Tag: Ivo Josipović

Categories
Politika

VAŽNO: Objava podrške Ivi Josipoviću

Imao sam jučer najbolju namjeru napisati tekst podrške predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću, te kako sam to i dosada redovito činio javno objaviti da sudjelujem u njegovoj kampanji. Smatram da je to dobra praksa jer htio ja to ili ne, kroz svoje objave na blogu (kojeg rijetko pišem), facebooku ili twitteru te povremenim javnim nastupima zastupam razne stavove koji vam se mogu i ne moraju svidjeti. Mnogi misle kako pritom zastupam i stavove svojeg kandidata ili kako mu ulazim u zaštitu tamo gdje ne bih trebao, ili pak da “spinam” u pozadini.

Iz puno razloga odlučio sam prije skoro već desetak godina aktivno se baviti politikom, to ne radim kao kandidat jer me to ne zanima nego pokušavam biti podrška onima čije stavove dijelim. Vrlo jednostavno i sažeto, radim samo za one za koje mogu glasati. Dakle, moje opredjeljenje za kandidata nije čisto profesionalno (kada radim u svojoj domovini), u igri su i neki dodatni kriteriji – s kojima se opet, možete ili ne morate složiti.

Dakle, od sada pa do dana izbora, lijepo molim da prilikom čitanja svega onoga što napišem ili kažem uzmete u obzir da radim u kampanji Ive Josipovića. Nije neka osobita tajna da se moji zadaci u kampanji odnose uglavnom na sve ono što na sebi ima nekakav prekidač, a za točne iznose honorara morati ćete ipak pričekati zakonom propisana izvješća.

No, jučer nisam napisao ovaj gornji tekst zato jer sam dobio novinarski upit iz Novosti (to su novine koje izdaje i financira Srpsko narodno vijeće) u kojem se oni zanimaju za moje aktivnosti proteklih godina a osobito za sve poslove koje sam obavljao za razna ministarstva.

To da sam radio za ministarstva nije nikakva osobita tajna iz više razloga, o mom angažmanu se već pisalo ranije, dijelom sam o nekim rezultatima mojih aktivnosti i javno istupao na raznim (stručnim) konferencijama, a posljednji puta je to bilo prije nekoliko tjedana na tportalu. Naime, prije nekoliko tjedana Ministarstvo financija je pokrenulo web stranicu na kojoj možete utipkati oib bilo kojeg dobavljača i onda ćete dobiti sve uplate koje je taj dobavljač dobio od državnog proračuna. Primjerice, ako upišete OIB izdavača novosti (29873902790) onda lagano saznate da su samo tijekom 2014. godine od Vlade dobili 9.067.000 kuna ili pak u 2013. primili su 11.625.520 kuna. Taj web site je po meni veliki iskorak u transparentnosti države i (malo poznata činjenica) nastao je temeljem mojeg prijedloga i višegodišnjeg lobiranja. Mislim da je bedasto pretpostaviti da sam se borio za tako nešto a da nisam znao ili mislio da i podaci o mojoj suradnji s ministarstvima neće biti vidljiva. Dapače, sasvim je jasno da kada se krene govoriti o izborima, osobito ovim predsjedničkima onda se izvlače zahvalne teme a ja sam oduvijek bio zahvalna tema (što ću, takav sam, ne ostavljam mjesta kompromisima i teško se uklapam u gomilu) i uvijek je korisno izvući pitanje mog poreznog duga, registra branitelja, moje povezanosti s predsjednikom (ili kombinacija tih tema) ili kao što sada vidimo posla kojeg sam obavljao za više državnih tijela (popis je potpun koliko ja vidim).

U svakom slučaju, novinar u svojim pitanjima postavlja pitanje kako to da više od polovice prihoda ostvarujem s državom. Na žalost njegove teze, to nije točno, u 2012 godini moj prihod od države je bio manji od četvrtine ukupnih prihoda, a u 2013 ispod polovice dok će u ovoj godini biti vjerojatno na razini od nekih 5-10%. Razlog zašto njegova matematika ne štima je to što državna riznica priokazuje bruto iznose uplata dok se u poslovnim knjigama knjiže neto iznosi (PDV u RH je 25% pa je potrebno umanjiti PDV iz svih uplata). Nadalje, čini se da novinar (slučajno ili namjerno, teško je reći) zbraja podatke koje je pronašao u planovima javnih nabava ministarstava s podacima o plaćanjima iako se radi o jednim te istim podacima. I posljednje, ako je posao ugovoren i fakturiran u npr. 2013. godini a naplaćen u 2014. to nisu dva posla nego je i dalje riječ o jednoj transakciji. Kruške i jabuke. Ukratko, u 2014. godini više ne radim za državu (uz mali izuzetak Ureda predsjednika gdje radim na ažuriranju i održavanju njihove web stranice i multimedijalnih sadržaja).

