirovinaca (da, OMF-ovi su zločinci sami za sebe, ali čini se da povremeno pokazuju barem nekakve naznake postojanja kičme, AIF je dizajniran kao beskičmenjak od početka).

Situacija u kojoj se zakoni kroje kako bi pogodovali točno određenoj kasti businessmana je od ranije poznata u političkoj teoriji i praksi i zove se crony kapitalizam, a ovaj specifični oblik nazivamo kleptokracija. Naša aktualna vlast jedan na jedan odgovara udžbeničkoj definiciji oba pojma. Promjena zakona koja će omogućiti alternativni investicijski fond je čisto pogodovanje i zaobilaženje uobičajenih tržišnih mehanizama koji bi osigurali zdravo financiranje projekata (mogli bi to nazvati i kontinuitetom socijalističke misli), a oni koji donose odluke, smatraju da ako se situacija legalizira kroz neko ministarstvo, izglasa na vladi i bude potvrđena u zakonskom tekstu kroz saborsku proceduru da je onda i ta krađa legalizirana i “jail free” za svoje sudionike, no nije to baš tako. Isto tako, nije ovo ni prvi puta da se sabor koristio kako bi se legalizirale određene manipulacije i krađe, ima primjera. Šteta što DORH/Uskok nemaju dovoljno znanja, volje ili autonomnosti da istražuju i utužuju takve situacije.

Kako god okrenuli, čak i ako pogledamo ukupnost svega što se događalo, a današnje otpuštanje Lovrinčevića i Filipovića lijepo uvezuje cijeli paket, sasvim je jasno kako se uvijek ista imena provlače kao krajnji korisnici cijele priče oko Barbarića i njegovog pogodovanja (na svim razinama), prije toga one milijarde plina koja je nestala iz INA-e, preko plina za cent u HEP-u, pa sve do sada ovog razrješenja ministra i njegovog savjetnika (btw. ovo je prvi puta da smo smijenili ministra zbog djelovanja njemu podređenih djelatnika, očito je i Filipović, kakav god da je bio, bio smetnja prema nečemu).

Razina nervoze je ogromna, i u cijelosti proporcionalna razmjerima grabeža koji se trenutno događa. Zanimljiva vremena su pred nama i više je nego očigledno kako nam slijedi eskalacija neke vrste, pa ako smo istrpili cijelu ovu predstavu, predlažem da ostanemo i pogledamo i vatromet.

Misao dana:
I must confess the activities of the Croatian governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement by Lord Vetinari. Outright theft as a policy had never occurred to him.

Priča o Upravnom sudu i presudi koja je stajala mjesecima u ladici nije od prekjučer, ona se kuha već duže vremena i povlačila se po novinama još od prosinca prošle godine nakon napisa u Globusu i Novom Listu. U osnovi, za one koji nisu pratili radnju, Hrvatski je sabor prošle godine na poziciju sutkinje Ustavnog suda izabrao osobu koja nije zadovoljila temelje kriterije natječaja. Jedna od sunatjecateljica se time osjetila diskriminiranom te je napravila ono što zna najbolje (jer joj je to uostalom i struka :), te tužila Hrvatski sabor Upravnom sudu za kojeg je pak Ustavni sud ustvrdio kako je nadležan za taj spor.

Nakon odlučivanja, Upravni sud je odlučio u korist tužiteljice a na štetu Hrvatskog sabora (i novopečene ustavne sutkinje), no presuda je počivala u nekoj od ladica koje se ne otvaraju bez dobrog razloga nekoliko mjeseci jer su konsekvence te odluke velike, dalekosežne i u stvari sežu u prostor u kojem pravosuđe i ne bi smjelo biti, a to je sfera politike. Što se s odlukom događalo i kako je ona na kraju ipak završila na svjetlu dana je priča zanimljiva sama po sebi, no ona nije tema ovog teksta.

Promatrajući reakcije političara ali i komentare pollitičara na tamo objavljeni tekst imamo u stvari tri osnovne reakcije na objavu presude (koja je, uzgred rečeno, i dalje nepravomoćna jer nije dostavljena strankama, te je u stvari iscurila iz te tamne i zametnute ladice).

Prva reakcija je ona trijumfa, nakon dugo vremena dobili smo jednu sudsku odluku koja po svim kriterijama spada u sam vrhunac sudstva i pravosuđa, ne toliko po tome što je odlučeno koliko po tome da je to predmet koji uključuje Upravni sud, Hrvatski sabor i Ustavi sud; dakle pravosudno tijelo je presudilo kako je Hrvatski sabor prekršio zakon i to ima vrlo konkretnu posljedicu na rad Ustavnog suda. Nekako čitajući svi čestitaju tužiteljici, no ja si nekako mislim da su heroji ove priče u stvari svi oni ljudi koje uopće ne znamo imenom a koji su probili zid šutnje, ispričali priču i u konačnici napravili što interni što vanjski pritisak da presuda ugleda svjetlo dana.

Druga reakcija je ona koju možete čitati u današnjem Globusu, gdje predsjednica Ustavnog suda najavljuje potencijalnu Ustavnu tužbu osobe koja je ovim činom izgubila posao i to mi se čini kao panična reakcija ekipe u vrhu vlasti koja ne razumije što se u stvari dogodilo i vjerojatno misle kako se problem još uvijek može riješiti i kako netko (Ustavni sud) može donijeti odluku koja će preokrenuti sve ono što je Upravni sud svojom presudom zakotrljao.

