Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

Categories
Politika

HDZ zna?

Ignorirajmo na trenutak činjenicu kako je HDZ u prethodnu kampanju za Sabor krenuo s pjesmom Jacques Houdeka čiji je refren “HDZ ZNA”, jer, kako se stvari raspetljavaju, nitko ama baš ništa nije znao, a kako je krenulo ni samog Houdeka se baš ne sjećaju pretjerano dobro jer ispada da je i on plaćen gotovinom. Ne bih htio biti nepristojan, no njega je teško ne primjetiti, zar ne?

Kada se govori o korupcijskim aferama unutar vladajućih, moj omiljeni primjer je švedska političarka Mona Sahlin koja je zanimljiva po tome što je bila prisiljena dati ostavku s pozicije potpredsjednice vlade i privremeno se povući iz političkog života zemlje jer je u jednome trenutku državnom kreditnom karticom platila dvije toblerone, paket pelena i cigarete. Važno je pritom znati da je sve te troškove refundirala švedskom proračunu prije nego je ta transakcija otkrivena, no svejedno, Mona je bila prisiljena dati ostavku. Ovaj primjer se za naše krajeve očito čini drastičnim, no to je demonstracija političke odgovornosti na djelu. Koncept političke odgovornosti u hrvatskoj je totalno nepoznat pa stoga nema nikakvog problema da Jadranka Kosor i cijela svita oko nje u ovome trenutku žućno tvrdi kako ni o čemu pojma imala nije, poput patuljaka koji također pojma nemaju. Jadranka, poput pape, nije u mogućnosti pogriješiti. Što je još bolje, niti njihovim biračima to nije nikakav problem, jer ljudi koji su optuženi više nisu članovi HDZ-a pa sukladno tome to nije HDZ-ova afera, nego je to samo jedan vrlo snažan pokušaj da se diskreditira nikada umrljana stranka koju je Jadranka s ponosom gradila rame uz rame s pokojnim predsjednikom (kao i s ovim koji je trenutno privremeno s boravištem u Remetincu, a kojeg više ne spominjemo).

Meni nije toliko zanimljiva kriminalna implikacija cijele priče, koliko jedan drugi detalj koji je mnogima skroz ispao iz vida. Naime, ako ovako značajne transakcije kao one koje su se događale u HDZ-u nisu bile primjećene od strane samog vrha stranke, postavlja se pitanje kako onda među njima uopće kolaju informacije i o čemu oni uopće diskutiraju na svojim žućnim i žurnim sastancima? Moraju li nakon sastanka popiti crvenu ili plavu pilulu da bi zaboravili o čemu se pričalo? I još bolje, kako da sada vjerujemo da Jadranka dok je u zgradi HDZa pati od opće amnezije, dok je istovremeno savršeni i skoro pa bogomdani leader dok se nalazi u zgradi vlade. Dok je na trgu žrtava Fašizma (što, usput rečeno, zasigurno vrijeđa novopečenog HDZ-ovca Karamarka) HDZ-ovci su disfunkcionalni, neorganizirani i općenito neobaviješteni, ali zato na trgu sv. Marka pretvaraju se u sjajno uigrani tim perfektno informiranih ministara, državnih tajnika i blagajnika koji samo redaju uspjehe. Mislim da bi im netko trebao poslati bioenergetičara.

Problem opće amnezije nije lokaliziran samo na HDZ, da ne bi bilo kako sam pretjerano kritičan prema njima. Naime, dokumentaciju HDZ-a pregledavali su proteklih godina i Državna revizija koja nije naišla na nepravilnosti, Državno odvjetništvo koje se dosada slagalo s revizijom, Državno izborno povjerenstvo koje doduše nitko ne smatra osobito ozbiljnim i neovisnim tijelom, a najmanje primjedbi je imalo Ministarstvo financija čiji je čelnik godinama sjedio na svim onim sjednicama kojih se sada više nitko ne sjeća i koji je, eto spletom okolnosti, bio i neposredno nadređeni Barišiću koji je cijelu cash transakciju odrađivao u plavim vrećicama carinske uprave koju su platili porezni obveznici.

Kako god okrenuli: Jadranka, Šeks, Jandroković ili Hebrang možda i jesu okrenuli glavu, ali su time izgubili pravo da kažu da nisu znali. Nadam se da će to birači znati odgovarajuće kazniti, jer, ipak; Radi se o Hrvatskoj!

p.s. ovo je moja šezdeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
She would grab whatever she could -a look , a whisper , a moan – to salvage from perishing , to perserve. But time is most unforgivving of fires , and she couldn’t , in the end , save it all .