Osim ovih financijskih pitanja, postavlja se pitanje što sam ja to točno radio za državu. Moje kompetencije su (barem sam mislio) javno poznate i uključuju sve što se tiče informatike (evo, prošle godine sam dobio i nagradu Hrvatskog informatičkog zbora za promociju i doprinos ITu), a tu su osobito teme poput informacijske sigurnosti, interneta (aka. izrada web stranica) i poslovna analitika. Kako god okrenuli, moje je mišljenje da sam sudjelovao i bio instrumental u mnogim projektima koji su ili razotkrili niz nepravilnosti i zloupotreba javnog novca (o tome ste puno čitali, a o nekim stvarima ćete tek čitati, jedino niste znali odakle je krenulo jer je to u stvari nebitno), ili su doveli do ušteda u državnom proračunu. Uštede za koje smatram da su napravljene su nekoliko redova veličina veće od svih honorara koje sam primio zajedno. Iznimno sam ponosan na sve što sam postigao i ako imam bilo kakvih žaljenja onda je to zato što nismo napravili više a smatram da smo mogli i trebali.

Novinar dalje preispituje vrstu mojih odnosa s cijelim nizom ljudi, raspitujući se jesmo li poznanici, suradnici, prijatelji i gdje smo sve radili skupa i što. Mislim da je naivno vjerovati da kroz dugogodišnje poslovne odnose povremeno ne razvijete i prijateljstva, ja to radim rjeđe i teže nego drugi no činjenica je da su neki od imenovanih ljudi u novinarskom pitanju bili ili tokom vremena postali moji dragi prijatelji. Od malena su me učili da ljudima treba pomagati i ništa ne tražiti zauzvrat, pomažem svakome za koga procijenim da je iskren i da mu mogu pomoći, od političara do novinara, bez iznimki uključivo i onima koji su me već ranije ili one koji će me tek u budućnosti iskoristiti za svoju malu ili veliku agendu. Ponekad se dobrota vrati, ponekad ne.

I zadnje, novinar se raspituje zašto je Vjetrenjača svoju objavu o javnoj nabavi posljednji puta objavila 2011. godine prije nego što je došlo do smjene vlasti. Ovo je zanimljivo i odlično pitanje, naime Vjetrenjača je neprofitna udruga (poput SNVa) koja funkcionira po budžetskom principu što znači da za svaku aktivnost koju radimo moramo imati osigurane novce. Tijekom 2010 i 2011 godine imali smo osigurana sredstva i kreirali smo nekoliko projekata uključivo i ovaj s objavom javne nabave. Svi naši projekti (ponavljam: SVI) su jednokratne prirode i njihov je smisao da ukažu na neki problem i demonstriraju kako ga je moguće riješiti, za razliku od drugih organizacija koji će godine i godine potrošiti na marljivo lobiranje i zagovaranje, mi smo se više specijalizirali za “hit and run” princip i nakon što ukažemo na problem onda odemo dalje i pustimo drugima s više strpljenja i više novaca da se njime bave. Insinuacija ovog pitanja je da je Vjetrenjača na neki način povezana ili financirana od ove vlade ili ove političke elite što je totalna i apsolutna glupost, no moram priznati da bi to bio mogući zaključak kada ne bi postojali ovakvi projekti poput gore navedenog od državne riznice ili kada ne bi postojale sve druge aktivnosti koje radimo. Financijska izvješća Vjetrenjače kao i popis donatora je javno dostupan i redovito osvježavan. Evo, kao malu ekskluzivu mogu najaviti da ćemo uskoro objaviti ponovno jednu zanimljivu bazu podataka, fali nam još nekih dvadesetak tisuća kuna da bi mogli platiti programere no podaci su tu i spremni za objavu (evo, ako se pojavi neki sponzor, podaci o tome kako donirati nalaze se na stranici http://vjetrenjaca.org/donacije/, nemojte zaboraviti ostaviti OIB jer moramo evidentirati svaku uplatu). Nadajmo se da će i Novosti pisati o tome kada dođe trenutak, a mogu i ponuditi kakvu donaciju – nije da nemaju novaca.

