Categories
Politika

Ivica Račan; čovjek od teflona

Ivica Račan je jedan od likova koji se pojavljuju u Kuljiševom povijesnom spektaklu Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, tu knjigu sam nedavno dobio kao preuranjeni božićni poklon i dok sam čitao knjigu (nisam pročitao baš sve) zaintrigirao me gornji naslov, a ionako sam mislio napisati pokoji profil političara na način kako ih ja vidim. Poput Balaševića, nemam namjeru spominjati daleku prošlost i bitke daleke nego kontekst u kojem Ivica djeluje u posljednjih 15ak godina, taman onoliko koliko dugo ja smijem (legalno) igrati zaokružilice na biralištima.

No nekoliko biografskih podataka je neizbježno; rođen je u veljači 1944 godine što znači da će uskoro napuniti 63 godine – zanimljivo je da je rođen u njemačkom radnom logoru te da je preživio bombardiranje Dresdena (!?), kako se vratio kući i počeo penjati po partijskoj strukturu nije toliko bitno za priču osim naravno u detalju da su ga devedesete dočekale na poziciji šefa komunističke partije hrvatske koju je predvodio na glasovitom kongresu KP u siječnju 1990 godine. Tada, u okruženju u kojem je već žestoko dominirao Slobodan ne čujem dobro Milošević Račan je skupa s delegacijom išetao iz dvorane. Ono što je bitno ne zaboraviti je da nije išetao prvi, nego tek nakon što su odšetali slovenci; da li je Ivica tada samo poštivao proceduru pa se taj potez činio u skladu sa statutom ili je pak to bio akt odvajanja od majke partije nije totalno jasno – no kako se to zadnjih dana potencira, “povijesni kontekst” je od toga napravio veliku pozitivnu odluku tadašnjeg šefa svih hrvatskih komunista.

Druga bitna odluka koju svakako treba navesti je raspisivanje prvih slobodnih izbora, neovisno o tome koliko je to tada bilo logično napraviti (u odnosu na rat ili građanski rat koji je ionako bio na laganoj vatri) odluka koju je napravio je pokazala razinu trijeznog razmišljanja. Vjerujem da je i njemu tada bilo jasno da mu se spremaju godine opozicijskog rada (ne samo njemu osobno kome je pozicija u najmanju ruku bila upitna, nego i cijeloj partiji) te da izbore raspisuje u mentalnom raspoloženju teleta na putu u klaonicu. Da li je tada u žaru predizborne borbe za život poslije izborne noći skovao frazu “stranka opasnih namjera” ili je bio vizionar nije niti danas jasno baš kao ni mnogi drugi njegovi potezi koji ispadnu OK, no nisi baš na čistome da li je to ispalo tako slučajno ili namjerno.

Ivica Račan, predsjednik SDPaSDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponašala pomalo anarhično, a ni članstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala Račan), kvazi_socijalističke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistički orijentirane liberale – ako je to ispravan opis današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića. No zajedničko cijelom tom razdoblju, pa i današnjem stanju je da odluke donosi provjereni “stari” kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) Račanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno Račanom kao konstantom.

Treće siječanjske izbore Račan je dočekao zajedno s HSLSom kojega je tada vodio karizmatični Dražen Budiša – Budiša je kao što znamo imao karizmu crveno, bijelo plavog slona u staklani i u filmu “novo, novo vrijeme” ima famozni kadar kada Račan u automobilu objašnjava Budiši što treba reći, a ovaj to poput spužve upija i potom ponavlja na pozornici. Dražen Budiša i HSLS, baš kao i mnogi drugi likovi koji se povremeno pojavljuju kao privjesci SDPa služe vjerojatno da neutraliziraju komunističku hipoteku koju za sobom vuče SDP. Mišljenja sam da je ta hipoteka samo u glavama SDPovaca jer se ionako većina komunista i socijalista danas nalazi izvan struktura SDPa, a sva je šansa da ih je daleko više u HDZu, jer pred izbore devedesetih u SDPu su ostajali vjerojatno samo oni koji nisu shvatili što se događa ili oni koji su u cijeli koncept doista vjerovali. SDP nije bila stranka u kojoj je bilo ugodno biti član u devedesetima.

No, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, socijalisti su i kod nas napredovali i te dvije tisućite su bili na rubu da dobiju izboSDP - kuća od karata?re, što se u konačnici i dogodilo, a tamo se Ivica Račan još jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesiječanjske vlade je u osnovi bio taj što je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; još kada u mix ubacite nekoliko frustriranih političara (Budiša, Tomčić). Priznali mi to ili ne, Račanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on priječi donošenje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni Račan-Drnovšek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglašavanje međusobnih stavova i kako to obično biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se četvrta frankenštajnovska koja nema baš previše veze sa stvarnošću.

