Categories
Ekonomija

O ekonomskim slobodama i ekonomski pokazatelji kao takvi

Jučer sam napisao kratki osvrt na tekst iz časopisa Banka, a na temu broja zaposlenih u državnoj upravi – o prekobrojnosti naše državne uprave sam pisao mnogo puta, a i mimo mene postoji cijeli niz pokazatelja koji govore o pretjeranom uplivu države u ekonomske tokove, budžet koji je praktički 50% BDPa najbolje svjedoči o tome (ako već ništa drugo). No količina tih negativnih pokazatelja ipak nekako uspjeva izletiti u medije unatoč silnim zanimacijama za narod u vidu afera o satovima, Jadrankama ili pričama o tome da li je netko imao račun ili nije.

Jedan od prvih pokazatelja je bio Doing Business svjetske banke, analizirao sam repote i za 2006 i za tekuću 2007 godinu. Pričao sam nešto sitno i o indexu percepcije korupcije (cijelu tablicu možete pogledati na stranicama transparency internationala). A posljednje što nas je zapalo je i indeks ekonomskih sloboda po anketi Wall Street Journalu odnosno Heritage Foundationu.

Ono što je zajedničko svim tim anketama je to da je Hrvatska uglavnom na toj ljestvici pala u posljednje vrijeme te da je naša dična vlada sve te ankete proglasila ništavnima, neutemeljenima, upitne metodologije i općenito neozbiljnima. Eto, primjerice nakon press release Heritage foundationa, naš ministar od financija (koji sam financija nema) rekao je slijedeću antologijsku rečenicu (for the record, govorimo o Heritage foundationu i Wall Street Journalu!!!):

“Što bi se to trebalo dogoditi u jednoj zemlji da bi po ekonomskim slobodama u jednoj godini pala za čak 54 mjesta?”

Iskreno pojma nemam, jedini zajednički nazivnik kojeg sam ja uspio pronaći u svim ovim istraživanjima je vlada HDZa, no može biti da sam prenaglio sa zaključkom.

Naravno,  Ivo&Ivan se uvijek mogu vaditi na poboljšane uvjete života, no i ovdje je stvar malo na klimavim nogama budući da se guverner naše banke Željko Rohatinski očajnički bori već godinama s rastućim zaduživanjem države – a zaduživanje što države, što gospodarstva, što stanovništva ukratko znači da smo buduću dodanu vrijednost žrtvovali za sadašnje poboljšanje uvjeta života. I dok je to super ako smo danas digli kredite da bi sagradili tvornicu, malo je manje idilično ako smo to učinili zato da bi kupili novi auto, kuhinjski element ili plasma televizor, a daleko najgore ako smo to učinili zato da bi doživjeli slijedeći prvi u mjesecu.

Svi ovi indeksi i istraživanja ne bave se u stvari s kvalitetom života ili životnim standardom nego slobodom odnosno lakoćom tj. poželjnošću kreiranja novih poslovnih subjekata. Dakle, koliko smo mi u stvari privlačni kapitalu? Ovo su mjerila koja najviše koriste stranci prilikom odlučivanja hoće li neku tvornicu automobila, ili bilo čega drugoga smjestiti upravo u Hrvatskoj, i očigledno je da mnoge zemlje stoje daleko bolje od nas (dapače, ispada da smo praktički svugdje u donjoj trećini ljestvice i uvjerljivo zadnji ili među zadnjima u europi – “gnjecavo dno” kako bi neki rekli). No, ono što se zaboravlja da unatoč tome što nas strani kapital iz svih tih razloga zaobilazi, imamo problem s domaćim kapitalom (istina je, imamo i toga, iako ne previše) koji je prisiljen funkcionirati upravo na ovom zemljopisnom teritoriju, pa zbog loših ekonomskih uvjeta, raširene korupcije, otežanog poslovanja većina tog novca umjesto u nekakve proizvodne ili barem uslužne djelatnosti završava u špekulativnim aktivnostima poput trgovine nekretnina koje su doživjele pravu eksploziju (pročitao sam negdje da se čak 18% svih pravnih subjekata bavi nekretninama!?).

