Categories
Politika

O financiranju političkih stranaka

Jučer je Transparency International Hrvatska objavila rezultate analize transparentnosti financija političkih stranaka (vidi Index). Ukratko, financije stranaka nisu transparentne.

O financiranju političkih stranaka sam već pisao u rujnu prošle godine (vidi: financiranje političkih stranaka, Zakon o financiranju političkih stranaka), u trenutku kada je novi zakon o financiranju političkih stranaka bio u postupku. Jedna od komičnijih stvari u tom prijedlogu je bilo i obrazloženje predlagatelja (vlade) koja je doslovce napisala slijedeće:

Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa

Značenje ovih riječi totalno se poklapa i sa zaključkom Transparency Internationala, koji je zaključio kako građani stranke smatraju visoko korumpiranima, a neobjavljivanje financijskih izvješća pojedinih stranaka (poimence: HDZa i HSUa) nikako ne pomaže. SDP je prva stranka za koju ja znam da je objavila svoje financijsko izvješće na internetu (datum na njihovom siteu je 12. veljače). No međutim, razina podataka koju možete izvući iz tog izvješća je praktički nikakva i nema pametnih zaključaka koje iz tog izvješća možete izvući.

Analizom prethodnih izvješća ne samo SDPa nego i svih parlamentarnih stranaka došao sam do zaključka da se do sada nitko nije pozabavio problemom donacija (što je bolna točka sviju), primjerice u SDPovom izvješću za 2006 godinu piše da je zaprimio donacije u iznosu od 2.117.473kn, od čega treba oduzeti nekih 600.000kn koje su donirali članovi SDPa iz svojih primanja (koliko mi je poznato, svi dužnosnici SDPa imaju obvezu dio svoje plaće uplatiti na račun stranke, čini mi se 10ak postotaka). Ostaje dakle 1.5 milijuna kuna donacija raznih pravnih i fizičkih osoba za koje u stvari ne znamo odakle su došli.

Kako su upravo donacije najkritičniji dio prihoda političkih stranaka, bilo bi super kada bi popis donatora i iznosa bio javan. No taj podatak nisu objavile druge stranke (iako bi bilo lijepo od njih da su to učinile) i unatoč tome što ja od SDPa očekujem dodatni iskorak u svojoj transparentnosti, nije realno da ćemo taj popis uskoro vidjeti, baš kao što i mnogi donatori očekuju da će ostati anonimni iz jednostavnog razloga što u našoj državi kakva je,  zasada takav podatak može biti iskorišten za razno razne pritiske.

Druga stvar za koju mislim da je strašno važna je pitanje donacija koje nisu prošle kroz stranačku blagajnu. Primjerice, ako neka tvrtka donira domjenak za politički skup, tada će (iako to nije nužno legalno, ali recimo da može proći) prikazati taj domjenak kao vlastiti trošak poslovanja (čime dio PDVa ima pravo povratiti), a u slučaju recimo najma prostora, tiskanih materijala ili marketinga dobije 100% povrat PDVa i 100% trošak (u odnosu na 122% troška ako taj isti iznos daju direktno stranci u vidu novčane donacije) – ne postoji dakle niti mehanizam koji bi favorizirao transparentno financiranje stranaka.

Inače, općenito ta izvješća su ako se mene pita vrlo općenita, bazirana su na financijskom izvješću prihoda i rashoda neprofitnih udruga i malo se korisnih podataka iz tog izvješća može pročitati; bilo bi super kada bi stranke morale objaviti i ukupnu bruto bilancu, a isto tako bi bilo dobro vidjeti obvezu iskazivanja fair vrijednosti imovine (primjerice za SDP i HDZ znamo da posjeduju zgrade u centru Zagreba koje obje vrijede zasigurno više od njihove ukupne iskazane imovine).

Puno toga se još treba napraviti da se sa političkih stranaka spere ljaga korupcije, no mislim da bi i stranke tu mogle učiniti i same puno toga, bez čekanja novih i transparentnijih zakonskih rješenja.

Misao dana:
Xerxes: All your Athenian enemies would kneel at your feet if you will but kneel at mine.
Spartan King Leonidas: You are gracious as you are divine. Only a madman would refuse such a gracious offer. However, slaughtering all your Persian warriors this morning has left a nasty cramp in my leg, so kneeling will be hard for me.

