Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).
Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?
Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.
Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?
Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Überbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?
Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.
The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.
It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.
Share the post "Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima"
Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:
Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.
U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.
Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.
Share the post "O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru"
Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).
Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).
Ono što Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.
Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.
To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.
Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.
Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.
Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.
No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.
Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.
HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.
SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.
Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.
Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.
S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.
Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
