Tag: Huawei

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima (II dio)

Prije nekoliko mjeseci, napisao sam članak nazvan Rat čipovima, po istoimenoj knjizi, a koji pokušava sumirati sve ono što se događa u industriji poluvodiča, osobito s pozicije politike u kojem se sukobljavaju istok i zapad, a poluvodiči postaju geopolitičko oružje.

Par mjeseci je prošlo, i danas imamo puno novih elemenata u ovom nenasilnom ratu za premoć nad visokom tehnologijom. Današnja priča može početi s višegodišnjim istraživanjem Australian Strategic Policy Institute , a koji zaključuje kako u čak 37 od 44 tehnološka polja koja su bila predmet istraživanja Kina ima jasnu tehnološku prednost pred Amerikom, dok u čak osam polja ima solidnu šansu kreirati monopolnu poziciju. Istraživanje uključuje tehnološke sektore naprednih materijala i proizvodnje, umjetnu inteligenciju računalstvo i komunikacije, energiju i okoliš, quantum računala, biotehnologiju, senzore, i naravno obranu, svemir, robotiku i transport. Nije stoga nikakvo čudo da je zapad zabrinut nad razvojem situacije. Iako, politika je uvijek iznimno spora i ovakva situacija se nije razvila preko noći nego je rezultat višedesetljetnog napora Kine, dok smo “mi” istovremeno iz praktičnosti odlučili podcijeniti ili ignorirati novonastale odnose u visokoj tehnologiji.

Rizik tehnološkog monopola po državama.

Zaključak cijelog izvještaja (izvještaj možete slobodno downloadati sa stranica instituta) je i set 23 preporuke podijeljene u četiri temeljne teme, a čija bi implementacija mogla usporiti i/ili nadoknaditi tehnološku prednost koju Kina danas ima u odnosu na zapad (ako čitate te preporuke, to su solidne i zdravorazumske policy preporuke i za našu zemlju makar mi imamo malo visoke tehnologije). Neovisno o tome hoće li zemlje zapada krenuti implementirati ove preporuke, činjenica jest da smo u posljednjih nekoliko godina krenuli u smjeru deglobalizacije i gradnji “strateške redundancije”.

Druga bitna sastavnica “rata čipovima” je i dugo očekivanja američka cybersecurity strategija (PDF, download) čiji detalji su ovih dana (napokon) iscurili u javnost. Ta strategija se temelji na pet stupova, od čega je uvjerljivi naglasak na obrani kritične infrastrukture koja je uglavnom u privatnom vlasništvu. Plan predviđa minimalne ali obavezne cybersecurity zahtjeve u kritičnim sektorima gospodarstva, te užu suradnju između javnog i privatnog osobito u segmentima prijetnji i obrane. Plan predviđa i odmak od odgovornosti krajnjeg korisnika prema proizvođačima softvera i hardvera koji će postati odgovorni za sigurnosne propuste u svojim proizvodima i uslugama. Ako pročitate tekst, uočiti ćete i povećani pritisak na sigurnosti osobnih podataka kao temeljnog elementa zaštite privatnosti potrošača (što tumačim kao američko približavanje europskim GDPR i drugim standardima privatnosti koji su do sada uglavnom bili kočnica europskom razvoju). Slično kao i gore navedeni australski izvještaj, zaziva se veća suradnja i kooperacija zapadnih zemalja prema zajedničkim sigurnosnim ciljevima, a tzv. Chips act (zakon o čipovima) predviđa 50 milijardi dolara u financiranju industrije poluvodiča, što je najveća federalna investicija u jednu industriju u dugo vremena (i svojevrsni novi oblik “socijalne politike”).

Prošle godine u listopadu, američko ministarstvo trgovine izdalo je ogromni dokument u kojem se navode izvozne restrikcije visoke tehnologije, a čiji je temeljni cilj ograničiti Kini sposobnost kupnje, gradnje, razvoja i održavanja super računala kao i proizvodnju naprednih poluvodiča (o čemu sam dijelom pisao i u prethodnom tekstu). Naizgled, čini se kako je čipove relativno jednostavno “prešvercati” na drugu stranu granice, no postoje praktični limiti koliko je takav pristup održiv, budući da za jedno super računalo morate iskoristiti desetke ako ne i stotine tisuća čipova, a čak i ako u tome uspijete, šansa da “sakrijete” takav pogon je gotovo zanemariva.

