Negdje u petak navečer ili subotu, u vijestima sam vidio kratki prilog o predsjedničkoj kampanji u francuskoj, a koja je u jučerašnjem prvome krugu iznjedrila Nicolasa Sarkozy i Segolene Royal kao kandidate za drugi i finalni krug. Toliko sam se udubio u naše političke i predizborne igre da mi je francuska kampanja gotovo promakla, no stresao me Nicolas (kandidat konzervativne stranke desnog centra) i to zato jer se u kadru koji je bio snimljen ispred bijele pozadine vidjelo samo njegovo tijelo i web adresa njegove kampanje: sarkozy.fr. Uvijek padam na dobar vizualni identitet i ovo je jedan iznimno jednostavan ali totalno efektan način da u prvi plan stavite upravo internet, koji je inače i moja preokupaciju u okviru političke borbe (i ono što se trudim učiniti je prebaciti barem dio kampanje na internet prostor).
Drugi kandidat je Segolene Royal (kandidat socijalističke stranke), žena od 54 godine koja nažalost nije favorit budući da se po dosadašnjim rezultatima čini kako je desnica i ekstremna desnica uzela maha u francuskoj. No, ono što je iznimno važno je da je impresivnih 85% francuza odlučilo izići na izbore.
No, ono što me u stvari zanima je nastup kandidata na internetu, osobito u kombinaciji s našim domaćim kandidatima. Nicolas Sarkozy je tu napravio iskorak i kreirao web site discosarko na kojem možete Nicolasa natjerati da pleše za vas u cijelom nizu različitih ambijenata i na desetak (francuskih) pjesmuljaka između kojih možete vidjeti i ples iz Paklenog šunda ili Michael Jacksonov moonwalking.
Segolene je pak mlađu populaciju (a u francuskoj ima oko pola milijuna novih birača od prethodnih izbora, dakle pola milijuna ljudi kojima ne poznaju život bez interneta) odlučila mobilizirati putem second life-a gdje su kreirali svoje urede i sjedište (a kako vidimo na slici, i fotografiranje u malo slobodnijim pozama joj nije strano). Oba koncepta podrazumijevaju direktnu komunikciju s biračima, te aktivno prikupljaju njihove email adrese i brojeve telefona kakobi ih mogli kontaktirati tijekom cijele kampanje. U svakom slučaju impresivno.
Poanta priče u oba slučaja je (ako niste skužili) predstaviti kandidata u neformalnijem ozračju kao osobu s kojom se možete identificirati, a ne kao nedodirljivog političara kojeg viđate samo u uštogljenim odijelima ispelganima na crtu ili kostimima koje je prethodno osobno odobrila kraljica Elizabeta (u kasnim šezdesetima prošloga stoljeća). Dosada nismo imali slučaja gdje je političar krenuo s takvim iskorakom, no krajnje je vrijeme da se počne i s time. Ideje koje mi padaju onako nabrzaka napamet su npr. škola stranih jezika uz Miomira Žužula, vježbajte s nama (Anto Đapić i Petar Čobanković), standup komedija (Ivica Kirin) – ovo već imamo…
Domaći internet nažalost nije toliko u fokusu političkih stranaka i doslovce osim dosadašnjeg SDP ovog iskoraka nema ničega drugoga vrijednog spomena, osim možda po lošem primjeru. Ako krenemo od lošega prema boljem, odmah na početku treba istaknuti blog Anto Đapića koji očigledno ne razlikuje blog od telefaksa (ili press releasea – uočite da je i jedno i drugo usporedba krušaka i jabuka), a Antu u stopu prati Boris Mikšić koji pak svoj gnjev prema hrvatskom političkom svemiru još uvijek nije prebolio, a očito i na svim dosada izgubljenim izborima nije naučio da ga ne želimo gledati i resurekcija njegovog bloga je samo najava tragikomedije koja slijedi tijekom izborne kampanje.
Negdje u sredini naveo bih jedinog blogera sa stažom i saborskog zastupnika za kojeg sada već zasigurno znamo da nije kreirao blog da bi osvojio neku funkciju a to je Davorko Vidović koji sa već skoro trogodišnjim stažem ostaje najdugovječniji hrvatski političar na internetu. Njegov saborski kolega Dragutin Lesar daleko je aktivniji i za razliku od Vidovića koji je više onako pjesnički orijentiran, Lesarovi tekstovi opsiju događanja u saboru te daju vrlo direktne i očigledno iskrene komentare na trenutne događaje. Nenad Stazić relativno je friška blogerska akvizicija čiji je izričaj na blogu vrlo sličan onome kojem svjedočimo pred saborskim kamerama. Najnoviji i barem meni totalno neočekivani bloger je Marin Jurjević koji je barem meni totalno otkriće jer svojim tekstovima (koji u pravilu uopće ne pričaju o politici) otkriva sasvim drugačije lice čovjeka kojeg smo navikli gledati pred kamerama u daleko ozbiljnijem kontekstu (i uz Lesara jedinog kojeg mogu zasada zamisliti u nekoj disco_marin verziji). Nedavno im se pridružila i (također SDPovka) Marija Lugarić čiji blog krasi veliki natpis “Nismo svi isti” – apelirajući valjda kako postoje i “drugačiji” političari, no čitajući njezine tekstove mora vam postati jasno kako ona nije bitno različita od nas “ne-političara” (ili je to samo moj dojam?).
Eh, i posljednja blogerska akvizicija je novopečeni kandidat za predsjednika SDPa Zoran Milanović, mladi lav čiji je prvi tekst u stvari i manifest njegove kandidature pa mu treba dati vremena da pronađe sebe na internetu (i u prvih nekoliko desetaka sasvim konkretnih i nerijetko oštrih komentara).
I da završim s Milanovićem, koji je u jednoj od zadnjih rečenica svoje prve objave napisao “Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve.” što me strašno podsjeća na lika s početka ovog teksta Nicolasa Sarcozy-a koji pak na svome web siteu kaže “Zajedno, sve postaje moguće”.
Misao dana:
Vincent: And you know what they call a… a… a Quarter Pounder with Cheese in Paris?
Jules: They don’t call it a Quarter Pounder with cheese?
Vincent: No man, they got the metric system. They wouldn’t know what the fuck a Quarter Pounder is.
Jules: Then what do they call it?
Vincent: They call it a Royale with cheese.
Jules: A Royale with cheese. What do they call a Big Mac?
Vincent: Well, a Big Mac’s a Big Mac, but they call it le Big-Mac.
Jules: Le Big-Mac. Ha ha ha ha. What do they call a Whopper?
Vincent: I dunno, I didn’t go into Burger King.