Categories
Business Politika

Liburnia ide ipak Ostoji?

Sredinom 2005 godine otkrilo se kako je Sanaderova vlada na zatvorenom dijelu sjednice odobrila nagodbu između Dom holdinga i SN holdingom te je na njih prenijela dionice Liburnia rivijera hotela kao naknadu za pogrešne procjene tržišnih vrijednosti tvrtki koje su bile predmet kuponske privatizacije. Na taj način su Darko Ostoja i George Eltz vukovarski postali najveći hotelijeri u hrvatskoj ako ne na najboljim hrvatskim hotelima onda barem na ekonomski najiskoristivijima. Vrijednost nagodbe se tada procijenjivala na oko 600 milijuna kuna. U cijeloj priči je važno spomenuti ulogu potpredsjednika vlada Damira Polančeca koji je svojevremeno za vrijeme svog Junaci hrvatske pljačke stoljećačlanstva u upravi Podravke bio potčinjen Ostoji koji je pak bio član nadzornog odbora.

Smiješno je i objašnjenje današnjeg HFP-ova šefa Damira Ostovića da on prije donošenja odluke o davanju Liburnije Eltzu i Ostoji nije pročitao nalaz Državne revizije. Darko Ostoja pak kaže: “Nalaz Državne revizije jest činjenica, ali oni nisu u pravu i ljudi iz Državne komisije koji su pisali taj nalaz jednostavno nisu dovoljno pravno potkovani. Prije nekoliko godina vidio sam dijelove tog nalaza i u njemu se ne govori o kuponskoj privatizaciji nego samo o zamjenama dionica. U nalazu su zaključili da je HFP bivšim PIF-ovima dao veću vrijednost, a od njih primio dionice manje vrijednosti, što po njima nije u skladu s propisima. No upravo je to i bila bit tih zamjena – da se kompenzira dio štete koju je HFP nanio PIF-ovima ne stavivši na kuponsku listu ono što je trebao. HFP nam je dao samo ono što nam je pripadalo i nikakav zakon nije prekršen, što smo i dokazali na sudovima. Dakle, sudionicima kuponske privatizacije štetu, i to u visini većoj od 1,5 milijardu DEM, nanijela je država, a ne PIF-ovi”. Pritom je Ostoja dometnuo da se ne boji da će mu predsjednik Stjepan Mesić, koji je potkraj prošlog tjedna i sam oštro kritizirao nagodbu oko Liburnije, osujetiti planove o preuzimanju LRH. (piše Nacional)

U trenutku kada je afera puknula, vlada pod vodstvom bezgrešnog Ive Sanadera spornu je odluku brzo povukla (odluka je donesena na zatvorenom dijelu sjednice vlade početkom kolovoza 2005) pritom optuživši HFP i posebice Damira Ostovića koji je na kraju i odletio s posla zbog Liburnije.

Nacional posjeduje MUP-ovu Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, koju su 19. kolovoza 2005. djelatnici Odjela za gospodarski kriminalitet Policijske uprave zagrebačke izdali Mariji Vučko, djelatnici Fonda za privatizaciju. Djelatnici MUP-a toga su dana posjetili Fond za privatizaciju na temelju naloga Državnog odvjetništva, da privremeno uzmu svu dokumentaciju relevantnu za aferu Liburnia. To su učinili nekoliko dana nakon što je premijer Sanader povukao suglasnost Vlade za realizaciju nagodbe Fonda s Darkom Ostojom i Georgom Eltzom, da pokušaju ustanoviti tko zapravo snosi odgovornost za cijeli slučaj, nakon što je premijer izjavio da je shvatio da je prilikom priprema nagodbe bilo propusta i proceduralnih pogrešaka.
MUP je tom prilikom za svaki oduzeti dokument izdao i potvrdu o njegovu privremenom oduzimanju. U potvrdi koju posjeduje Nacional stoji da je MUP od Fonda oduzeo i sljedeće dokumente:
“Original Obavijesti o stavljanju van snage Odluke Upravnog odbora HFP-a, Klasa 024-04/04-03/9, Urbroj: 563-01-01/01-2004-4, od 10. rujna 2004., Klasa 740-2/03-02/6, Urbroj 563-03-0401/01-2004-38 od 30. studenog 2004. HFP-a naslovljen na Vladu RH, sa poštanskom povratnicom ovjerenom prijamnim pečatom Vlade RH od 10. 12. 2004., koji dokument je pronađen u spisu HFP-a KLASA:740-02/03-02/6 u prostorijama HFP-a, soba 249.”
Taj relativno teško razumljiv tekst zapravo otkriva da je policija iz Fonda za privatizaciju 19. kolovoza uzela originalni primjerak odluke koju je prošli tjedan na svojoj naslovnici Nacional objavio kao dokaz da je Vlada lagala u aferi Liburnia.
Osim toga, iz tog se teksta vidi i da je Fond za privatizaciju dobio poštansku povratnicu ovjerenu prijamnim pečatom Vlade, koja dokazuje da je taj dokument stigao u Vladu. To se dogodilo 10. prosinca 2004. Ta se poštanska povratnica nalazila u jednom spisu u Fondu za privatizaciju u sobi 249 i policija ju je također privremeno oduzela. Do Fonda je došla, zato što je taj dokument Fond Vladi poslao kao preporučenu pošiljku. To je uobičajena procedura koja osigurava da se dokumenti slučajno ne zagube, te da i u knjigama pošte, odnosno urudžbenim zapisnicima Vlade i Fonda ostane dodatni trag o kolanju pošte ako netko pokuša manipulirati dokumentom, što se u ovom slučaju i dogodilo.
Riječ je o dokumentu koji otkriva da je Ostović obavijestio Vladu da je Andrija Hebrang u studenome 2004. poništio nagodbu s Ostojom i Eltzom. Sanaderova vlada Ostovića je javno prozvala za aferu Liburnia dan nakon što je Nacional tu aferu okarakterizirao kao najveću hrvatsku pljačku. Premijer je 17. kolovoza odlučio povući suglasnost Vlade za spornu nagodbu s Ostojom i Eltzom, ali je tada odlučio i smijeniti Ostovića, navodeći da je bilo proceduralnih pogrešaka tijekom pripreme i realizacije nagodbe.