Vizualizacija segmenta računalne opreme koja je zahvaćena izvoznom kontrolom.

Nvidia A100 čip, koji se nalazi u donjem lijevom kutu (ishodištu) izvoznih restrikcija koristi se za pokretanje umjetne inteligencije. Primjera radi, da bi pokrenuli LLM model poput onoga kojeg koristi ChatGPT, potrebno vam je 30.000 komada A100 čipova – što je količina čiju kupovinu i transfer jednostavno nije moguće tek tako sakriti, a ako i uspijete, riječ je o pojedinačnom uspjehu u svijetu u kojem se vrlo uskoro očekuje implementacije desetine ako ne i stotine sličnih AI računalnih klastera.

Nije stoga nikakvo čudo ili iznenađenje da se sami vrhovi vlasti, na svim stranama, bave ovim očito strateškim problemom. Kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je u najužem krugu politbiroa govorio o Kineskoj potrebi za samodostatnošću u proizvodnji visoke tehnologije, dok istovremeno najveće kineske kompanije pokušavaju dostići razinu razvoja umjetne inteligencije koja je nedavno demonstrirana od strane OpenAI-ja i ChatGPT projekta.

ASML, Nizozemska kompanija koja proizvodi strojeve koji proizvode čipove.

Istovremeno, američki diplomati učestalo lete i posjećuju Nizozemsku i Japan kako bi očvrsnuli zabranu izvoza visoke tehnologije, a koji bi Kini omogućio daljnji razvoj naprednih poluvodiča. Napori su fokusirane na ove tri zemlje uglavnom zato što u njima posluje većina ASML-a, malo poznate nizozemske kompanije koja se nalazi iza (gotovo) svih strojeva koji su u stanju proizvesti čipove najnovijih generacija. Kineski izazivač u ovom polju je Huawei, koji je potvrdio da je napravio iskorake u EUV litografiji, a što je ključna tehnologija za proizvodnju poluvodiča ispod 14nm koja je zbog zabrane Kini nedostupna.

Puno energije (i novca) slijeva se u TSMC-ov pogon u Americi (koji će biti jedan od dva predviđena klastera proizvodnje poluvodiča), gdje se 50 milijardi dolara investicije u poluvodiče smatra “dobrim početkom”, dok Taiwanski političari gradnju te tvornice koja će omogućiti “stratešku redundnciju” smatraju slabljenjem svojeg silicijkog štita.

Tehnološke crte preko kojih se ne prelazi su iscrtane i u nadolazećem razdoblju ćemo vidjeti u kojem se smjeru razvija tehnološki sraz istoka i zapada. Teško je predvidjeti efekte novih restrikcija koje dolaze (a koje proizlaze iz američkog novog cybersecurity dokumenta), kao i to kako će se Europa postaviti u toj tehnološkoj utrci, i u konačnici hoće li moguće Kineske isporuke oružja Rusiji biti iskorištene za daljnju eskalaciju tehnološko-trgovinskog sukoba.

Misao dana:
Ours is a world of nuclear giants and ethical infants. We know more about war than we know about peace, more about killing than we know about living. We have grasped the mystery of the atom and rejected the Sermon on the Mount.

Share the post "Rat čipovima (II dio)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”

Share the post "Rat čipovima"

  • Facebook
  • X
Categories
Gadgets

Još jedan Huawei gadget, ovaj puta P40lite

Huawei P40lite
Huawei P40lite

Prije nešto dana sam napisao kraći osvrt na Huaweijev top “napravili smo jer možemo” Mate Xs model mobilnog telefona, a danas evo nešto da napišem o praktički lower end modelu Huawei P40 lite, a kojeg danas možete kupiti za svega malo više od 2.000kn.