I da sažmemo; ne vjerujem da sam predmet interesa novinara u Novostima, ideja je napasti mene kao percipirano slabu kariku u cilju kompromitiranja kampanje i kandidata. To se pokušalo 2010. nekoliko puta, svake godine završim u novinama kao loš primjer i sasvim je bilo jasno da će se to događati i ove godine (čak Novosti nisu niti osobito originalne u tom naumu) i vjerojatno će toga biti još. Novosti i SNV ionako imaju dugotrajni sukob s predsjednikom Josipovićem i nije osobita tajna da su neki od njegovih prijedloga, poput primjerice preferencijalnog glasanja, direktno u suprotnosti s interesima vodstva SNVa, pa stoga ni ovaj upit nije osobito iznenađenje.

Navikao sam, to je trošak i teret javnog angažmana. Sve aktivnosti koje radim su pod povećalom zainteresirane javnosti i redovito sam predmet raznih anonimnih i manje anonimnih prijava, kontrola i novinarskih tekstova.

Misao dana:
Counterpoint is the key.

Putting two disparate images beside each other and seeing which way the sparks fly. Like letting a small child in the same room as, I don’t know, a Mongolian psychopath or something and just sitting back and seeing what happens. Then you send in a clown, say on a tricycle, and again you wait and you watch.

And if that doesn’t do it, you shoot the clown.

Share the post "VAŽNO: Objava podrške Ivi Josipoviću"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava Politika

Geeks on a plane

Prije sedam dana predsjednik Josipović objavio je na svojoj Facebook fan stranici javni poziv investitorima poznatijim kao “Geeks on  a plane” da u okviru svoje istočno europske turneje posjete i Hrvatsku.

Ova akcija je odmah zauzela mjesto po raznim portalima i novinama, a na sreću javni poziv je upalio i Dave McClure je odmah reagirao i na Facebooku i na Twitteru.

Jučer je pak na službenim stranicama GOAP-a objavljeno kako je Zagreb ušao kao posljednja od četiri jesenske destinacije GOAP-a i to mjesto smo zaslužili u lobističkoj borbi protiv Poljske. Predsjednik se ponovno oglasio i ovoga puta nije zahvalio onima koji dolaze nego se obratio nama koji ćemo ih dočekati u Zagrebu.

Nemam sada namjeru objašnjavati kako je do tog statusa došlo, no u svakome slučaju dobri ljudi s idejom su se javili, uz minimalne konzultacije predsjednik je prepoznao vrijednost inicijative i odlučio se za ovakav nekonvencionalni javni poziv. Predsjednici inače ne pozivaju ljude putem Facebooka, no kako je lobiranje za krajnju točku GOAP posjeta ionako bio javan te kako je riječ o tehnološkim investitorima koji društvene mreže koriste kao svakodnevni alat za komunikaciju – upravo se javni poziv putem Facebook fan stranice činio primjerenim kanalom. I dok su neki zamjerali predsjedniku način na koji je pozvao ljude u Zagreb, ti isti koji su pozvani prepoznali su pozivnicu kao originalnu i odlučili doći do nas. Rizik je dakle upalio.

No, ono što mi je krajnje fascinantno i što me u biti pogurnulo da nakon tri mjeseca napišem tekst na blogu su komentari pod predsjednikov status (btw. nisam zaboravio na blog no jednostavno sam strašno zauzet a donekle i demoraliziran da pišem iz dana u dan o istim problemima tako sam postao sam sebi dosadan; blog nije niti će biti penzioniran ali jednostavno moram pronaći neku novu i pozitivnu tematiku o kojoj želim pisati).

Dobar dio komentara sam pobrisao ili prijavio kao spam ili čak i govor mržnje (nadam se da nije nikome osobito otkriće kako i ja povremeno dopišem nešto na predsjednikovom facebooku – bez brige, do svaka riječ je do zadnjeg slova prethodno dogovorena), tako da ne možete dobiti punu sliku što se događa, no ima cijeli niz drugih statusa pod kojima se događa totalno ista priča.

Komentari su šaroliki, od naravno ponavljanja totalno pogrešnih mitova o predsjednikovoj obitelji (razina neznanja je doista impresivna) preko ljudi koji su poziv tehnološkim investitorima pokušali iskoristiti da ljude odgovore od dolaska zbog toga što još uvijek postoje neistraženi zločini partizana u drugom svjetskom ratu, pa onda oni koji ne žele da ljudi ovdje dođu ako neće investirati baš u Hrvatsku, onih skeptičnih koji misle da je sve to samo pokušaj da se zemlja još više opljačka i do cijelog niza onih koji smatraju kako je sve skupa riječ samo o reklami, besmislenom trošenju državnog novca i općenito desetina drugih izgovora koji unaprijed objašnjavaju kako je cijela priča unaprijed osuđena na propast i kako od svega skupa neće bit ništa.