Categories
Priroda i društvo

Hrvatski idoli

Neću danas dugo, no u zadnjih nekoliko dana iskristalizirala se jedna misao, a do nje sam došao prisjećajući se slijedećih ljudi:

Tatjana Holjevac, nezavisni kandidat na lokalnim izborima koja je nakon lokalnih izbora zasjela na manje-više ceremonijalno mjesto predsjednika gradske skupštine. U vrijeme predizborne kampanje istjerala je poneke prilično zanimljive stavove a imala je kredibilitet bitno veći od Mikšića kojem je status do lokalnih izbora već bio narušen.

HSU ili Hrvatska stranka umirovljenika, HSU nije u stvari stranka, oni su interesna skupina koju zanima samo jedna jedina stvar a to je boljitak umirovljenika. Zanimljivo je kako su se organizirali kao stranka i dobili popriličan broj glasova na izborima te uletili u sabor. Osobito mi je zanimljiv Silvano Hrelja, prema saborskim stranicama on ima svega 48 godina, čovjek je inženjer sigurnosti na radu (to vam je onaj zakonski propis kojeg će hitrorez uz malo sreće eliminirati a koji kaže da ako imate više od 50 zaposlenih morate imati jednoga koji se bavi sigurnošću na radu, pa makar se bavili daktilografijom ili prodajom perja). Strašno bi me zanimalo na temelju čega je on umirovljenik, definitivno ne izgleda kao invalid pa sam pomalo zbunjen.

Branimir Glavaš i Ivan Drmić, obojca su ušli u sabor na listi HDZa, odvojili se u HDSSB i osim naravno priče koja okružuje Glavaša u posljednjih nekoliko mjeseci prošli tjedan su se izdvojili sa svojim izjavama o navodnom lažiranju izbora za vrijeme HDZovih stranačkih sabora.

Ono što spaja sve te ljude (iako na jedan vrlo čudan i meni svojstven način) je činjenica da su se izborili na političke funkcije na jedan način (dakle kao vladajući ili kao oporba), a danas funkcioniraju na suprotan način. Ono što im je također svojstveno je da su (u manjoj ili većoj mjeri) zastupali jedne stavove na početku svog mandata ili tijekom predizborne kampanje, da bi pristali na kompromis (dakle priklonili se vladajućima, ili u slučaju HDSSBa prešli u oporbu) te postali kritični prema suprotnoj strani.

Moje pitanje bi glasilo (a recimo da se direktno odnosi na situaciju kojoj je danas Tatjana Holjevac ili Branimir Glavaš) da li je prihvatljivo pristati na poziciju suprotnu od one koju ste u početku zastupali i koja je teoretski i protiv vaših vlastitih načela, a u svrhu ispunjenja barem dijela onoga za što se zalažete? 

Ili konkretnije; da li je u slučaju Tatjane Holjevac prihvatljivo prihvaćanje pozicije vlasti kako bi pokušala ostvariti svoju političku ideju digitalnog grada (unatoč tome što je žestoka i uz to još ceremonijalna manjina unutar većine)? Da li je prihvatljivo (moralno, etički ili kako god hoćete) hipotetsko postupanje Glavaša i Drmića kada su lažirali glasove na HDZovom saboru kako bi odabrali od dva percipirana zla manje (i podpitanje, ako je, da li imaju pravo pokretati to pitanje danas kada su na suprotnoj strani političkog spektra)? Da li je društveno prihvatljivo ponašanje HSUa koji kroz ucjene pregovore s vladom trguje s umirovljeničkim sudbinama s jedne strane i sudbinom nacije s druge strane?

Čije interese svi ti ljudi doista zastupaju?

Misao dana:
[God] puts an apple tree in the middle of [the Garden of Eden] and says, do what you like guys, oh, but don’t eat the apple. Surprise surprise, they eat it and he leaps out from behind a bush shouting “Gotcha.” It wouldn’t have made any difference if they hadn’t eaten it…Because if you’re dealing with somebody who has the sort of mentality which likes leaving hats on the pavement with bricks under them you know perfectly well they won’t give up. They’ll get you in the end.

