Categories
Politika

Radimir Čačić, početak kraja?

U obrazloženju prijedloga za izglasavanje nepovjerenja, koji je pripremljen za sjednicu Skupštine Varaždinske županije u petak, piše da su župan Čačić i Poglavarstvo stvorili obveze od 832,7 milijuna kuna na rok od 20 do 30 godina, što je gotovo 53 posto ostvarenog godišnjeg proračuna. A to je, pak, navodi se, gotovo 18 posto veće zaduženje od propisanih Smjernica za primjenu ugovora u JPP-u. Ugovorene cijene višestruko su više od tržišnih, troškovi najma promjenjivi, a uvjeti su tajni i nepoznati javnosti… (jutarnji)

O Radimiru Čačiću nisam štedio riječi u prethodnom razdoblju, a sve je u stvari krenulo još 2006 godine kada sam napisao tekst “Tko je Radimir Čačić?”, a na koji se javilo iznimno puno ljudi u svojim komentarima što me je poprilično začudilo. Osamnaest mjeseci kasnije načelno se ostvarilo što sam napisao i Čačić nije premijer, HNS je loše prošao u saboru, a kao dodatni bonus stranku je napustilo, napušta ili razmišlja o tome očigledno dosta ljudi buduću da je na posljednjem njihovom stranačkom saboru, gotovo dekretom, poput štafetne palice predsjedničko mjesto Radimiru Čačiću prepustila Vesna Pusić.

Pitanje koje sam tada također postavio je i što je stvarni cilj Radimira Čačića, njegovo neracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji smatram jednim od kritičnih faktora za neuspjeh ne samo HNS-a nego i cijele lijeve koalicije (što je HNS donekle uspješno uspio prebaciti na SDP) a vidim da cijela priča ide dalje™ i odjednom se Čačić pojavljuje kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika gdje misli zamijeniti Milana Bandića a o čemu su navodno napravljene već određene ankete i ispitivanja.

Ako prihvatimo mišljenje kako je Bandić loše rješenje za Zagreb, moramo se zapitati tko je taj koji će zamijeniti Bandića i iskreno ne vidim poante u zamjeni Bandića osobom koja je na hrvatskoj političkoj sceni njemu najbliža, a to bi svakako bio Radimir Čačić. Čak i ako površno pogledamo odnose snaga u Zagrebu i Varaždinu, pa potom zaduženje koje je kreirao jedan i drugi – sasvim je jasno da Čačić dolazi po još veći komad kolača. naravno, poput bitke za premijersku poziciju Čačić kreće u još jednu borbu protiv vjetrenjača ne razumijevajući da će ga u slijedećih desetak mjeseci upravo vlast s koje će sletiti u petak proganjati za apsolutno svaku odluku koju je donio i kojom je ili tek hoće dovesti Varaždinsku županiju na rub bankrota koji doduše zakonom nije predviđen pa će se užasan kraj pretvoriti u užase bez kraja, barem za Varaždince. Istovremeno, ta ista vlast iskoristiti će svaku priliku da, kada već mora, svečano otvori svaki od stotinjak objekata koje je ovaj odradio u svojem trogodišnjem mandatu župana.

Naravno, Čačić županijsku stolicu ne gubi radi HSS/HSLS-a (koji će rado pripomoći sada kada su stvoreni uvjeti) nego ignorira činjenicu da su ga napustila dva njegova vlastita zastupnika a što je najvjerojatnije posljedica trvenja koje se događa u HNSu već mjesecima (neovisno o tome što HNS sada lopticu pokušava prebaciti na odgovornost dvojce vijećnika kojima su navodno riješeni njihovi osobni problemi, čime se valjda želi ilustrirati da Čačićeva vlast ili nikada ne bi pristala na tako nešto ili je možda cijena bila prevelika čak i za njega?).

Čačić je lik koji je prestao pobjeđivati, a nažalost ne zna se ponašati ni kao gubitnik (pa stoga niti ne očekujem da on iz ove cijele priče izvuče lekciju).