Ja takvo ponašanje iskreno ne razumijem.

Jasno je meni da je ova država u totalnom problemu i da se ne nazire kraj krize. Jasno je meni i da je država opljačkana i osiromašena (iako mislim da je više vrijednosti pojela glupost nego kriminal) i  apsolutno mi je jasno i na vlastitoj koži sam osjetio kako je to kada se država okomi na tebe i razvali sve što je imalo vrijedilo i stvaralo vrijednost. U Hrvatskoj nije lagano poslovati i teško je uspjeti.

Istovremeno, iako država snosi ogroman dio krivice jednako teško je uspjeti radi okoline u kojoj živimo. Kako očekujete da će ljudi koji su imalo sposobni i koji su u stanju stvarati nove vrijednosti biti motivirani raditi nešto ako su svi, ali doslovno svi, unaprijed osuđeni da su lopovi, kriminalci i što već? Kako ljudima koji pišu gore opisane komentare nije jasno da je drugi svjetski rat odavno završio, kako partizanski grobovi neće nikome kupiti ručak ili isplatiti plaću i kako nije jasno da je potrebno probati ama baš sve da bi prikupili, okupili, motivirali i kao kap vode na dlanu držali ljude koji su od kaosa u stanju stvoriti nešto novo i vrijedno?

Ukratko, takvo ponašanje i razmišljanje nas neće dovesti nikuda. Dapače, isti oni koji razmišljaju na taj način su oni koji traže načina da sebi “drmnu” nešto sa strane, da pokupe i oni malo vrhnja koje su oni na vlasti i blizu nje već ranije maznuli – razmišljajući valjda da je to dopušteno i nužno. Uspjeh drugih potvrda je vlastitog neuspjeha pa stoga umjesto da se vrijeme i energija investira u vlastiti napredak puno je jednostavnije iskoristiti svoju nesposobnost u svrhu omalovažavanja ili direktne opstrukcije tuđeg uspjeha.

Nema napretka za bilo koga od nas ako napokon ne shvatimo da samo zajedno možemo iz ove rupe u koju smo upali, baš kao što nema napretka dok ne zaustavio sve one koji marljivo kopaju dalje i udaljavaju nas od svake šanse za izađemo iz ove kaljuže.

U jesen dolazi ekipa iz GOAPa u Zagreb i u biti najmanje je bitno hoće li oni odlučiti financirati nekoga u Hrvatskoj, daleko je bitnije da iskoristimo ovu situaciju i u slijedećih mjeseci identificiramo ono najbolje što imamo – a sasvim sigurno dobri ljudi s kvalitetnim idejama postoje i da istaknemo, pohvalimo i potaknemo sve one koji su unatoč svemu odlučili stvarati i kreirati nove vrijednosti.

Zašto ne bi iskoristili mi te ljude da iscrpimo od njih znanje, ideje, iskustvo? Ili još bolje da saznamo njihove dvojbe i probleme – jer ponekada i u njima možemo naći odgovore za ono što dolazi.

Nema napretka bez stvaranja grešaka, ako nismo spremni griješiti nismo spremni niti napredovati. Lagano je sjediti u hladovini i pljuckati uokolo i jadati se nad stanjem u kojem se nalazimo (pojedinačno ili zajednički), a neusporedivo je teže krenuti i mijenjati stvari osobito u okolini u kojoj si unaprijed osuđen neovisno o tome što to donosiš na stol.

Mislim, u biti to je pogrešno rečeno, siguran sam da treba uložiti napor, pronaći dobre projekte, motivirati ljude i napraviti najbolji mogući show za GOAP ekipu kada budu u Zagrebu. I to treba napraviti ne radi njih (iako su njihovi dolari više nego dobrodošli) nego radi nas, jer je nama uspjeh, pozitivni znak ili trend, malo dobre volje potrebno daleko više nego njima. Oni će doći i otići, a mi moramo ostati, živjeti i stvarati ovdje.

http://www.youtube.com/?v=1IlRVy7oZ58

Misao dana:
A competent and self-confident person is incapable of jealousy in anything. Jealousy is invariably a symptom of neurotic insecurity.

Share the post "Geeks on a plane"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Share the post "Mala inventura"

  • Facebook
  • X