U petak navečer, dva dana prije izbora i svega nekoliko sati prije početka izborne šutnje našao sam se s nekolicinom ljudi iz stožera na HTV-u, a kako bi pratili posljednje sučeljavanje koje je tamo vodio Branimir Bilić. Samo sučeljavanje smo pratili u tzv. Intim baru zajedno s djelatnicima stožera protukandidata s time da su oni zauzeli prvi red ispred televizora dok smo mi odozada promatrali sučeljavanje. Nakon samog sučeljavanja, na samom izlazu iz zgrade voditeljica PRa Milana Bandića potužila se na glavobolju i zapitala da li je to zbog južine koja je krenula, a na što sam ja odgovorio da je to u stvari od sučeljavanja. Na njihovo protupitanje kako se mi borimo protiv tih glavobolja odgovorio sam im da mi nismo toliko eksponirani pa s time nemamo problema. Negdje nakon ove rečenice je nastao jedan omanji incident između naša dva stožera.
Politika nije posao koji je moguće raditi od 8 do 16, barem ne kvalitetno. Politika je borba svjetonazora i temeljnih vrijednosti koje te pokreću (barem je ja tako doživljavam) i stoga naravno da je profesionalizam bitan kako bi se ostvario konačni rezultat, no ulozi su daleko veći i sasvim sigurno osobni. Ljudi koji će danas raditi za jednog kandidata, a sutra za nekog sa suprotne strane političkog spektra taj posao (po mom uvjerenju) jednostavno ne mogu napraviti kako spada jer im nedostaje kritični sastojak koji je nužan za uspjeh, i ako postoji pogreška koju je suprotni tabor napravio, onda je to upravo to da se okružio ljudima koji su kampanju promatrali poput taksimetra; a to sasvim sigurno nije recept za uspjeh.
Prvi krug je s moje pozicije bio relativno dosadan, i to u smislu da nam je ulazak u drugi krug bio prilično siguran, a zbog velike gužve na terenu ostatak kandidata jednostavno nije imao vremena baviti se nama osim povremene packe koju su lansirali kada im je bilo usput. Bilo je donekle zanimljivo promatrati te kandidate koji su svaki na različiti način odlučili ugurati se u drugi krug. Čisto da bude jasno, ljudi se kandidiraju za pojedinu funkciju ne nužno zato da bi pobijedili nego i zato da bi u javni prostor unijeli koju ideju ili čisto da bi promovirali sebe, a ponekad i zato da bi s rezervne pozicije oblatili nekog od sudionika. Mislim da nije osobito teško shvatiti koji od dvanaest kandidata spada u koju kategoriju, kao što nije bilo osobito teško niti prepoznati one koji su imali objektivnu šansu ući u taj drugi krug.
Dragan Primorac je većinu svojeg vremena i energije utrošio na oglašavanje i elektroničke medije. U kampanju je ušao relativno kasno, bez osobito dobro osmišljenog nastupa i bez kvalitetne poruke. Efekt kojeg je postigao naglim ulaskom u kampanju brzo se otopio, a kroz javne nastupe nije uspio etablirati sebe kao osobu koja je u stanju napraviti razliku – dapače, pokušao je ostvariti rezultat temeljem diskvalifikacije drugih što se pokazalo kao loša i neuspješna tehnika (barem iz njegovih usta). Za pretpostaviti je kako je Primorac svoju predsjedničku kampanju koristio kao ispitivanje terena za osnivanje nove političke stranke. Mislim da on nema apsolutno nikakve šanse preživjeti u političkom životu ove zemlje, osim kao marginalac i da bi mu bilo bolje da svoju sreću traži negdje drugdje.
Nadan Vidošević, koji se za predsjedničku kandidaturu pripremao dugo vremena ušao je u nju na isti način kako odrađuje i druge kampanje u kojima je sudjelovao. Okružio se grupom marketingaša koji ne razumiju razliku između politike i deterđenta (ili čokolade), a htio on to priznati ili ne, više je nego očito da je direktno zloupotrijebio infrastrukturu HGK u svojoj kampanji. Naravno, nije pomoglo niti besramno kopiranje Obame (to je moja mala pobjeda jer sam oba slučaja u stvari ja provalio, prvo slikajući njegov plakat i objavivši to na Facebooku, a drugi puta čim sam vidio TV spot i također objavio na Facebooku link na original), a mislim da i razmetanje imovinom bez jasne naznake izvora sigurno nije pomoglo. Mislim da je Vidoševićeva karijera sada zapečaćena, te da je pitanje gubitka HGK samo pitanje dana (ili tjedna ili mjeseca) a također je upitno koliko će vremena proći dok se netko ne počne zabavljati stvarnim rezultatima koje je (ili nije) stvorio u Krašu. Njegov image je samo površinski i ne podnosi dublju analizu.
