Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.
U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.
Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.
Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.
Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.
No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.
Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!
Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.
Share the post "Politička gerila…"