Categories
Internet Literatura

tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Pišu svi oko mene o tom famoznom Webu 2.0 pa da i ja kažem koju (nakon što sam odgooglao jedno sat-dva na tu temu). Dakle mnogi spominju web 2.0 no rijetko tko u stvari objašnjava što bi to trebali biti, tako da samo čitajući te naslove ili tvrdnje možete doći do različitih zaključaka.

Moj zaključak kaže kako je web 2.0 u stvari ideja, a ne konkretni set alata ili standard (postojeći ili u stvaranju). Osnovna značajka web 2.0 je interakcija s korisnikom, ali ne na razini linkova ili on_demand multimedijalnog sadržaja nego aktivno sudjelovanje u kreiranju ili sadržaja ili u usmjeravanju kuda će neki od sadržaja krenuti.

Kažu kako je blogiranje jedan od važnijih web 2.0 sadržaja, budući da korisnik aktivno sudjeluje u kreiranju contenta. Neki drugi servisi poput primjerice del.icio.us-a bave se primjerice javnim sakupljanjem bookmarka pa je moguće kroz sortiranje i uparivanje bookmarka različitih korisnika pokušati određivati relevantnost pojedinih sadržaja na internetu (dakle ako 500 ljudi odabere moj blog u svoj bookmark, pretpostavka je da se na njemu nalazi neki važni sadržaj zbog kojeg ste poželjeli ponovno posjetiti blog). Osim bloga i bookmarka, tipična web 2.0 aplikacija je i tag-cloud; kao što sam napisao u kojem postu od radnije, tagovi su popisi karakteristika određenog teksta, fotografije ili drugog tipa sadržaja, no za razliku od ključnih riječi ili kategorija koje strogo određuju pojedini post na blogu, tagovi su popisi većeg broja važnih pojmova sa stranice. Jednostavnom statističkom metodom se oni potom grupiraju te se kroz tzv. tag-cloud ili tag-cosmos mogu pregledavati te je vrlo jednostavno pronači kritične/ključne koncepte koji se nalaze na npr. mojem blogu.

Ja sam instalirao tag-cosmos na mojem blogu i moram priznati da nakon što sam si dao truda i tag-irao jednu solidnu količinu postova koje sam preuzeo iz arhive staroga bloga, danas imam daleko bolju sliku o čemu ja u stvari pišem.

Odličan članak na temu web 2.0 možete pronaći na O Reillyevom blogu.

Kada malo bolje razmislim o svemu što sam pročitao, u principu ideja o kojoj sam nedavno razglabao a koje borja spominje je social networking – dakle samoorganiziranje u složenije forme. To je tipični evolucijski korak i kao što su se amebe grupirale i počele stvarati kompleksnije organizme, sasvim je logično da se i avatari na internetu počinju organizirati i okupljati. Ukratko, to nam je svima skupa u genima i to je razlog zašto ja čitam vaše i vi moj blog (a uz malo sreće tu i tamo nekoga zarazimo blog-groznicom).

Update: sve to skupa me strašno podsjeća na SnowCrash i to je must_read kjniga ako je dosada niste pročitali, SnowCrash ili Potpuni raspad kako su to algoritmovci preveli je (kako to lijepo piše na ovitku) Neuromancer devedesetih kojeg je napisao Neal Stephenson (autor koji je dobro poznat i po Cryptonomiconu [također must_read] ili po Baroque Cycle seriji knjiga).

Misao dana:
Is it true that cannibals don’t eat clowns because they taste funny?

Categories
Blog

the proposition… (3:26, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

By popular demand (pita neutrino) samo da obrazložim razloge za samostalno blogiranje.

Pretprošle subote došao sam u ured (subota mi je dan za eksperimentiranja i papirologiju) i da me netko pitao prije toga što ću raditi ne bih znao dati kvalitetni odgovor. Malo sam pregledao siteove koje gledam i inače i puklo mi je u glavi te sam registrirao domenu i instalirao wordpress blog softver.

Ideja se jednostavno dogodila, psihologija inače kaže kako prvo doneseš odluku pa onda naknadno racionaliziraš zašto si je napravio. Oduvijek sam htio imati domenu na internetu. Tj. ja sam inače na internetu jako, jako dugo – moja prva email adresa mi je “odobrena” tamo negdje 1987-1988 godine, dakle u doba kada si morao imati dozvolu za pristup internetu jer je to bilo jako skupo i valjda zato jer nikome još nije bilo jasno čemu internet točno služi ili što to uopće je.

Moja tvrtka je imala jedan od prvih stalnih linkova na internet, bili smo prvi modem na drugoj polici u tadašnjem hinetu ili kako se to onda zvalo, a cijeli hinet je tada stao na jedan jedini rack (to je bilo tamo negdje 1994-1995), onda sam imao svoje prste u nekim internet projektima od kojih sam odustao, no unutar moje firme je apsolutno sve bilo podređeno umrežavanjima i elektronskoj komunikaciji tako da je internet sastavni dio mog posla iako se internetom uopće ne bavimo (dapače, mi smo u industriji u kojoj internet nije nužno dobrodošao).

Blog sam krenuo pisati iz razloga koje sam naveo, vrlo često kažem kako muškarci nikada ne narastu nego su im samo igračke skuplje, i blog je vjerojatno jedna od mojih jeftinijih igračaka. Imam tu naglašenu potrebu za izjašnjavanjem o nekim temama pa je blog nekako logični alat da to i napravim.

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci moj blog je postao fokus nekih meni zanimljivih događanja, pa sam odlučio da sve skupa treba staviti na malo ozbiljniju razinu i vlastita domena je jedan od načina da to postigneš.