Totalno očekivano, na izborima 2003. koalicija gubi i unatoč labavoj mogućnosti da se ipak sakupi kakva-takva većina, Ivica šutke i gotovo s olakšanjem odlazi u oporbu na regrupiranje. Koalicija je izgubila, ne samo radi sjajne kampanje koju je provodio HDZ nego i radi nemogućnosti/nesposobnosti prezentacije vlastitih rezultata tijekom četverogodišnje vladavine.

Zadnje tri godine Ivica predvodi SDP i pripreme za izbore slijedeće godine su navodno u tijeku, no ne vidim da je SDP bilo što naučio ili promijenio u posljednjem razdoblju. Neko vrijeme Ivice nije bilo ispred ekrana (ili mene nije bilo da ga tamo vidim), no čini mi se kako je vidno ostario i smršavio; vidim u njemu osobu koja je prošla svoj maksimum (ili kako je to Čačić nedavno rekao “svaka osoba ima svoje vrijeme i njegovo je prošlo“) te je on danas u laganom fade_outu, no i taj fade_out, svojstven samo Ivici Račanu može se razvlačiti još godinama.

Da li je Ivica Račan mogao učiniti više? Pa vjerojatno je; mnoge njegove odluke ili stavovi plod su dnevno političkih interesa i recimo jedno od najvećih razočarenja koje je očigledno iza sebe ostavio je famozna pretvorba i privatizacija, čija revizija nije završila onako kako su glasači to doživjeli. Ivica oko sebe povremeno okupi ekipu koja nikako ne spada unutar SDPovih svjetonazora (ili barem ono što bi njihovi svjetonazori morali biti), poput recimo Mirka Filipovića koji po svojem ponašanju i stavovima više odgovara HSPu nego HDZu a osobito ne SDPu, ili pak posljednji manevar s Ante Kotromanovićem koji bi bio kontroverzna osoba na više od jedne razine i da je član ekstremne desnice.

No najveći propust SDPa, a samim time i Ivice Račana na njegovom čelu je nedostatak priprema za budućnost. Naime, čini se kako je SDP jedina preostala stranka koja nije prošla svoje unutarnje lomove. S današnje pozicije to se možda može protumačiti kao stabilnost i staloženost vodstva, no meni to više izgleda kao kuća od karata koja zasada funkcionira, no čim se izmakne ključna karta koja cijelu kuću drži na hrpi, sve će se srušiti. Ivica Račan je u posljednjih petnaest godina u cijelosti propustio regrutirate nove ljude koje bi kroz stranačke strukture progurao do vrha i pripremio ih za svoj neminovni odlazak.

Sanaderova teorija o Ivici Račanu kao hipoteci je u stvari totalno točna, no svi znamo da se na temelju hipoteke u svakoj banci sasvim sigurno nešto može dobiti, pitanje je samo kada će to doći na naplatu.
p.s. osjetite se slobodnima komentirati, ispraviti netočnosti i dopuniti detaljima 

Misao dana:
U ime svih nas iz pedeset i neke
za zakletvu Titu ja spevo sam stih
ne spominjem prošlost ni bitke daleke
jer rođen sam tek posle njih
Al život pred nama još bitaka skriva
i preti nam preti ko duboki vir
ja znam da nas čeka još sto ofanziva
jer moramo čuvati mir
računajte na nas
sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
jer slušamo ploče i sviramo rock
al negde u nama je bitaka plam
i kažem vam šta dobro znam
računajte na nas
u nama je sudbina budućih dana
i neki se možda i plaše za nju
kroz vene nam protiče krv partizana
i znamo zašto smo tu
računajte na nas…

