Categories
Politika Priroda i društvo

Pulsova anketa glasačkih preferencija

Kao što to sada već i vrabci na grani znaju, jučer je na izišlo istraživanje agencije Puls koje je Puls napravio za potrebe HRTa i Jutarnjeg Lista. Specifičnost ovog istraživanja (u odnosu na uobičajeni mjesečni crobarometar) je veličina uzorka koja je 4.000 ispitanika što je bitno više nego u dosadašnjim ispitivanjima, a veće je čak i od tradicionalno preciznog IRI-ja. To je dosada najopsežnije i po svim kriterijima najpreciznije istraživanje koje ćemo imati prilike vidjeti u slijedećih šezdeset dana. Koliko je meni poznato, IRIjevo istraživanje slijedi za desetak-petnaestak dana, a ovako opsežno istraživanje imamo još dva puta i to negdje krajem listopada i neposredno prije početka izborne šutnje u studenome.

Ne bih se sada bavio previše ovim očiglednim rezultatima, nego bih samo naglasio kako ovomjesečno istraživanje pokazuje rast i SDPa i HDZa (a ne samo HDZa kako se to prikazuje, ili “stagnacija” SDPa kako je to Jandroković rekao danas u temi dana 101).

Pitanje broja zastupnika je vrlo komplicirano jer ovisi o D’Hondtovoj metodi izračuna po kojoj je favoriyiran relativni pobjednik u pojedinoj iybornoj jedinici, no krajnji broj mandata ovisi i o broju stranaka koje su prošle prag, odnosno njihovim međusobnim odnosima. Bilo kako bilo, u sadašnjoj konstalaciji snaga, pobjednik izbora je SDP s time da u mandate nije uračunata dijaspora koja bi lagano mogla HDZu donijeti prevagu (i tada se baš kao i u američkim izborima postavlja pitanje tko je u stvari pobijedio na izborima, tj. mogli bi lagano imati situaciju u kojoj bi popular vote imao SDP ali bi zbog rasporeda glasova pobjedu mogao odnijeti HDZ).

Ono što je također zanimljivo je i da je rast SDP-a i HDZ-a napravljen na uštrb ostalih stranaka, pa tako između brojeva koje ostvaruju SDP/HDZ i donjeg dijela tablice nemamo niti jednu “srednje veliku” stranku. Htjeli mi to ili ne ali društvo nam se polarizira a kada se to stavi u kombinaciju s očekivanim izlaskom na izbore ispada da nam se ponavlja 2000-ta godina.

Rezultati nadalje pokazuju ponavljanje starih “klišeja”, tipični glasač SDPa je više i visoko obrazovana osoba srednjih godina zaposlena u managementu ili kao samostalno zanimanje, solidnih primanja, dok je HDZovac vulgaris niže obrazovan bez ili s prihodima manjim od 4.000kn u različitim zanimanjima no najmanje ih ima među studentima ili managementu, a premoćno se ističe populacija kućanica koje u 39% podržavaju HDZ. Također, što je naselje veće podrška je SDPu veća, a što je naselje manje, podrška HDZu raste. Što se tiče neodlučnih birača, međusobni odnosi HDZa i SDPa su takvi da teško da mogu donijeti neku značajniju prevagu i po meni, ostatak kampanje će se svesti na motiviranje izborne baze da iziđe na izbore.

Ono što nijedan članak nije obradio je predzadnji slide u Pulsovoj anketi koji analizira percepciju pojedinih karakteristika političkih stranaka. Po toj tablici, HDZ “vodi” u samo dvije kategorije i to zaštita nacionalnih interesa (gdje 3% ispitanika donosi HDZovu prednost) i percepcija korumpiranosti stranke koja je u slučaju HDZa na impresivnih 52% i gdje nigdje blizu nema nijedne druge stranke. U svim ostalim kategorijama (politički i gospodarski program, poštenje, premijerski kandidat, stručnjaci, tim, govorio najvažnijim problemima u zemlji, konkretna rješenja, vizija budućnosti, kapacitet za promjene, ljestvica vrijednosti i zastupanje bliskih interesa) SDP uvjerljivo vodi ispred svih drugih stranaka pa tako i HDZa.

That said, postavlja se pitanje kako je moguće da u zemlji u kojoj ogromna većina ljudi smatra kako je smjer u kojem idemo pogrešan i u kojem koncept SDPa premoćno vodi, te dvije stranke HDZ i SDP vode praktički izjednačenu bitku? Nemam pravog odgovora na to pitanje a da u tom odgovoru ne saspem puno ružnih riječi na račun HDZovog biračkog tijela jer mi je gotovo nevjerojatno da je najstabilnije i najzagriženije biračko tijelo HDZa upravo ono za koje HDZ nije napravio apsolutno ništa.

Misao dana:
Alice: But I don’t want to go among mad people.
The Cat: Oh, you can’t help that.