Budućnost ovog bloga je sada upitna, jer ako me neće nitko čitati neću ga više niti pisati, nemam namjeru postati slijepo crijevo interneta i koristiti blog kao rezervoar za istovar svojih frustracija. No kako je to jedan lik kojega neću imenovati lijepo napisao; ako imam blog koji ne može preživjeti bez blog.hr-a, onda je pitanje za koga ga uopće i pišem (ne nužno tim riječima ali to je otprilike poanta).

Ukratko, kao i obično,  odlučio sam se za hard_way.

Nemam namjeru odustati od blog.hr-a, pitanje je samo opsega ili načina kako ću to organizirati.

Misao dana:
People are more violently opposed to fur than leather because it’s safer to harass rich women than motorcycle gangs.

Categories
Blog

death is not the end… (4:27, Nick Cave & the Bad Seeds, Murder Ballads, 1996)

U početku bijaše riječ.

2. kolovoza 2004. godine napisao sam prvi post na mome blogu, blog sam otvorio djelomično na Anderlonov nagovor, a djelomično zato što sam pratio blog_hype po svijetu. Svega nekoliko dana kasnije, zaslužio sam svoje mjesto na almost_cool listi sa svojim postom o Zinio readeru.

Promatrajući sada postove koje sam pisao tijekom posljednjih dvadesetak mjeseci, jasno je kako su teme o kojima pišem uglavnom politika, informatika, pomalo literatura i muzika i nezaobilazna hrana (odnosno lokacije gdje se možete dobro prehraniti).

Prve suvisle komentare sam zaradio svojim negodovanjem oko Azre, naime loše podnosim psovke, vulgarne i bezobrazne ljude te ne podržavam vulgarnosti niti pod krinkom umjetnosti. Nepristojnost je dio kućnog odgoja (tj. nedostatka istog), niskog obrazovanja (pod teorijom da ti možda ni 16 godina školovanja nisu pomogli u tome) i općenito pokazatelj stupnja razvoja na društvenoj ljestvici. Iz svega gore navedenog ne slušam Azru i općenito izbjegavam ljude, knjige, filmove ili bilo što drugo u čemu ima neprimjerenih izraza.

Svoje mjesto na cool listi sam zaradio (ako me sjećanje ne vara) svojim postom o AdEaters večeri u lisinskom, to je ujedno bio i dan kada me posjetilo nekih 300 ljudi i kada sam po prvi puta završio na naslovnici blog.hr-a.

Politika je kao što sam rekao (i pisao već mjesecima) vjerojatno jedan od motiva zbog kojih pišem ovaj blog. Naime izluđuju me povremeni potezi naše vlasti koji su toliko daleko od realnog svijeta i koji su povremeno toliko loši, pogrešni ili u cijelosti nepotrebni da je to frustrirajuće. U jednome razgovoru kojeg sam svojevremeno vodio (a kasnije i citirao na blogu) jedan moj srednjoškolski profesor je (za političare) rekao slijedeće;

…nemreš ti iz njega ništa izvući, živio na selu i do osamnaeste nije vidio ništa drugo osim crkve, možeš ga tući, okrenuti naopačke i tresti, možeš mu raditi štogod hoćeš ali ništa pametnoga iz njega ne bude izašlo

Tužna je to istina, jer našu državu vode mediokriteti i ponekada čudni likovi koji zapošljavaju below_average ekipu da kroz nabujali birokratski aparat provode njihovu viziju svijeta. U posljednjih petnaestak godina, ova država je provela maksimum vremena u traženju sebe same istovremeno zadovoljavajući apetite onih koji su pod krinkom osamostaljenja države u stvari rješavali svoja stambena (i ostala) pitanja. Istovremeno, brine me i društvo koje me okružuje jer su hrvati (čini se) zaboravili raditi, a mnogi iz raznih razloga čak niti ne dobiju svoju priliku za rad.

Muzika je moja važna odrednica, spadam u ono što bi zvali “alternativcima” i nekada sam živio u uvjerenju kako su Depeche mode upravo to. U međuvremenu sam se koncentrirao na “darkere” tipa Nick Cave ili u zadnjih godinu-dvije Johnny Cash, iako mi muzika osamdesetih i devedesetih nije strana, pa tako rado poslušam i REM, Talking Headse ili Floyde (a i mnoge druge).

Informatika mi je srast, hobi ili kako to već želite nazvati (u obzir dolaze i ostali, u mom slučaju sasvim primjereni izrazi tj. dijagnoze poput opsesije ili fiksacije).

Hrana je važna stvar jer kao što je ručak sredina čovjekovog dana, a jedan dan je analogija života tako i ručak treba jako ozbiljno shvatiti. Obožavam dobro jesti i voljan sam proputovati kilometre i kilometre radi dobrog ručka.

Nakon što se ujutro izživciram slušajući vijesti, preslušam koji cd, napišem blog i pojedem nešto, prije spavanja obavezno pročitam knjigu. Tijekom mojih studentskih dana naučio sam prije spavanja uzeti knjigu u ruku i pročitati, danas je to refleks bez kojeg ne mogu zaspati, pa su stoga knjige važni dio svakodnevnog rituala, a da ih čitam u većim količinama govori i podatak da u Algoritmu imam popust na količinu (loš sam u vraćanju pa knjige kupujem a ne posuđujem).

Eto, ovaj post bi bio kratka inventura ovog bloga i on u svojoj suštini pokazuje na sve što bi ovaj blog trebao predstavljati.

Od današnjeg dana, ovaj blog boravi na novoj adresi: HTTP://MRAK.ORG

Osvježite svoje bookmarke, podesite RSS feedove.

Misao bloga:
One of the most important things you learn from the internet is that there is no “them” out there. It’s just an awful lot of “us”.