Categories
Politika

Čekajući supermana

Često se sjetim jedne stare kineske kletve koja glasi „Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima“. Opaka kletva, osobito zato jer su zanimljiva vremena zanimljiva onima koji o njima čitaju, dok mi koji u njima živimo, ako nas i pitate kako ćemo ih opisati teško da će se riječ „zanimljiva“ pojaviti u opisu. U ovom našem zanimljivom vremenu u ovome trenutku problemi koje imamo nagomilavaju se poput dugačke kompozicije u kojoj je lokomotiva već udarila u prepreku a vagoni iskaču iz tračnica uz ogromnu buku i štetu. Ono što nam treba je superman da nas spasi i riješi problem, no njega nema i između nas i totalne propasti stoje samo naše političke elite.

HDZ je u zanimljivoj poziciji, po svoj prilici nema nimalo ozbiljnu šansu da produži svoj ostanak na vlasti i unutarnje borbe polako izlaze na vidjelo, a čini se da postoje i pojedini pokajnici koji su o tome počeli govoriti. Naravno, dežurni ili barem očekivani Pedro se u našem slučaju zove Ivo, no ako malo bolje pratite i dublje razmislite o konsekvencama onoga što se bivšem cariniku (koji je usput rečeno doživio svoj puni biblijski potencijal) stavlja na teret onda nije uopće bitno da li je ili nije Ivo bio na kraju lanca, nego u tome što je postoji cijela organizacija koja se bavila time i ona se, na opću nelagodu, naziva HDZ. Pitanje je trenutka kada će netko uzviknuti da je car gol. Naravno, ima tu i komičnih trenutaka u kojima se uskoro bivši ministar financija pojavljuje na aerodromu u istom trenutku kada i prethodni premijer što i ne bi bilo problematično da ih nije dočekala skupina novinara. Ispalo je na kraju kako je Ivan čekao sina a ne Ivu, no opet, kako možemo očekivati od oca koji ne uspije prepoznati i pronaći vlastitog sina na aerodromu da prepozna gdje su milijarde koje nedostaje? Sjeme razdora je u HDZu ne samo posijano nego je doživjelo i svoje prve klice.

HSS je posebna priča, ako ste promatrali posljednji rebalans proračuna, on je većinskim dijelom otišao seljacima i Frišćić kakav god da je cijedi Jadranku do zadnje kapljice. Naravno, ovi malo mudriji likovi iz HSSa su shvatili kako u nekoj budućoj vlasti za njih neće biti mjesta te pokušavaju sada kreirati rezervne pozicije ili se barem iz zdušnih HDZovaca pretvoriti u neutralnu opoziciju – što je trik koji će im teško uspjeti.

Tu su naravno i manjine, one su već tradicionalno politički neutralne ali će zato veselo dići ručice za bitne vladine dokumente samo ako im se napravi nekoliko sitnih ustupaka koji su samo njima bitni no potencijalno jako vrijedni. Nemam ništa protiv manjina (dapače), no legitimitet osobe koja je u Sabor ušla sa 170+ glasova ne bi mu smio dozvoliti glasanje o povjerenju vladi, ustavu ili državnom proračunu (taj dio europske stečevine nekako nismo još dotakli, no doći će vrijeme i za to).

Sa opozicijske strane situacija je krajnje napeta. SDP od kojih imamo ogromna očekivanja (a koja smo imali i na prethodnim izborima, ali i na onima prije njih) u očajničkom pokušaju da osvoji vlast gradi mnogobrojnu koaliciju sa svime i svakime. Podršku traži od sindikata i umirovljenika, kod kojih pak Silvano Hrelja mora nekako uvjeriti umirovljenike da je 100.000 glasova s prethodnih izbora potrebno ponovno dati novoj koaliciji, a ne onim umirovljenicima koji su i dalje skloni HDZu. IDSovci se utvrđuju u Istri i žele nastaviti legitimitet svoje dvadesetogodišnje hegemonije, dok HNSovci licitiraju samostalnim izlaskom na izbore a koaliciju uvjetujući koeficijente na izbornim listama kojima bi se postidjeli i najveći mešetari iz onog drugog HNSa. Nekako si mislim da je gore spomenutim seljacima jasno da u koaliciji sindikata i umirovljenika samo seljaci mogu naribati te da HSS čeka sudbina HSPa.

Situacija je, što bi rekli partijski kadrovi, složena i doista bilo bi super da imamo supermana koji bi nas izbavio iz ove situacije, no to nije realno i ono što nama, promatračima sa strane jedino preostaje je da kinesku kletvu proživimo do maksimuma. Možda nam neće biti dobro, sigurno nam neće biti ugodno ali će zato biti zanimljivo.

p.s. ovo je moja petnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vlada.hr Web stranice Hrvatske vlade su vjerojatno najbolje stranice jednog tijela državne uprave. No, ako malo zagrebete po toj sjajnoj površini, moći ćete uočiti kako ama baš svaki tekst na stranici počinje riječju „Predsjednica“, a prijevodi novosti na engleskom jeziku ponekad sadrže zanimljive diskrepancije od originalne hrvatske verzije.