Categories
Politika Priroda i društvo

Javna ponuda T-HT-a

Već duže vremena nešto razmišljam o javnoj ponudi dionica INA-e i trenutno aktualnoj ponuti T-HT-a i danas je Sanja Modrić iz Jutarnjeg napisala uvodnik koji manje-više opisuje ono što sam ja htio reći.

…Tom pričom žele uvjeriti građane da povlaštena prodaja dionica Hrvatskog telekoma uopće nije poklon za njihove glasove u studenom, bože sačuvaj, nego da su tu u pitanju za državu presudni razvojni ciljevi. To puno bolje zvuči. Ali, naravno, nije istina. I to se vidi skoro golim okom.

Jer, što se tiče velikih ciljeva i dobitaka, s ovakvom prodajom HT-a, preostali državni paket dionica bit će unovčen po nižoj cijeni nego što je mogla biti dobivena da ih je Vlada prodavala na normalan i uobičajeni način, onako kako se dionice prodaju na tržištu, i da se nije odlučila igrati ove komplicirane i besmislene predizborne igre sa svojim potencijalnim glasačima. Vlada će, dakle, financijski oštetiti državu.

Što se tiče kulta o ekspanziji dioničarstva u Hrvatskoj i kako će Vladina rasprodaja pridobiti mnogo građana da svoj novac počnu investirati na burzi, i to je opsjena da ne može biti veća. Sigurno 90 posto ovih ljudi koji čekaju u redovima pred poslovnicama Fine i Erste banke da bi kupili jedan ili pola Vladinog paketa, niti dugoročno žele biti dioničari T-HT-a, niti ih dioničarstvo zanima, niti imaju novca da uđu u taj svijet, niti ih je briga za budućnost T-HT-a. Svi oni računaju isključivo na dobitak od 30, 50 ili 80 posto u kratkom roku i svi će svoje akcije preprodati čim im cijena skoči. Vjerojatno nisu u krivu kad vjeruju da će skočiti jer na Ini se krasno zaradilo, a izbori su sutra i Vlada sebi ne može dopustiti da namagarči tolike ljude…

Nemojte me krivo shvatiti, svake pare (osobite ove besplatne) koje vise s drveta treba ubrati bez imalo grižnje savjesti, no nije mi jasan mehanizam po kojem država svjesno i namjerno prodaje imovinu ispod cijene kako bi opravdala politički cilj koji nije cilj te iste vlade (dakle, ovo je politički cilj HDZa, ali niti HDZ ne bi smio donositi odluke koje štete državi – barem ne namjerno).

Razlika između prodajne i stvarne cijene dionica ćemo saznati vrlo uskoro i to je ukratko cijena za koju je država oštećena (ne baš, ali otprilike). Po meni, ova vlada će oštetiti državu za koju milijardu kuna – namjerno, i svi stoje sa strane i plješću. Doista impresivno postignuće.

Glede razvoja dioničarstva, neki od ovih koji stoje u redovima će možda postati pravi dioničari, potencijalno se nekome dopadne pa odluči sav svoj intelekt posvetiti mešetarenju na burzi, jer svi znamo da jednom mudrom odlukom možete svoje bogatstvo umnogostručiti (a gdje ćete boljeg primjera od ministrice Marine Matulović Dropulić – nekima kada krene, onda im krene – i dobro je tako da nam državom upravljaju uspješni ljudi koji znaju prepoznati kvalitetnu priliku).

Najbolji su mi oni kritičari koji tvrde da se primjerice prihod ostvaren ko_fol “IPO-om” HT-a ne treba oporezivati? Rizik je ovdje naime ogroman, ako nabrajamo samo sve ono što vam se može dogoditi na putu do poslovnice Erste banke to je jedna grozota do druge, da ne spominjem dugotrajno čekanje u redu, čitanje prospekta na 400 stranica kako bi donijeli informiranu i racionalnu odluku (dovagnuvši pritom i druge prilike na burzi)…

Moj savjet, uzmite dionice T-HTa jer je to jedini poklon koji ste od HDZa dobili u životu i potom dajte glas nekom drugom.

Misao dana:
It is discouraging how many people are shocked by honesty and how few by deceit.

Categories
Priroda i društvo

Kolumnisti

Nisam novinar, pa čak niti pretjerani poznavatelj novinskog businessa (ok, možda malo iznadprosječni) no mišljenja sam da novinar postaje kolumnista u času kada se nakon niza godina dokaže u svom poslu i kada svi oko njega shvate da čovjek ima što reći. Kolumnista (kakvog ja želim čitati) je osoba koja ima svoj stav, kojeg nije strah taj stav podijeliti sa svijetom koji ga okružuje i koji u krajnjoj liniji iza njega stoji. Nažalost, u ovoj našoj državi imamo malo dobrih novinara (koji nerijetko budu zatrpani totalno nevažnim zadacima neprimjerenima njihovoj sposobnosti), gomile mediokriteta i poslušnika koji pišu kako gazda kaže te nekolicinu iznimno iritantnih likova koje njihovi mediji i kuće bezrazložno forsiraju. Malo je njih kolumnista (što pozicijom, a što karakternom osobinom).