Treća vrst reakcije je onu koju možete pročitati po komentarima na web siteovima i pollitici a koji u svojoj osnovi sadržavaju slijedeću tvrdnju:

Tajnom glasovanju, na kojemu se troje sudaca biralo između četiri kandidata, pristupila su 82 zastupnika, a po 78 njihovih glasova dobili su Slavica Banić, predstojnica Vladinog Ureda za zakonodavstvo, Mario Jelušić, docent na Katedri za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, te Duška Šarin, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.

Četvrti kandidat, sutkinja Upravnog suda Mirjana Jurišić, dobila je samo četiri zastupnička glasa.

Da bi bili izabrani za ustavne suce, svaki od kandidata morao je dobiti natpolovičnu potporu ukupnog broja zastupnika – najmanje 77 glasova.

U izboru ustavnih sudaca nisu sudjelovali oporbeni zastupnici SDP-a, HNS-a i IDS-a, a vladajućima su kvorum činili trojica oporbenjaka iz HDSSB-a te ‘pravaš’ Anto Đapić.

Dakle, drugarica Jurišić OČITO je pripadnik suprotstavljenog stada i ne sumnjam da je kandidaturom zaradila frustracije suočavajući se sa činjenicom da je zalutala crna ovca. Uz sve to, njezini napustiše bojno polje pa je poraz tako bio još strašniji. No ja je u potpunosti razumijem i ja bi u njenoj koži postupio potpuno identično.

Iz svega ovoga može se izvuči samo jedan zaključak, a taj je da Upravni sud pod kontrolom drži ljevica o čemu svjedoči omjer glasovanja 17:13 u korist presude za drugaricu Jurišić.

I dok predsjednica Ustavnog suda očito nije dorasla situaciji u kojoj se našla pa lagao gubi konce (i time razotkriva svoju poziciju), simptomatično je da postoje ljudi koji su danas, u doba navode demokracije, pluralizma i dobrote svih vrsta u stanju razmišljati i dalje na način mi vs. oni, crveni i crni, oni koji su u stanju priznati samo sud svoje partije.

Kako god bilo, činjenica je (i ako pažljivo gledate apsolutno nitko je nije niti pokušao osporiti, kao da nitko i ne želi na tu malenu, sitnu i ujedno krucijalnu činjenicu skrenuti pažnju) da dotična sutkinja nije pružila dokaz koji bi je kvalificirao za položaj koji je stekla.

Nekada, u doba jednoumlja iz kojeg još mnogi nisu izišli, u predmetima protiv države (a ovo bi bio jedan takav, jer je Hrvatski sabor samo srce naše državnosti) sudovi bi redovno sudili u korist te iste države jer je to javni interes. Interes je da država iziđe neokaljana, država ne griješi i ono što je dobro za državu je dobro za sve nas. No to je u cijelosti ne samo pogrešan nego i opasan stav, jer javni interes nije nužno interes države, javni interes mora biti dobrobit svih građana, a jedan od temelja te svima željene dobrobiti je i jednakost pred zakonom što je ukratko samo sintagma za tu tako često ponavljanu, ali prečesto neshvaćenu frazu “vladavina prava”. Sedamnaest sudaca Upravnog suda je to prepoznalo, trinaest nije.

Tužno je stoga promatrati da postoje ljudi koji nisu u stanju odvagnuti dobro od zla i prepoznati tako jednostavne principe koji bi nam svima morali biti u samom vrhu ljestvice vrijednosti kojima težimo. Još je tužnije vidjeti rezultate glasanja u Saboru, gdje ispada da je 78 zastupnika prihvatilo politički diktat u odnosu na njih četvero koji su mislili drugačije.

Ustavni sud je sasvim sigurno političko tijelo a ne samo pravosudno, no to ne znači da suci koje tamo postavljamo ne bi morali biti vrhunski, best&brigthest od ovoga što imamo, a kao donji minimum (kad već ne možemo drugačije), barem bi morali poštivati zakone ove zemlje, a ako nisu imali dovoljno morala da odstupe kada su morali, onda barem da to učine sada umjesto da ono malo digniteta kojeg možda imaju ne unište do kraja i zauvijek.

Priča o ovoj presudi Ustavnog suda još nije gotova, no nadam se da će poučci biti trajni i dalekosežni , a ako budemo jako, jako sretni – možda upravo ova presuda bude katalizator promjena koje svi željno očekujemo.

Misao dana:
Xerexes: Neće biti slave u vašoj žrtvi. Izbrisati ću čak i spomen na Spartu iz povijesti! Svaki komad Grčkog pisma će biti zapaljen. Svako Grčkom povjesničaru, svakom kroničaru iščupati ćemo oči i njihove jezike izrezati iz njihovih usta. Sam spomen imena Sparte ili Leonidasa će biti kažnjivo smrću! Svijet nikada neće znati da ste ikada postojali!
Kralj Leonidas: Svijet će znati da su slobodni ljudi ustali protiv tirana, da je manjina ustala protiv većine, i prije nego što ova bitka bude gotova, čaki i bog-kralj će prokrvariti.

Facebook
X