Misao dana:
Stubborn and ardent clinging to one’s opinion is the best proof of stupidity.

Categories
Politika

Uskrs infantilne politike

Bozanić je prije nekoliko dana lansirao svoju uskršnju poruku. Pokušavajući nadmašiti svoju famoznu rečenicu o “grijehu struktura” (za što sam saznao da uopće nije njegova rečenica, nego malo preuređeni stav jednog drugog našeg teologa) ovoga uskrsa Bozanić je spomenuo “infantilnost” naše politike.

Nisam se previše trudio pronaći originalni tekst poruke da vidim da li je upravo ta riječ upotrijebljena ili je to nešto što su novinari sami zaključili, no sklon sam se složiti da je naša politika krenula u neke totalno čudne vode i da se mnoge odluke koje naša vlada donosi doista čine infantilnima.

PlaniranjePrije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.

Sve to skupa bi bila anomalija na političkom radaru da se ista situacija nije ponovila prije nekoliko dana kada je potpredsjednik vlade iz redova SDSSa glasao protiv odluke o priznanju Kosova. Lik je uredno dao mandat na raspolaganje, Ivica ga je odlučno odbio, a lokalni ogranci SDSSa kažu kako priznanje Kosova “nije dovoljno dobar razlog” za napuštanje vlade. Dakle, osim što ti tamo neka Amerika podijeli zemlju iz koje potječeš na pola (ili na trećinu, kako već hoćete) doista nema nekakve posebne drame u tome, takve stvari se događaju svaki dan (ako nigdje drugdje u svijetu, onda je to barem u Srbiji postalo normalno jer su se u posljednjih petnaest godina dijelili kao ameba svakih godinu-dvije).

Ovo gore su čudnovati presedani, jer imamo situaciju u kojoj postaje dozvoljeno da u vlasti imamo ljude koji glasaju protiv odluka zbog kojih su na vlast došli i da pritom misle kako su sačuvali obraz. A po mlakoj reakciji javnosti, čini se da će im to i poći za rukom. Pitanje odgovornosti, principa, etike i morala odavno su što bi neki rekli “misaona imenica” makar je nedokazano da u našoj vladi itko misli. Da li je to uopće vlada, ili interesna skupina, ili ekipa baraba (eto napokon jedne uskršnje metafore) koja se eto dokopala vlasti pa su uletili na Markov trg i dok su kamere isključene tumaraju besciljno po onim hodnicima i razbijaju zatečeni inventar.

Nije stoga niti čudo da kada naiđete na bilo koga tko ima imalo principijelan i iskren stav, da on ispadne ne samo totalno neprihvatljiv, nego i party breaker. Što se onaj Milanović uopće tamo pjeni, pravila igre određuju oni koji su na vlasti, a oni kažu da su pravila nebitna. Forsirati isti stav dva tjedna uzastopce je (barem u hrvatskom svemiru) tako retro. Sjedi, ljudi smo i dogovoriti ćemo se (ili ćemo dati u najgorem slučaju dojam da smo se nešto dogovorili).

Vjerodostojnost, etika, moral, odgovornost, principijelnost su pojmovi koje je potrebno izbrisati iz hrvatskog riječnika jer oni ovdje više ne postoje, novohrvatski jezik ne poznaje više te arhaizme, napustili smo doba kada su se takvi koncepti koristili, nadišli smo i najcrnje prognoze.

Sretan svima Uskrs, trebati će nam.

Misao dana:
While many people believe that lemmings commit mass suicide when they migrate, this is not the case. Driven by strong biological urges, they will migrate in large groups when population density becomes too great. Lemmings can and do swim and may choose to cross a body of water in search of a new habitat[5]. On occasion, and particularly in the case of the Norway lemmings in Scandinavia, large migrating groups will reach a cliff overlooking the ocean. They will stop until the urge to press on causes them to jump off the cliff and start swimming, sometimes to exhaustion and death. Lemmings are also often pushed into the sea as more and more lemmings arrive at the shore.

Categories
Politika

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

http://youtube.com/watch?v=te6qG4yn-Ps

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.