U subotu je Davor Butković napravio jednu u nizu svojih sjajnih kolumni koje jutarnji, valjda vjerujući u njihovu bezgraničnu snagu i moć kojom obasipaju čitateljstvo, stavlja online posljednje (tek negdje oko 10-11 sati, za nas koji ne čitamo papirnata izdanja), i u toj kolumni je lik doslovce napisao slijedeće:

Na ovim se izborima, međutim, nema smisla opredjeljivati za jednu od dvije moguće opcije, dakle za HDZ ili za SDP.

Smatramo da pobjeda HDZ-a, kao ni pobjeda SDP-a, ne može ugroziti strateške hrvatske interese…

Utoliko je na ovim izborima posve suvišno da mediji pruže potporu HDZ-u ili SDP-u: definitivno ne postoji dovoljno strateških razlikovnih elemenata koji bi nas motivirali da sada stanemo iza jednih ili iza drugih.

Da, istina je, ako strateškim intresima proglasimo EU i/ili NATO, no kako kaže poslovica (iz Matrixa :), postoji velika razlika između: there’s a difference between knowing the path and walking the path. Dakle ako on ne vidi razliku između HDZa i SDPa (a budimo realni, njemu je posao da se bavi takvim finesama) onda tko hoće? Ja osobno mislim da Davor Butković vrlo dobro zna kome treba ili ne treba pokloniti povjerenje na izborima (neovisno o tome da li je to njegov osobni stav ili jednostavno mišljenje koje je plaćen da iznosi dalje), nego njegov “ni vrit ni mimo” stav valjda proizlazi iz nekavog centrističkog ponašanja gdje se pozicionira da bude naklonjen vlasti bez obzira na koju stranu izbori krenu. Davore, buti karakter i napiši što misliš, pa što god to bilo; ovako samo potvrđuješ teško stečeni image režimskog novinara koji provodi stavove koje su tvoji poslodavci s ovima na vlasti (ili izvan nje) dogovorili na razičitim konspirativnim večerama. Znam ja da je poklonjena Slobodna Dalmacija morala nekoga nešto koštati, ali čovječe, pa imaš valjda kičmu. Budi muško!

Drugi omiljeni kolumnista mi je Ivo Pukanić, Pukanić je lik koji je stasao u EPH ili onome što je prthodilo EPH i on i Nino Pavić su dugogodišnji kolege koji su se rastaliiz ovih ili onih razloga, Ivo je osnovao svoj Nacional kao pljunutu sliku Globusa (jabuka nikada ne pada daleko od stabla) i pisao je godinama o stvarima o kojima se ni donekle kritičan Globus nije usudio pisati. OK, vremena su se promijenila, Pukaniću dobro ide, navodno ima i stranog partnera koji je napravio novčanu infuziju ali ipak, Ivo, ajde pazi što pišeš. Inače volim Pukanića, osobito u TV emisijama jer je to lik bez dlake na jeziku i svakome je u stanju sasuti što ga ide (prečesto na rubu ili preko ruba dobroga ukusa), no poruku koju želi poslati uvijek pošalje s kristalnom čistoćom. Prije nekoliko tjedana, naletio sam na njegovu kolumnu “Što Tonino i Vesna rade u Gorici” koja me totalno iznenadila jer je čovjek krenuo raspredati o maltene gotovoj auto cesti. Poveseio bih se ja tome, da se relativno često ne vozim onuda i da ne znam da je gotovo svega 500 metara ceste i dva-tri nadvožnjaka, pa sam bio toliko zbunjen njegovim člankom da sam morao otići i pogledati o čemu se radi. Nažalost, “stanje na terenu” se ne razlikuje od onoga što mi je ostalo u glavi pa stoga kako je Pukanić iskonstruirao taj članak ostaje misterij, no tisuće ljudi koji ne stanuju u Gorici i koji nisu vidjeli tih famoznih 500 metara ceste mogu doći do totalno krivog zaključka. Sličnu tematiku možete pročitati u njegovom “SDPovo vrludanje”, no čovjek bi pomislio da bi jedan kolumnista i općenito više nego dobro upućena osoba u zbivanja u hrvatskoj politici morao moći dati malo dublji pregled što se događa i perspektivu koja je možda nama ostalima u cijelosti promakla.

Eh, i onda me netko pita zašto cijenim Milana Ivkošića, čovjeka s koji bi se rijetko kada složio ali zato (zasada) poštujem novinarski integritet koji njeguje.

Ljudi, sram vas bilo i saberite se, dolaze ozbiljna vremena i prije ili kasnije početi će se ljudi pitati tko ih je cijelo ovo vrijeme zavlačio i skretao pozornost.

Misao dana:
Journalists are like whores; as high as their ideals may be, they still have to resort to tricks to make money.