I čisto da završimo tekst na veseloj noti (ovo je neslana šala), upozorio bih vas na tekst koji sam pročitao u Jutarnjem listu koji kaže kako su prosječne mirovine pale ispod 40% prosječne plaće (a očekujem da će se to već u veljači dodatno pogoršati kada krene prva isplata plaća u državnoj upravi po novoj shemi – što bi trebalo utjecati na ukupnu prosječnu plaću s nekih 1-1.5%). Ovim podatkom padaju u vodu sva predizborna i postizborna obećanja HDZa, HSUovci ispadaju magarci, a umirovljenici su objektivno svoj dug dobili natrag kroz smanjenje svojih mirovina – pa zar to nije genijalan potez?

Misao dana:
If Stupidity got us into this mess, then why can’t it get us out?

Categories
Politika

Sanader u trideset sekundi…

Kaže 101 kako će danas predsjednik nam vlade (za one koji ne znaju) dr. Ivo Sanader osobno uručiti prve uplatnice za otplatu umirovljeničkog duga.

(iskreno se pitam da li je takav photo_oportunity stvar koju treba ovjekovječiti, predsjednik vlade koji će uručiti te prve čekove bi morao gledati u pod, pokriti se ušima i posipati se pepelom, a ne se šepuriti pred kamerama prezentirajući sebe kao osobu koja je ispravila nepravdu koju je napravila stranka kojoj je on na čelu i u kojoj je aktivno sudjelovao upravo u vremenu kada je cijeli dug nastao)
Dug umirovljenicima nastao je tijekom vladavine a kada je navodno taj novac bio korišten za obranu zemlje i/ili obnovSretni umirovljenici - kontradikcija u pojomovima?u. Gledajući spektakularne propuste koji su se dešavali u ovoj državi u posljednjih petnaestak godina, niti sekunde ne vjerujem u takav razvoj događaja.

Dug je naravno potrebno vratiti i u političkom manevru kojega već dugo nismo vidjeli Ivo je uspio ugovoriti s umirovljenicima povrat dugovanja na način da ili odaberu brzi povrat duga (četiri polugodišnje rate od kojih prva dospijeva ovaj tjedan) ali uz diskont od 50%, ili sedmogodišnji povrat ali u 100% iznosu (iskreno, nisam se previše bavio time da vidim da li je uopće uključena nekakva pravična kamata?).

Diskont prilikom povrata dugovanja je jedna zakonska kategorija koja se ponekada koristi, no imajući u vidu jad od naših državnih financija (ili nedostatka istih) i osjetljivost situacije, da ne spominjem riječi poput moral ili etika – pitanje je da li se baš moralo ili smjelo pribjeći takvom rješenju. Ako vam nije jasno zašto to pitam onda trebate pogledati statistiku koja kaže kako je velika većina umirovljenika odabrala brzi povrat (dakle 50% ali brzo u odnosu na 100% ali sporo), što samo govori o tome kako su umirovljenici jadni sa tim svojim penzijama te kako će ovaj novac iskoristiti brzo kako bi pokrili neke minuse, možda si instalirati kakav klima uređaj ili kupiti nešto što im vitalno treba (primjerice uplatiti dopunsko zdrastveno osiguranje).

Američka organizacija moveon.org puno je svoje energije uložila kako bi američkoj javnosti razotkrila stvarno naličje Busheve administracije, i jedna od metoda koju su iskoristili je kreiranje natječaja za najbolju video prezentaciju Busha u 30 sekundi. Jedna od meni najboljih je ona s poligrafom.

Kakve bi filmiće mogli napraviti sa Sanaderom? Da li je možda ova priča s umirovljenicima u igri, što mislite o onim plakatima o cijeni benzina koji su nepotpisani stajali pokraj naših prometnica u tijeku posljednje parlamentarne kampanje?

Koja je po vašem mišljenju najveća laž, obmana ili propust koju je Sanader napravio?

Misao dana:
In Mexico an air conditioner is called a politician because it makes a lot of noise but doesn’t work very well.