Pokraj Liburnije, priča o Sunčanom hvaru se čini kao kikiriki. Eh, zašto sve ovo pišem, naime osvanulo je opskurno priopćenje Arbitražnog suda HGK koje kaže:

Arbitražni sud Hrvatske gospodarske komore presudio je kako je svojedobni sporazum SN holdinga i HFP-a kojim su u sklopu nagodbe holdingu prenijete dionice Liburnia riviera hotela pravovaljan. Vlada je nakon prosvjeda lokalne zajednice odustala od nagodbe o obeštećenju bivšeg PIF-a, prema presudi koja se tiče starog spora oko vrijednosti dionica iz kuponske privatizacije, a kasnije je Opatiji obećala prepustiti 25% i jednu dionicu LRH, na račun rješavanja imovinskog spora. Opatija se nada kako će se to ipak provesti, a SN holding obeštetiti na drugi način.

Arbitražni sud HGK je taj koji je i u prvom navratu sudio u korist Ostojinih fondova, a njegova odluka navodno ima snagu pravomoćne presude. Kako će se vlada postaviti u novonastaloj situaciji krajnje je nejasno, osobito ako se uzme Sanaderovo obećanje o prebacivanju 25% + 1 dionice lokalnoj samoupravi (što je recept kojeg je istjerao Tonči Tadić na sada već antologijskom slučaju Sunčanog Hvara).

Pa sretan uskrs svima, Ostoji definitivno je.

Misao dana:
Ben Stone: Better to light a match than curse the darkness.
Adam Schiff: Be careful you don’t light a fuse.

Categories
Business

Nekoliko crtica o porezima

Zamislite slijedeću situaciju.

Školovali ste se godinama, završili MBA, specijalizaciju ili što već, napredovali kroz hijerarhiju u danas radite u nekoj tvrtci i imate vrlo solidnu plaću od 20 tisuća kuna. Da li znate (onako napamet) koliki je namet na iznos vaše netto plaće?

Pa ako stanujete u Zagrebu, na svaku kunu svoje netto plaće državi morate isporučiti dodatni 1,023kn poreza, doprinosa i još nekih sitnijih nameta.

Istovremeno, ako ste slučajno kupili npr. dionice INAe za recimo milijun kuna i ubrali u nekoliko tjedana cca. 300-400.000kn razlike u cijeni, na taj iznos ne morate platiti porez.

Porezni sustav koji je kod nas na djelu je dizajniran na način da se manji dio transfera događa prema siromašnima, da srednji sloj ima vrlo malene porezne olakšice te da su njihove plaće iznimno opterećene, dok recimo bogati porez uopće ne plaćaju (dakle neće ga platiti Željko Čović za svoj manevar s dionicama Plive ili Damir Polančec za svoje opcijske dionice Podravke).

Jedan od razloga zašto ne postoji porez na kapital je želja države da oživi tržište kapitala (istovremeno, uz izuzetak prodaje INAe država rijetko koristi to isto tržište kako bi prodala svoje tvrtke ili plasirala financijske dokumente), no čini se da se stvar pomalo otela kontroli jer je proteklih 17 godina u nedostatku takvog poreza stvorio cijeli niz nekih čudnih likova. Jurčić u svome gospodarskom programu predlaže porez na kapitalnu dobit što je uobičajeni porez u svijetu te je sasvim očekivano dočekan na nož.

Update: čisto da dobijete neku sliku o poreznim opterećenjima u drugim zemljama pročitajte članak u Lideru. No kada računate kolika bi bila razlika na vašem osobnom dohotku,morate računati od bruto iznosa, dakle ako je kod nas davanje na plaću oko 100%, to znači da je davanje iz bruto iznosa oko 50%, tako da smanjenje presije za 10% odgovara rastu netto plaće od 20%.