Andrija Hebrang me u biti najviše iznenadio. Kao prvo, totalno je nejasno zašto je HDZ propustio gurnuti svog kandidata u drugi krug. HDZ iza sebe ima vrlo efikasnu i uhodanu mašineriju i nekako sam dobio dojam da je uopće nisu uspjeli staviti u pogon i zanimljivo je pitanje zašto je to tako. Nevjerojatno mi je da je stranka koja je trenutno na vlasti i koja posljednjih dvadeset godina drži monopol na naziv “prva stranka u državi” tako olako izgubila u prvom krugu. Ne vjerujem da je to pitanje Hebranga kao slabog kandidata, jer je on na neki čudan način ipak dosljedniji i od Primorca, Vidoševića ali i Bandića – nego je to pitanje stranke, da li je to pitanje pokušaja trgovanja (u što sumnjam) ili internih i strukturnih slabosti HDZa koje su izašle na vidjelo nakon odlaska Sanadera ostaje da se otkrije. Nadam se samo da će se gospoda novinari prisjetiti Hebrangovog obećanja da odlazi u mirovinu ako izgubi izbore te da će ga podsjetiti da je vrijeme da bude karakter.
Strasti su se razbuktale ulaskom u drugi krug. Ako ste malo bolje pratili rezultate prvoga kruga, Bandić se u svom stožeru (kako on to obično i radi) pojavio tek u posljednjem mogućem trenutku, a po neformalnim informacijama koje su do mene doprle situacija tamo je bila iznimno napeta. Čovjek koji je tvrdio kako se bavi samo pozitivnom i afirmativnom kampanjom već u prvih nekoliko rečenica drugoga kruga krenuo je sosobnim napadom i to je u biti označilo cijeli drugi krug. Od te noći dobro mi je ostao u sjećanju facebook status kolege Ladislava koji je napisao “Promatrajući ove face u Bandićevom stožeru “Bože čuvaj Hrvatsku” dobija sasvim novi smisao”.
Temeljni propust Bandića je u biti kontinuirano mijenjanje temeljne poruke tijekom drugog kruga, oni su doslovno svakoga dana mijenjali poruku kojom izlaze pred javnost, a Bandić ni na koji način nije mogao zadržati integritet permanentno s njišući između svoje deklarirane socijaldemokracije i udaljene desnice. Nijedna njegova poruka nije bila afrimativna, pa čak niti o njemu samome nego se radilo isključivo o tome da se napravi što je veći mogući kontrast između Josipovića i Bandića. Problem je naravno u tome što Bandić nije vjerodostojan, pa je stoga teško povjerovati u njegov slogan “Čovjek, a ne stranka” kada je on svoj cijeli radni vijek proveo kao vojnik partije/stranke. Priča o daljinskom upravljaču je totalno besmislena ili u najboljem slučaju dvosjekli mač, jer marketinški budžet kojim je raspolagao uvelike je premašivao druge kandidate i za nekoliko puta; a još je indikativnije tko su bili njegovi “mali ljudi” donatori što se jako dobro moglo osjetiti na ulicama Dubrovnika ili Vrgorca gdje su ta imena “malih ljudi” koji su svi redom donirali 90.000kn sa sobom nosila i sasvim preciznu hipoteku.
Što se mene tiče, definitivno sam bio uvjeren da pobjeđujemo u utorak poslije prvog kruga izbora u času kada su nas počele zasipati potpore i kada smo samo putem weba zaprimili nekoliko tisuća čestitki i pisama podrške. U tom času se sve skupa pretvorilo ne u referendum (kako je to Bandić pokušao govoriti) nego u plebiscit koji se na kraju i dogodio. Više nije bilo pitanje hoćemo li pobijediti (jer, podsjetimo se, bilo je puno pisanja o tome može li uopće Ivo Josipović pobijediti u drugom krugu) nego s koliko velikom razlikom. Mislim da je krajnji rezultat od gotovo 21% razlike i više od 50% izlaznosti na izborima sjajan rezultat (osobito stoga što znamo da na biračkim popisima ima minimalno 600.000 ljudi viška).