Categories
Politika Priroda i društvo

Zrnca za razgovor uz kavu

  • Kaže Jutarnji kako će po novom prijedlogu zakona o prekršajnom postupku postojati bitno veća prava primjerice policajaca da na licu mjesta oduzmu vozačku dozvolu ili čak putovnicu. Kaže da će skraćeni prekršajni postupak uključivati i odvjetnika ali da će ga sudac čekati maksimalno dva sata. Piše također da će se oglasna ploča na sudu smatrati dostavom prekršajnog naloga. Što ako imate korumpiranog policajca (ne bih volio generalizirati, no osim korumpiranih policajaca imamo tu i needucirane i/ili frustrirane državne službenike)? Iako su policajci koji me u prosjeku jednom godišnje zaustave uglavnom u pravu, dokazni postupak i način na koji su me zaustavili u prebrzoj vožnji su gotovo uvijek dvojbeni i podložni različitim interpretacijama. Ne bih volio da policajac kojeg izbezumim mojom pravnom argumentacijom neispravnog zaustavljanja može oduzeti moje vrijeme oduzevši mi vozačku dozvolu dok ja to ne riješim na sudu. Da ne kažem da ne vidim kako mi policajac može oduzeti putovnicu, to nikako ne bih mogao dozvoliti; a vi?
  • SDP i Ivo Josipović uletiti će s prijedlogom zakona za kažnjavanje ratnog profiterstva. Svako profiterstvo treba kazniti i to brzo i snažno, no mijenjanje zakona koji bi se mogli provoditi reotroaktivno nije dozvoljeno jer je to jedno od temelja na kojem počiva država i poredak u kojem živimo. S profiterima ćemo se morati obračunati na drugi način. Stipe Mesić kaže da se nitko neće usuditi ne podržati takav prijedlog zakona jer bi time zapečatio svoju sudbinu na izborima. To je doista HDZov problem jer za razliku od oporbe koja se može zamarati neprovedivim zakonskim prijedlozima, vladajuća stranka ipak ima kakvu-takvu odgovornost da te zakone na kraju i provedu (nije da ih je to dosada zaustavljalo, no svejedno). Ne vjerujem da će inicijativa uspjeti i vjerojatno dobronamjerna ideja bi se mogla razbiti o glavu onih koji su s time prvi izišli.
  • U Večernjem je izašao tekst o pametnim karticama koje bi morale nositi sve naše podatke. Navodno bi se gore našli porezi, doprinosi, imovina, primanja, honorari, ušteđevini!?… Ovo je zastrašujuće iz jednostavnog razloga što se kod nas zaštita podataka vrlo loše provodi; u više nego jednom slučaju osvjedočio sam se i sam kako je jednostavno doći do bilo kojeg podatka koji je recimo po Općem poreznom zakonu tajan. Koja je korist od tajnog podatka kada svatko od 5-6.000 djelatnika porezne uprave s pristupom računalu može doprijeti do popisa moje imovine. To je po meni 5.999 ljudi previše ako se mene pita. Što ako takav popis iziđe van iz zgrade porezne i dopre do nekog Matekovića i njemu sličnih/povezanih osoba? Dok ne iscrpimo sve standardne metode usporedbe imovine i primanja žestoki sam protivnik ovakve invazije u privatnost – nadam se da će čistom nesposobnošću državnog aparata ovaj idiotski prijedlog pasti u zaborav, ne zato što je loš nego zato što su potencijalne konsekvence prevelike.
  • Grad Zagreb se napokon upisao kao vlasnik Zagrepčanke zbog kojeg je sveprisutni Milan skoro ostao bez posla. Ja bih postavio dva pitanja: prvo, kolika je bila cijena tog upisa (ne govorimo sada o cijeni koja je plaćena za samo zemljište, nego cijena postupka da se 40 plombi makne s popisa kako bi se grad napokon upisao), a drugo pitanje bi glasilo: postoji li trenutak kada je potrebno svim sredstvima, pa čak i polulegalnim napraviti pritisak kako bi se zakon ispoštivao? Da li je i smije li, u krajnjoj liniji, pravosuđe doista biti nedodirljivo? Ja smatram da postoje trenuci kada je to neizbježno, nadam se da je Milanov oglas Istina je bio jedan od tih trenutaka.

Misao dana:
All government initiatives are doomed. Sure, the government has a few lucky successes, such as building highways and schools and dams and reducing pollution and eradicating polio and encouraging the Internet and winning World Wars I and II. But a broken clock is right twice a day too.

Categories
Politika

Tko je Radimir Čačić?

Kao prvo, pitanje je kako se on u stvari zove, obzirom da google search pronalazi dobru količinu odgovora i na Radomira i na Radimira. Više ih ima za Radimira pa ispada da smo barem ovu misteriju riješili.

Radimir je jedan jako zabavni lik. Ako postoji neka od njegovih karakteristika onda je to bahatost i bezobrazluk, naime u više slučajeva, lik je totalno ispalio i njegovu građansku fasadu je vrlo često zamijenio čisti primitivizam, ako mi ne vjerujete, poslušajte malo jinglove na 101 u kojima su ga ulovili vrlo direktno i u mikrofon.

Radimir i Vesna, zar ih nije lijepo vidjeti ovako photshopiranje zajedno?Mimo toga, Radimir je osoba oko koje se veže cijeli niz nikada dokazanih afera pa je s pozicije pravde i pravosuđa totalno čist i na tome mu treba čestitati. Njegova specijalnost je građevina i praktički cijela stranka čije interese zastupa (ili pak stranka koja zastupa njegove interese, još uvijek nisam donio odluku oko ovoga) je organizirana kao građevinska operativa i to je u stvari njegov jedini stvarni prioritet – svejedno da li govorimo o njegovom razdoblju kao ministra u vladi Ivice Račana ili sada kada je Varaždinski župan.