Što mislite o cijeloj priči?

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Categories
Priroda i društvo

Ovdje se jedu žganci

U nedjelju sam otišao u dućan kupiti namirnice za nedjeljni ručak (da ja sam jedan od 90% onih koji kupuju u dućanu nedjeljom i nemam nikakvih moralnih ili drugih kočnica oko toga). Jedan od artikala kojeg sam zapazio u frižideru su čvarci, no zanimljivost ovih konkretnih čvaraka je da su bili uvezeni iz austrije (ne volim čvarke). Njoki su bili talijanski (potrebno ih je kuhati samo 5 minuta). Bijeli luk je također iz uvoza. Kruh kojem samo dovrše pečenje, u Mercatoru je napravljen u Grosuplju. Meso je (nadam se) ipak bilo hrvatsko…

Nije li čudno da tako veliki broj raznih artikala uvozimo unatoč tome što smo totalno sposobni sve napraviti i sami.

Karta svijeta na kravi, živjela globalizacijaOtkriće mi je bilo da smo nedavno uvezli neke silne tone lišća (da, lišća, to je ono što pada s drveća u jesen), čini se da niti hrvatsko lišće nije dovoljno dobro; a otkrio sam da uvozimo i tisuće tona sijena (to bi bila pokošena i osušena trava pripremljena za hranjenje stoke) jer navodno i toga kod nas nedostaje. Obzirom da su nam i krave iz uvoza, može biti da ne žele jesti našu travu?

Zašto je to tako? Da li je to problem hrvatskog seljaka koji ne zna prodati (ili možda čak ne želi) svoj proizvod, ili je to pak strukturni problem cijele poljoprivrede ili je sve skupa velika zavjera uvozničkog lobija (kojem je, zamislite, samo profit na pameti)?

Slična stvar je i u drugim industrijama, no nekako (valjda zato što moramo jesti svaki dan) mi se čini kako je poljoprivreda slika funkcioniranja naše države jer eto, čak niti kada se treba prosvjedovati (a to se trebalo desiti jučer) niti onda se ne može biti složan. Zanimljivo je u jučerašnjem prosvjedu koji se trebao održati zbog kašnjenja isplata poticaja, a predstavnici seljačkog saveza su rekli kako mljudi nemaju za gorivo i gnojivo – razlog slabog odaziva i otkazivanja je “jesenska sjetva”, dakle oni koji navodno ne mogu sijati jer nemaju novaca nisu mogli prosvjedovati jer, eto, siju. Malo mi je to čudno.

Ima jedna priča o punjenoj paprici u kojoj je važno znati da sam mali dioničar Podravke. Naime, volim povremeno pojesti kiseljenu papriku punjenu kupusom. Otišao sam u BILLA-u i odlučio kupiti punjenu papriku. Na polici je bilo nekoliko međusobno različith vrsta papirke između kojih i Podravkina. Problem je u tome što je razlika cijene između Podravkine paprike i prve slijedeće bila veća od 20%. Naravno, radi se o svega dvije-tri kune, no, ako 20-30% prebacim na mjesečni iznos nabavki, te dvije-tri kune se uopće ne čine zanemarivim. Pitanje je što učiniti, kupiti Podravkinu papriku (pritom samom sebi vratiti koju lipu u džep kroz profit Podravke i rast dionice, jer se eto paprike prodaju ko lude), usrećiti malo Šukera kroz dodanu vrijednost koju je Podravka uspjela meni prodati ili pak kupiti inozemnu papriku i usrećiti slovenskog, austrijskog ili čini mi se mađarskog seljaka?

Sjećam se jedne druge priče koja je također uključivala Podravku (ali i Kraš) a u kojem su pojedini proizvodi te tvrtke u inozemstvu očigledno jeftiniji nego na našim policama. Pa se pitam zašto? Da li je to pitanje trgovačkog lobija (koji je dobro povezan s uvoznim) i koji namjerno favorizira inozemne proizvođače, ili možda Podravka i Kraš pokušavaju naplatiti neku premiju na domaćem terenu? Ako da, zašto to čine?

Ova priča nema stvarnu poantu, a ako ona i postoji to je da ova država još uvijek nije naučila poantu timskog rada, i sve silno repriziranje Vlaka u snijegu nije se do dana današnjeg isplatilo.

Razlika između timskog rada i outsourcinga (kojeg sam spomenuo u prethodnjem tekstu) je vrlo malena, i ako se potrudite može u cijelosti nestati.

Misao dana:
“There seem to be but three ways for a nation to acquire wealth. The first is by war, as the Romans did, in plundering their conquered neighbors. This is robbery. The second by commerce, which is generally cheating. The third by agriculture, the only honest way, wherein man receives a real increase of the seed thrown into the ground, in a kind of continual miracle, wrought by the hand of God in his favor, as a reward for his innocent life and his virtuous industry.”