Ima mislim i nekoliko velikih pouka koje proizlaze iz ovih izbora.
Prva od njih je da je moguće uvjerljivo pobijediti u Hrvatskoj bez obzira na dijasporu. Mislim da je dijaspora najveći gubitnik ovih izbora jer se ponovno dovela u situaciju gdje je totalno instrumentalizirana. Rezultat u kojem 95% stanovništva glasa za jednu osobu jednostavno nije normalan i ukazuje na daleko dublji strukturni problem kojeg je potrebno na neki način riješiti. Ljudi koji žive u BiH jednostavno moraju shvatiti da rješenje svojih problema moraju tražiti u Mostaru i Sarajevu a ne u Zagrebu, no jednako tako Zagreb mora pomoći u toj tranziciji.
Druga pouka je da negativna kampanja ne donosi rezultate, s time da ovo što je Bandić pokušao učiniti nije samo negativna kampanja nego i duboko nemoralna kampanja.
Treća pouka bi bila da su po mom mišljenju sučeljavanja na kraju ipak polučila odgovarajuće rezultate. Teško je biti ne kritičan prema sučeljavanjima, osobito ovima u prvom krugu gdje je praktički bilo nemoguće voditi suvislu diskusiju s dvanaest (ili šest) kandidata, također je nedopustivo da su pojedini kandidati izbjegavali sučeljavanja (u biti, mogu oni ignorirati ali mediji to ne bi smjeli tolerirati). Ja bih rekao da što se tiče Ive Josipovića, manje više sva sučeljavanja su bila prihvatljiva ali da ni na jednome nismo niti izgubili niti osvojili nove birače. Naznaka promjene tog trenda se mogla vidjeti na sučeljavanju na RTLu 3. siječnja (gdje je Milan Bandić izvalio nekoliko totalno nedopustivih bisera, od toga da ne zna što se desilo 3. siječnja, preko spominjanja Condolezze Rice), a to se definitivno nastavilo na sučeljavanjima na NovaTV i HTVu u tri odnosno dva dana prije izbora gdje je uz svo dužno poštovanje Bandić uspio prikazati samoga sebe u najgorem mogućem svjetlu te kao totalno nekompetentnu osobu za poziciju predsjednika države.
Četvrta i možda najbitnija pouka je to da su prošla vremena autokratskih karizmatičnih vođa te da je vrijeme za jednu civilziraniju i daleko uglađeniju politiku, nadajmo se da su rezultati ovih izbora samo uvod u trajnu diskvalifikaciju galamđija i mutikaša koji su okupirali javni prostor.
O kampanji Ive Josipovića ne bih previše govorio, naravno da smo i sami radili pogreške (neke veće, neke manje) no puno nam je pomoglo to što u prvome krugu nismo bili toliko u fokusu javnosti jer naša pozicija nije bila ugrožena, a s druge strane ostali smo fokusirani na našu temeljnu poruku pravde koju nismo ispuštali iz ruku do samoga kraja. Također, treba prepoznati i napore Ive Josipovića koji nije izgubio takt te nije dopustio da se uvuče u međusobne prepirke više nego što je to bilo nužno (teško je tu odrediti balans, polovica ljudi savjetuje da treba jače, glasnije i agresivnije dok druga polovica hvali i moli da se zadrži takt, dostojanstvo i pristojnost).
Što dalje?
U slijedećih mjesec dana počinje proces tranzicije s jednog predsjednika na drugog, to je situacija u kojoj ova zemlja nikada još nije bila jer je prijenos vlasti do sada bio rješavan čistom biologijom. Vjerujem da će se prve naznake kakav će Ivo Josipović biti predsjednik (osim ovih očiglednih; pristojnost, takt, smirenost, uglađenost) vidjeti već kod odabira tima s kojim će surađivati, a na nama je svima da mu u tome pomognemo koliko možemo i naravno da ga pozitivnom kritikom usmjerimo kada i kamo bude trebalo – u posljednjih sedam mjeseci intenzivne suradnje s Ivom, ako sam nešto naučio to je onda da je voljan saslušati dobar i dobro argumentirani savjet ili prijedlog.
Misao dana:
We are made wise not by the recollection of our past, but by the responsibility for our future.