Ovaj telefon uspoređujem prvenstveno s mojim već pomalo “starim” (nešto malo više od godinu i pol) iako i dalje vrhunskim Mate 20pro. dimenzijama, P40lite je jedva malo veći od Mate20pro i nekoliko grama lakši. Po količini memorije i prostora za pohranu su istovjetni, kao i većina drugih parametara koja je ista ili vrlo uporediva s Mate20pro. Razlika, a koja je očigledna, je u tome što P40lite ima nešto slabiju selfie kameru (“samo” 16 mega pixela), stražnja kamera je nešto bolja na P40 lite ali je zato širokokutna slabija od Mate20pro, nema NFC-a (za kojeg vjerojatno ni ne znate čemu točno služi), i ima 3.5mm priključak za slušalice makar možete koristiti i USB-C ako ih imate. Oba smartphonea podržavaju brzo punjenje i oba posjeduju osmerojezgreni procesor s time što P40lite ima oko 10-15% niži takt po jezgrama pa je i ponešto sporiji (što ja nisam uspio osjetiti). P40lite podržava dvije SIM kartice (kao i većina drugih Huawei telefona) i spaja se na praktički sve što možete zamisliti ili kroz 4G ili kroz WiFi. Baterija je iste veličine (4.200mAh) iako je moj subjektivni dojam da P40lite bolje upravlja i duže traje sa svojom baterijom. Ima sličnosti i razlika – ipak je ovo jeftiniji model pa je i ekran nešto manje rezolucije ali i dalje bitno više od FHD-a, možda je staklo ekrana nešto lošije, ne bih znao jer mi telefoni ne ispadaju iz ruke pa mi to nije kriterij, a skener za otisak prsta je integriran u prekidaču a ne u ekranu kao na Mate20pro – ali mislim da bez neke pretjerane dvojbe možete zaključiti kako ono što je bilo top model prije godinu i pol danas spada u nižu kategoriju pametnih telefona (ja promatram P seriju kao premium seriju consumer uređaja, dok su Mate više namijenjeni nekoj corporate/business okolini, P40lite je u tom sustavu “najslabiji” Huaweijev telefon, iako sam Huawei ima i niz drugih telefona nižih karakteristika i još povoljnije cijene – zato je možda pogrešno reći kako je P40lite niža kategorija jer je definitivno riječ o pametnom telefonu vrlo raskošnih karakteristika ali niske cijene). Sažeto; telefon je brz i cjenovno povoljan, baterija traje a kamera je vrhunska (i na kakve smo inače navikli kod Huawei pametnih telefona).

Huawei P40 lite

I sada kada smo obavili cijelu diskusiju oko hardware-a, red je da se pozabavimo “slonom u sobi” i popričamo malo o softveru jer situacija ovdje nije toliko jednostavna (makar daleko da je od komplicirane). P40 serija telefona je ona koja nema u sebi google play services, to ukratko znači da ne možete iz google play storea downloadati aplikacije, u biti ne samo to nego s P40 smart phoneima uopće nemate google play store. To možda zvuči alarmantno ali situacija je u biti vrlo jednostavna za riješiti na puno međusobno različitih načina.

Primjerice, ono što me jako začudilo jest to da u Huawei App Gallery (ekvivalentu gore spomenutog Google App Storea) imate cijeli niz aplikacija koje bi možda tražili na google-u. Recimo, ja koristim MS Office na svojem Mate 20pro i Office možete downloadati iz Huaweijevog dućana. Zanimalo me dosta što je sa Facebookom, Whatsappom ili Instagramom i oni su također dostupni ili kroz dućan ili kao direktni download (to me u biti skroz zateklo, jer je WhatsApp ponudio download aplikacije koju potom samo pokrenete i to je to; možemo diskutirati da li je to klik više ili manje ali aplikacije su tu). Huaweijev dućan uključuje i da se “predbilježite” za trenutak kada aplikacija bude dostupna a nudi i potencijalne zamjene za popularne aplikacije, a sam Huawei tvrdi (a to nije osobito teško provjeriti), ako sve bitne top aplikacije postoje i u Huawei app storeu.

Problem može nastati kada krenete u neke malo egzotičnije ili u našem slučaju lokalnije vode, a konkretni problem može biti recimo internet bankarstvo. Na sreću, i tu je lagano doskočiti problemu i to tako da instalirate na svojem i bilo čijem drugom telefonu Huaweijevu aplikaciju “Phone Clone” i jednostavno prekopirate aplikaciju s bilo kojeg drugog Android telefona. Nekada davno je migracija s telefona na telefon bila totalna gnjavaža i veliki rizik no PhoneClone funkcionira besprijekorno i brzo, vrlo malo klikanja i konfiguriranja i aplikacija je kod vas. Probao sam i pokrenuo i Zabino i PBZovo internet bankarstvo i oba funkcioniraju.

