U obrazloženju prijedloga za izglasavanje nepovjerenja, koji je pripremljen za sjednicu Skupštine Varaždinske županije u petak, piše da su župan Čačić i Poglavarstvo stvorili obveze od 832,7 milijuna kuna na rok od 20 do 30 godina, što je gotovo 53 posto ostvarenog godišnjeg proračuna. A to je, pak, navodi se, gotovo 18 posto veće zaduženje od propisanih Smjernica za primjenu ugovora u JPP-u. Ugovorene cijene višestruko su više od tržišnih, troškovi najma promjenjivi, a uvjeti su tajni i nepoznati javnosti… (jutarnji)
O Radimiru Čačiću nisam štedio riječi u prethodnom razdoblju, a sve je u stvari krenulo još 2006 godine kada sam napisao tekst “Tko je Radimir Čačić?”, a na koji se javilo iznimno puno ljudi u svojim komentarima što me je poprilično začudilo. Osamnaest mjeseci kasnije načelno se ostvarilo što sam napisao i Čačić nije premijer, HNS je loše prošao u saboru, a kao dodatni bonus stranku je napustilo, napušta ili razmišlja o tome očigledno dosta ljudi buduću da je na posljednjem njihovom stranačkom saboru, gotovo dekretom, poput štafetne palice predsjedničko mjesto Radimiru Čačiću prepustila Vesna Pusić.
Pitanje koje sam tada također postavio je i što je stvarni cilj Radimira Čačića, njegovo neracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji smatram jednim od kritičnih faktora za neuspjeh ne samo HNS-a nego i cijele lijeve koalicije (što je HNS donekle uspješno uspio prebaciti na SDP) a vidim da cijela priča ide dalje™ i odjednom se Čačić pojavljuje kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika gdje misli zamijeniti Milana Bandića a o čemu su navodno napravljene već određene ankete i ispitivanja.
Ako prihvatimo mišljenje kako je Bandić loše rješenje za Zagreb, moramo se zapitati tko je taj koji će zamijeniti Bandića i iskreno ne vidim poante u zamjeni Bandića osobom koja je na hrvatskoj političkoj sceni njemu najbliža, a to bi svakako bio Radimir Čačić. Čak i ako površno pogledamo odnose snaga u Zagrebu i Varaždinu, pa potom zaduženje koje je kreirao jedan i drugi – sasvim je jasno da Čačić dolazi po još veći komad kolača. naravno, poput bitke za premijersku poziciju Čačić kreće u još jednu borbu protiv vjetrenjača ne razumijevajući da će ga u slijedećih desetak mjeseci upravo vlast s koje će sletiti u petak proganjati za apsolutno svaku odluku koju je donio i kojom je ili tek hoće dovesti Varaždinsku županiju na rub bankrota koji doduše zakonom nije predviđen pa će se užasan kraj pretvoriti u užase bez kraja, barem za Varaždince. Istovremeno, ta ista vlast iskoristiti će svaku priliku da, kada već mora, svečano otvori svaki od stotinjak objekata koje je ovaj odradio u svojem trogodišnjem mandatu župana.
Naravno, Čačić županijsku stolicu ne gubi radi HSS/HSLS-a (koji će rado pripomoći sada kada su stvoreni uvjeti) nego ignorira činjenicu da su ga napustila dva njegova vlastita zastupnika a što je najvjerojatnije posljedica trvenja koje se događa u HNSu već mjesecima (neovisno o tome što HNS sada lopticu pokušava prebaciti na odgovornost dvojce vijećnika kojima su navodno riješeni njihovi osobni problemi, čime se valjda želi ilustrirati da Čačićeva vlast ili nikada ne bi pristala na tako nešto ili je možda cijena bila prevelika čak i za njega?).
Čačić je lik koji je prestao pobjeđivati, a nažalost ne zna se ponašati ni kao gubitnik (pa stoga niti ne očekujem da on iz ove cijele priče izvuče lekciju).
Misao dana:
Stubborn and ardent clinging to one’s opinion is the best proof of stupidity.
Prije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.