Categories
Politika

Što motivira političara?

Znam da sam napisao jučer kako je o političkim strankama, programima, izborima i vladanju (barem zasada) dovoljno napisano, no eto još nekoliko, post scriptum napomena.

Kao prvo, ja nisam političar, ja sam samo građanin i po definiciji bih morao biti zainteresiran za zemlju u kojoj živim i prosperitet koji u njoj želim ostvariti a ne vidim načina da to ja napravim sam bez da i društvo u cijelosti prosperira (postoje načini i za to ali nisu nužno legalni, a sasvim sigurno nisu moralno ili etički opravdani). No ispravno je pitanje što u stvari motivira političara da se bavi politikom? Imam nekoliko odgovora;Svoj politički program morate znati prezentirati!

  • Pretražujući malo po internetu za ovaj tekst, pronašao sam citat Bon Jovija koji ukratko kaže kako ga je u politiku privukla mogućnost da obznani svoj stav i objasni ljudima u što on u stvari vjeruje. To je ono što su moji komentatori naveli kao idealizam i mislim da je idealizam sasvim legitimna motivacija za ulazak i život u politici. To je vjerojatno vjera u opće dobro, mišljenje da se zajedničkim snagama može učiniti više i vjera da je dobrobit zajednice barem ponekad ispred dobrobiti pojedinca. (činjenica je da je isti Bon Jovi u rečenici kasnije napisao kako je zaključio da će u politici biti i 50% ljudi koji će te zamrziti i prije nego što uopće iziđeš van)
  • Druga potencijalna motivacija je čisti profesionalizam, mi imamo vrlo malo profesionalnih političara, iako nominalno gledano ako gledate sabor i ekipu koja hladnokrvno diže ručice na razno razne prijedloge ili kroz namještena pitanja pozicionira ove ili one da daju željeni odgovor ili imate ministre koji hladnokrvno i bez razmišljanja odrađuju dane im zadatke. Činjenica je da izgleda kao da su skupa s partijskom knjižicom dobili i besplatnu lobotomiju, no uz malo zdravoga razuma, ubrzanog tečaja morala i etike dalo bi se tu nešto napraviti.
  • Treći i bojim se vrlo često vrlo važni motiv je cijeli niz prednosti koje dobijate sa svojom političkom pozicijom. Počevši od besplatnih večera i ručkova, besplatnih kazališnih predstava, otvaranja izložbi, pa preko zapošljavanja rodbine preko telefona, do od lobista plaćenih odmora (sjetimo se samo Šukija i incidenta s gliserom), pa do direktnog guranja ručice u pekmez ovisno o poziciji na kojoj se nalazite i povlaštene mirovine ako preživite dvije godine i jedan dan na odgovarajućoj politici. Ljudi slaboga karaktera, ljudi koji žive na sitnim prevarama i općenito ljudi na koje se možete okliznuti su ljudi koji zgrabe političku poziciju i onda je pretvore u generatore vlastitog bogatstva, ovisno o poziciji i konkretnim interesima to može biti uživanje sitnih povlastica ili već vrlo konkretni kriminal.

Kakvo je moralno tkivo hrvatskih političara? Hmm, dakle moj je sud da mi na vlasti imamo vrlo konkretnih kriminalaca, a očigledno imamo i dizača ručica kao u priči. Priča mi jedan visoko pozicionirani lik koji je u svojoj osnovi siva eminencija (dakle jedan od onih likova koje vidiš uvijek u kadru ali ih nikada ne predstavljaju: posvetite ubuduće malo pažnje promatranju tih likova) kako se saborske fotelje dijele po zaslugama, dakle netko je nekome nešto osigurao i onda je dobio poziciju u saboru, prođe mandat, čovjek dobije svoju mirovinu i objektivno je zbrinut doživotno i onda netko drugi dođe na red… Postoje i tvrtke u koje se bave zbrinjavanjem političara, ameri imaju Halliburton, a ako pogledate nadzorne odbore i uprave naših tvrtki onda možete indetificirati neke domaće.

