Tag: T-HT

Categories
Business Internet

David i Golijat, zamišljena bitka za internet korisnike…

Iako se vijest o prodaji Iskona T-HTu (ili kako se već zovu ovaj tjedan) provlači već nekoliko dana, a koja je postala mainstream vijest nakon što je tu informaciju i objavio provjereni i vjerodostojni medij poput Jutarnjeg. Ukazao bih na nekolicinu bizarnosti tog poslovnog poteza te napravio okvirnu procjenu vrijednosti Iskona odokativnim metodama tek toliko kako bi stvari stavili u perspektivu.

  • Iskon internet je ostvario prihod od 67 milijuna kuna i ostvario dobit od 5 milijuna kuna (u, vjerujem prošloj godini, na njihovom webu financijska izvješća ili podaci o poslovanju nisu istaknuti, a kao dioničko društvo kojim se ne trguje na burzi nemaju obvezi objavljivati te podatke iako je račun dobiti i gubitka i bilanca sama po sebi javni podatak); probajte to staviti u perspektivu T-HTa koji ima 8 (slovima: osam) milijardi kuna i 1.9 milijardi kuna dobiti. Prva stvar koja se ističe je kako Iskonov prihod predstavlja manje od 1% poslovanja T-HTa, odnosno kako je odnos prihoda i dobiti u T-HTu 4:1 u odnosu na Iskonovih 13:1 (sada bi u maniri računalnih časopisa trebao napisati: manje je bolje).
  • Moja je gruba procjena kako uzevši u obzir odnose u sličnim tvrtkama, veličina aktive u odnosu na prihode je 2:1, dakle Iskon vjerojatno ima imovine u vrijednosti od cca. 120 milijuna kuna ili 20 milijuna dolara. Ovo je bitan podatak budući da znamo kako se oni bave informatičkom djelatnošću u kojoj su rokovi zastarijevanja opreme vrlo kratki te je sukladno tome njihova amortizacija vrlo velika (što će se bitnim parametrom pokazati malo kasnije).
  • Prema podacima koji su dostupni na sudskom registru, Iskon ima temeljni kapital od 42 milijuna kuna, ako oduzmemo tu brojku od 120 milijuna kuna bilance, dobiti ćemo da je njihova zaduženost (ili rezerve ako ih imaju) oko 80 milijuna kuna. Dakle tvrtka vjerojatno dolazi s nekim dugovima.
  • Gruba procjena vrijednosti neke tvrtke (rule of thumb) se računa kao 10x vrijednosti EBITDA. EBITDA je iznos koji dobijemo kada od prihoda (dakle 67 milijuna kuna) oduzmemo sve troškove poslovanja osim troškova kamata/interest (dakle kamata na onih 80 milijuna kuna kredita), poreza/tax (koji je milijun kuna na onih pet milijuna dobiti) i amortizacije/depreciation-amortisation (stranci naime razlikuju deprecijaciju ili smanjenje vrijednosti materijalne i nematerijalne imovine pa postoje dva termina za u principu istu stvar). Amortizacija je u Iskonu sigurno velika jer je vrijednost opreme relativno visoka a rok amortizacije kratak. Dakle, ako pribrojimo amortizaciju i dobit i pomnožimo tu brojku sa deset, sasvim je sigurno kako će nekakva očekivana tržišna vrijednost iskona biti u najgorem slučaju oko 50 milijuna kuna, a objektivno vjerojatno bliže stotini i to s gornje strane.
  • T-HT bi kupovinom dakle dobio tvrtku koja se bavi identičnom djelatnošću kao i oni sami, koji predstavlja minimalni dio tržišta, koji posjeduje opremu koje T-HT ima na kamione i koji posjeduje koju stotinu ljudi kojih također imaju, a da bi sve bilo slađe, tvrtka bi došla i s nekim dugovima.
  • Dakle T-HT bi morao platiti više od stotinu milijuna kuna za 1% tržišta, za tvrtku u kojoj nema ništa što ionako već nemaju, otplatiti 80 milijuna kuna dugova, otpustiti stotinjak ljudi a kroz dobit bi mu se to ovim tempom vratilo za nekih dvadesetak godina u industriji u kojoj se stvari mijenjaju u dnevnom ritmu.

Ima li još netko tko misli da je Iskon na meti T-HTa?

Ako je to doista istina (a iz gore navedenih argumenata mislim da bi to za T-HT bio očigledan ne samo loš nego i beskrajno glup potez), onda treba podići omanji spomenik ljudima koji tu prodaju realiziraju. Respect Damiru Sabolu ako to napravi, slijedi mu još jedna nagrada za najboljeg managera ;)

Što se dogodilo s istraživačkim novinarstvom?