I zadnje, ako vam čak ni sve to nije dovoljno i baš vam treba google play store i pripadajući servisi, postoji cijeli niz raznih metoda kako ugraditi naknadno play store i nastaviti koristiti uređaj kao da je i bilo koji drugi Android telefon. Prva metoda uključuje download i instalaciju sa USB sticka (USB-C stick nije baš široko dostupan svima po džepovima, makar ih možete kupiti u bilo kojem dućanu koji prodaje informatičku opremu), po svemu sudeći, jednom kada google play odluči da je riječ o autoriziranom uređaju (a to je ono kada se ulogirate svojim google accountom) daljnjih poteškoća više nema. Metoda ima još i redovito se pojavljuju nove (koje su uglavnom jednostavnije od gornje) i one uključuju direktni download i instalaciju aplikacija koje potom obave proces instalacije svih potrebnih aplikacija i servisa.

Kako ja i inače preferiram alternativna rješenja i izbjegavam Google kao platformu (što ne znači da sam totalno u tome uspješan), iznenadio sam se koliko je jednostavno i “trouble free” instalirati sve aplikacije koje me zanimaju. Najviše sam brinuo o Facebook/Messenger/WhatsApp kombinaciji (s time da ne koristim Messenger), a potom za internet bankarstva. Sve je proradilo iz prvog pokušaja. Jedine aplikacije koje vidim da neće raditi su aplikacije tipa Netflix ili HBO GO koje se oslanjaju na DRM kojeg Huawei jednostavno nema (ima vjerojatno svoj ali ga Netflix ne prepoznaje, barem zasada). Naravno, nitko normalan ne gleda filmove na mobilnom telefonu, ali ako koristite uređaje tipa ChromeCast onda ste u problemu (meni je taman Amazon Echo u dolasku pa me zanima kako će to raditi s Huaweijem, ekipa po internetu kaže da možete downloadati i Amazonov app store što nisam pokušao). Američko Kineska borba oko 5G-a će sasvim sigurno trajati neko vrijeme, ali može se lagano dogoditi da ameri počnu popuštati u času kada shvate da je Huawei počeo graditi svoj vlastiti eko sustav u kojem oni nisu pozvani. Promatrao sam razvoj Huawei app store-a posljednjih nekoliko mjeseci i app store iz primjerice prosinca prošle godine opsegom i odabirom nije ni na koji način usporediv s daleko širom ponudom koju imate danas i koja je definitivno adekvatna za veliku većinu korisnika.

Ako vam treba solidan uređaj za razmjerno malo novaca Huawei P40lite je solidan i dobar izbor (i sasvim sigurno ga treba ozbiljno razmotriti bez obzira na koji ste se uređaj namjerili). Vjerojatno će vas prijatelji i Samsung ljubitelji plašiti s nedostatkom Google Play Store-a, što može biti problem ako ste neki bazični korisnik telefona a često koristite neku od aplikacija koje nema u Huaweijevom dućanu aplikacija, no uvijek imate tech-savy kćer, sina ili kolegu koji će se s time izboriti bez velike muke. Ako koristite standardne društvene mreže, WhatsApp, Viber i slične aplikacije za razmjenu poruka te koristite neko od domaćih internet bankarskih aplikacija onda uopće ne morate brinuti (nešto slično je napisao i zaključio urednik Bug-a Dragan Petric prije nekoliko dana).

Misao dana:
The good news about computers is that they do what you tell them to do. The bad news is that they do what you tell them to do.

p.s. u duhu transparentnosti; morate znati da surađujem s Huawei-jem koji mi je i osigurao ovaj uređaj, nadalje – Huawei nije ni na koji način sudjelovao u pisanju ovog teksta (dakle nisu dali nikakve instrukcije, naglaske ili bilo što slično tome), niti su bili upoznati sa sadržajem prije objave

Share the post "Još jedan Huawei gadget, ovaj puta P40lite"

  • Facebook
  • X