Jučer sam naletio na zanimljivi blog koji se zove Digresije (pozivam vas sve da posjetite ovaj novonastali blog jer ima rijetko dobar i u cijelosti tipografski dizajn), skužio sam ga jer je napravio trackback na moj prethodni tekst (živio ping i trackback), a novopečeni bloger se potrudio sumirati neke od razloga zašto mnoge od ideja koje sam iznio ne bi mogle zaživjeti u praksi. Ako ste pročitaliSteve Jobs prezentacija; kako prezentirati ideju gore linkani tekst onda pročitajte i ovih nekoliko odgovora:

  1. Samo loši manageri nemaju smisla za komunikaciju. Manager koji je u stanju podijeliti svoju viziju samo s vlasnikom je loš manager. Manager mora biti u stanju svoju ideju podijeliti sa svima onima koji moraju njegovu viziju provesti u djelo. Manager je u stvari trgovac, jer trguje idejama i mora te uvjeriti kako je upravo njegova ideja najbolja stvar koja ti se dogodila u životu. Mislim da je dobar manager u stvari bolje kvalificiran za politički posao od političara, jer ako manager loše proda svoju ideju ima vrlo mjerljive konsekvence (gubitak tržišta, manji profit i ružni razgovor s vlasnikom u kojem za razliku od politike nema previše sentimenta, zaboravljanja ili opraštanja).
  2. Mislim da bi birači skužili političku opciju koja bi im obećala krv, znoj i suze, jer svi mi duboko u sebi shvaćamo da je to nužno i da smo taj dio u kreiranju države i prosperitetne ekonomije u cijelosti propustili. Naravno da nije moguće biti popularan kod svih struktura, no uz suvisli program i kvalitetne odgovore na teška pitanja mislim da je to realno.
  3. Ne bih rekao da je mračni osobiti liberal; više bih se pozicionirao kao ljevičar, no obzirom na posao koji se bavim očigledno sam paralelno i klasni neprijatelj ljevice i samim time konfliktna osoba :). Ono što samo želim ukazati su strukturni problemi koji vladaju u našoj zemlji i može biti da se moji stavovi u tom kontekstu smatraju liberalnima, no to je samo prihvaćanje tržišnih mehanizama i deregulacije koji su vani totalno normalni. Za razliku od slobodnog tržišta kojeg snažno zagovaram, imam ja i stavove o poljima u kojima država mora voditi strogu kontrolu i politiku, poput npr. školstva i zdravstva, poljoprivrede…
  4. New entry u politici je doista teško za postići jer je postojeća struktura toliko ukorijenjena i sustav je toliko zatvoren za pridošlice da je to vrlo težak zadatak – no da li je to samo po sebi dovoljan razlog za odustajanje (vratimo se na prethodni tekst)? Imali smo dosta iznenađenja na izborima, poput npr. stranke umirovljenika, da li se itko sjeća njihove kampanje ili je to ekipa koja se samo provukla slučajno? Imamo doista i Mikšića (o kojem imam iznimno loše mišljenje), koji da je bio samo malo mudriji mogao ući u drugi krug predsjedničkih izbora i potencijalno promijeniti tijek (recimo da nije na vrlo primitivan način ispričao onu priču o Mesićevoj vili u francuskoj, ili da mu nije izletilo onih 20% gospodarskog rasta ili da je bio malo pristojniji prema svojoj bivšoj supruzi…).
  5. Ne bih ja rekao kako su trenutni političari na vlasti tamo samo zbog osobne koristi. Mjerljiva i glasna količina političara doista je tamo s tim motivima, no mi imamo i brdo nesposobnih političara, još veće brdo glupih političara koji su se tamo našli čisto inercijom drugih, pa imamo nekolicinu pametnih koji ne znaju oblikovati svoje stavove ili su pak prepristojni da ih nametnu… I na kraju, mi smo prebogati političarima koji objektivno ne znaju ništa drugoga i koji su bez politike doslovce nula; nekolicina su ispala iz političke igre i osim povremenih neuspjelih pokušaja da se vrate natrag kao da su i nestali s lica zemlje.

Misao dana:
You have to remember one thing about the will of the people: it wasn’t that long ago that we were swept away by the Macarena.