Ono po čemu je Radimir jako zabavan u posljednjih nekoliko dana je njegova samostalna izborna kampanja za premijera. On je naime odlučio postati premijer i zasada čini se da nikakva doza zdravog razuma mu ne može pomoći da promijeni mišljenje, pa sam ja (onako, djelomično začuđen njegovim stavom), odlučio baciti pogled na već spominjano IRIjevo istraživanje i vidjeti kako to HNS u stvari stoji kod glasača. HNS je jedna zanimljiva stranka koja nominalno zastupa poziciju lijevog centra (štogod to značilo) i u dosadašnjim istupima direktno se deklarira uz SDP a isključuje HDZ. HNS je zanimljiv i po tome što je iznjedrio trenutnog hrvatskog predsjednika koji je proteklih 6 godina svoje vlasti iskoristio za distanciranje od stranke koja ga je izgurala kao kandidata (uz podršku SDPa). Iako je teško reći da Stipe bježi od HNSa, ono što je sigurno je da ga mudro prešućuje. Može biti da za to postoji razlog.

Po IRIju, HNSovo biračko tijelo je vrlo slično SDPovom, no biračko tijelo im je dramatično manje i po IRIju svega 8% glasača bi odabralo HNS da su sutra izbori. Njihovu izbornu bazu (totalno očekivano) čini sjeverna hrvatska i primorje s Istrom, dok su u ostalim dijelovima zemlej loše zastupljeni, a podrška je veća što je naselje veće

Ono što je zanimljivo, je da su HNSovi birači uz HSLSovce najneodlučnijih i da ćete HNSovca najlakše natjerati da glasa za drugu stranku (po pitanju o lojalnosti, dakle onome što ste glasali na izborima 2003 i danas, HNS prolazi uvjerljivo najlošije, odmah uz HSLS i HSU koji jedini imaju lošiji rezultat), no isto tako, HNS je najpoželjnija stranka za “drugi glas” (dakle odgovor na pitanje za koga bi glasali ako ne možete glasati za svoj prvi izbor). HNSovci su skloni i koalicijama (s 8% deklarirane podrške i ja bih bio na njihovom mjestu), i najradije bi se vidjeli u društvu s SDPom, a potom s HSLSom i HSSom.

I na kraju, među ostalim pitanjima pojavilo se pitanje popularnosti Radimira Čačića, koji je zaslužio treće mjesto s 12% podrške odmah nakon očekivanog Ive Sanadera i Ivice Račana. Ovo je zanimljivo jer je ta brojka bitno drugačija od brojki kojima se Radimir služi u svojim istupima (gdje tvrdi kako je drugi kandidat s više od 20% podrške) i što je neusporedivo više od broja ljudi koji podržavaju HNS.

HNS je dakle stranka koja ima u stvari samo regionalni utjecaj (i kohabitacija HSLSa i HNSa u Varaždinu je indikativna – nije li čudno da jedna građanska stranka kojom se predstavljaju izgubi u centru njihove moći?) i globalne aspiracije. Svoju kampanju će očigledno temeljiti na osobnosti svoja jedina dva prepoznatljiva kandidata Radimira Čačića i Vesne Pusić, no uporno pozicioniranje Čačića kao premijera odnosno Vesne kao ministrice vanjskih poslova je u najmanju ruku čudno.

Hrvatski izborni zakon je takav da se na izborima bira sabor, a da on pak bira premijera – pa čak i kada bi brojke individualne popularnosti Radimira bile točne, to će se i dalje pretvoriti u relativno loš izborni rezultat, osobito ako se u međuvremenu HSS i HSLS uspiju barem malo sabrati i povratiti dio birača kojeg uporno gube godinama. Ispada kako HNS svoje birače mora tražiti u HSSu i HSLSu, dok SDP ih treba tražiti u HNSu.

Ne treba zaboraviti niti na debakl HNSa u Zagrebu gdje su doslovce ispali s liste, a gdje su se sukobljavali s nenadmudrivim Milanom nekoliko godina što ih je na kraju koštalo i pozicije. Ako malo bolje razmislite, jedina taktika koju je HNS tada mogao napraviti je da se na svaki mogući način distanciraju od svoje gradske organizacije (što su uspješno i učinili), a suradnju s SDPom raskinu kroz najveću moguću aferu koju mogu smisliti.

Iz svega gore navedenog, sasvim je jasno kako Radimir neovisno o tome koliko radišan bio ne može biti premijer u slijedećem sazivu sabora, pa se stoga postavlja nagradno pitanje; što on u stvari želi učiniti s ovom kampanjom?

Misao dana:
Somewhere around the place I’ve got an unfinished short story about Schrodinger’s Dog; it was mostly moaning about all the attention the cat was getting.