Misao dana:
Forget about the business outlook, be on the outlook for business.

Share the post "David i Golijat, zamišljena bitka za internet korisnike…"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.

Share the post "the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Politika

a complicated song… (3:39, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)

Sjedim na subotnjoj kavi i raspravljam o svemu i svačemo s dva bankara iz treće i četvrto pozicionirane banke u hrvata. Pričamo o svemu i svačemu, od tenisa, preuređivanju stanova pa sve do obaveznih rezervi na izdane obveznice banaka.

To je trenutno tema br. 1 u bankarskim krugovima jer na svaku obveznicu koju banka izda, 55% se mora uložiti u obveznu beskamatnu rezervu kod HNBa, a od preostalih 45% moraš na ime neke druge rezerve uložiti dodatnih 17% i s tim ostatkom onda možeš operirati. To ukratko znači, da od 1.000kn koje je banka “digla”, mogu iskoristiti samo 373,5kn, što pak znači da moraju imati kamatnu maržu od nekih 10-11% da bi uopće izišli na nulu, a kamatne stope su danas u hrvata definitivno ispod 10% (za imalo solidnijeg pravnog subjekta to je nekih 6-6,5%).

Pričali smo i o incijativi koju sam spominjao o “Regulativnoj giljotini” koju je predložilo nacionalno vijeće za konkurentnost, a koja predviđa rezanje besmislenih i nepotrebnih zakona, pravilnika i propisa.

Da bih vam to ilustrirao, dati ću primjer moje tvrtke koja se nalazi u tvorničkoj hali koja je sagrađena prije 1968 godine, dakle praktički četrdeset godina je zgrada na ovome mjestu i u to doba vjerojatno je ova lokacija bila žestoka periferija da bi danas postala maltene centar grada. Nedavno je u našoj ulici prošao plin i ja sam htio skupocjeno grijanje na lož ulje zamijeniti plinskom instalacijom. Obzirom da se radi o prilično velikom prostoru (nekoliko tisuća m3) ušteda od grijanja plinom bi praktički opravdala investiciju unutar jedne sezone grijanja. No, kažu propisi, da bih mogao spojiti industrijski priključak plina kakav je meni potreban (a industrijski je svaki onaj na koji je spojeno trošilo veće od 50kW ili dva etažna bojlera) morate imati građevnu dozvolu. Nije da ja nešto moram sagraditi, sve što meni treba je u stvari drugačije plinsko brojilo, no građevinska dozvola je svejedno potrebna.

Da bi dobili građevnu dozvolu, osim dozvole MUPa (što donekle mogu razumjeti jer je MUP odgovoran za vatrogasce, a ovi pak moraju imati neku evidenciju požarnog rizika – ili se barem nadam da ga imaju) morate imati i cijeli niz drugih dozvola uključivo i dozvolu HTVa ili HTa (ili od jednog i drugog) kojom će oni potvrditi da moj dimnjak ne smeta njihovim signalima (ili tako nekako). Nije u cijeloj priči uopće bitno da je moja hala tu već četrdeset godina, ili da je dimnjak odavno dio gradskog obzora (ako dimnjak visok 8m možete uopće uočiti), nego da nekome činovniku u privatnoj tvrtci morate podasrijeti brdo papira temeljem kojeg vam on mora dati dozvolu koja niti po jednom kriteriju nije bitna.

To je vjerojatno jedan od 12.000 bespotrednih propisa koji bi se mogli odmah ukinuti. Da bih ja dobio tu dozvolu, moram zaposliti ljude koji će pripremiti dokumentaciju, koju potom moram poslati na odgovarajuću adresu, koju će potom netko tamo distribuirati po hodnicima HT/HTVa da bi došla do bravog birokrate koji će kroz koji tjedan uz malo sreće napisati dozvolu koju ionako ima u templateu na svom računalu (izmijeniti će adresu i naziv tražitelja i to je to). Da bih ubrzao proceduru, ja potencijalno mogu stimulirati nekoga tko pozna nekog drugog da se cijela operacija hitro izvede. Ovakvim propisom, birokracija je namnožila birokraciju, gube se strašne količine vremena (rekli bi u Toyoti otpad) i općenito proizvodimo maglu, strateški hrvatski izvozni proizvod.

Misao dana:
I was walking down fifth avenue today and I found a wallet, and I was gonna keep it, rather than return it, but I thought: well, if I lost a hundred and fifty dollars, how would I feel? And I realized I would want to be taught a lesson.

Share the post "a complicated song… (3:39, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)"

  • Facebook
  • X