Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik
Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:
- netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
- poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
- politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku
Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.
Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).
Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.
Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.
Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).
No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).
Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.
Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.
Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.